Nekategorizirano
OSOBNE TRAGEDIJE KAO IZGOVOR

Osobne tragedije na svakog od nas ostavljaju trag, srazmjerno njihovoj veličini. Bitno je tko se i kako s njima nosi, tko ih potiskuje, a tko (ne)svjesno oživljava, ili njima manipulira.
Profesionalni političari, kao ni bilo tko drugi, od osobnih tragedija nisu izuzeti, neki su proživjeli veće ili manje, a da o tome ništa ne znamo, dok su drugima upravo one uvjetovale način ponašanja.
Kako se njihovo ponašanje direktno odražava i na naše živote, te tragedije, polako ali sigurno, postaju i naše. Gledamo i slušamo ih svakodnevno i nemoguće je izbjeći zamku da svaki put suosjećamo i to, htjeli ili ne, utječe na naš stav o žrtvama. Tragedija je već i sama činjenica da je njihovo prisustvo u našim životima prečesto, nenormalno, neprirodno, pa ni rečeni stav nije zanemariv, rijedak i normalan.
Borbe u političkom ringu su nesmiljene. Konkurencija je velika, jer se, u državi Hrvatskoj, bezbrižno može živjeti samo od politike. Imaju li političari u životu detalj, koji može biti iskorišten, rado će ga upotrijebiti, pa bio i krajnje osoban, poput osobne ili obiteljske tragedije.
Hrvatski sabor, političko tijelo s najviše profesionalnih političara, koji je skoro dnevni gost naših domova i time najviše utječe na naše političke stavove, ima svoje žrtve osobnih tragedija, koje tu činjenicu različito nose. One, koji su osobne tragedije “spremili” u vlastitu intimu, nitko nema pravo uznemiravati i to nikada nećemo činiti svjesno, no one druge, koji ih kapitaliziraju, ne možemo zaobići. Evo tek nekih:
ĐURĐA ADLEŠIĆ, sadašnja saborska zastupnica, donedavno potpredsjednica Vlade, u hrvatskoj politici je od osamostaljenja države. Nikada neće biti jasno tko je ta gospođa i to iz jednostavnog razloga što je obnašala političke funkcije, koje nitko živ nije mogao dovesti s njom u vezu. Na stranu što je bila HSLS-ovka, od “osnivačice” do predsjednice stranke, a time i lutalica po hrvatskoj političkoj sceni. Rad u političkim tijelima, naprimjer saborskim odborima za obitelj, mladež i sport, za ratne veterane, komisiji za utvrđivanje žrtava rata i poraća i niz drugih tijela i odbora, doista zbunjuje.
Bila je kandidatkinja za predsjednika države i gradonačelnica u dva mandata. Previše i za tri života običnog čovjeka. I to je prilično zbunjujuće.
Međutim, tek nakratko, jer bolji poznavatelji imena i djela, danas najpoželjnije “političke udavače”, sve to podvest će pod zajednički nazivnik – gospođa obožava tajne. Njeno drugo ime je Tajna, gospođa Tajna.
To je ona ista gospođa, koja je dovođena u vezu s hrvatskim tajnim službama, naročito SIS-om, doduše kao vanjska suradnica diletantskog operativca diletantske službe. Oni su je zvali Tom, radi kospirativnosti, a uloga joj je bila denunciranje kolega političara. Krajem prošlog i početkom ovog stoljeća, njeno tajno djelovanje se prilično iskompliciralo. Kako je to bilo poznato svim relevantnim političkim faktorima u zemlji, zbog političkog oportunizma, nisu je odstranili, ali je dobivala funkcije za koje nije bila sposobna niti je itko očekivao rezultate.
Onda se gospođa političarka teško razboli. Izmami suosjećanje nacije, koja zaboravi tek otkrivenu aferu s njenom lažnom diplomom. Narod će reći – nedaj Bože gladi i bolesti, a sve drugo nije bitno.
Umjesto da se povuče u (pre)veliku mirovinu i posveti obitelji, “koju iznad svega cijeni”, zbog čega je i bila u Odboru za obitelj (nadamo se), ona uzliječe u neslućene političke visine.
Tvrdit će kako se razboljela zbog velikih napora u političkom radu, a mi, ako je za nas, praštamo.
Stečenim iskustvom u špijunaži postaje prva dama sigurnosti države. Kontrolira postojeće tajne službe, zakone koji reguliraju sigurnost svih nas, ali donosi i nove. Obožava usporedbu s bivšom britanskom premijerkom, Čeličnom Lady. Samo postojani crkveni zakoni spriječili su je da postane biskup.
U sjenci osobne tragedije gradi velebnu obiteljsku rezidenciju, a svog sina Valentina, ekonomistu, zaopošljava u JANAF-u, kojim upravlja njen kolega iz konspirativnog perioda, pričuvnik (čitaj suradnik) SZUP-a, Ante Markov. Firma se, inače, sprema otpuštati veći broj zaposlenika. Sreća da nema nezaposlenih ekonomista.
Što sve običan čovjek mora napraviti za stoti dio njenog iskustva?
Kada se razboli ponovo, hoćemo li suosjećati ili provjeravati je li u pitanju nova afera.
Nepoštena igra gospođe Tajne.
ANDRIJA HEBRANG, ili dr. Dugi, dostigao je savršenstvo u “prodaji obiteljskog srebra”. Očigledno je da se prilično uljuljkao u “status bogomdanog” i sve više sam sebi podmeće. Bio je žrtva političkog progona, doktor i političar. Sada je sve to i ništa. Netko bi mu morao reći da je iz svega izvukao maksimum i da je na putu da prospe kacu s mlijekom. Opasno mu se nagnula i mlijeko polako curi.
Nevjerojatno je da smatra pozitivnim osobinu da je sam sebi suprotnost. Da je beskrajno komotan i samodopadan, što i nebi bilo previše bitno da ne utječe direktno na naše sudbine. Laž smatra simpatičnom i kad zna da ona bitno utječe na mentalno zdravlje nacije. Opasno je kad se liječnici poigravaju zdravljem. Naročito mentalnim.
Nema čovjeka bez trauma iz faze odrastanja, ali one nebi smjele biti povod za traumatiziranje drugih. Pogotovo ne liječnicima. No, mora mu se priznati barem dosljednost. Takav je bio na svim funkcijama koje je obnašao, kao prvi liječnik predsjednika države, ministar obrane, ministar zdravstva, politički lutalica do HIP-a i natrag i tako redom. Možda tempirana TV serija još jednom pomogne.
Proživio je on i drugu tragediju, fazu bolesti, koju je, kao ministar zdravstva ove zemlje, liječio u inozemstvu. Oprošteno mu je zbog bolesti. Umjesto (pre)velike mirovine, u koju se obećao povući postao je politički još agilniji.
Njegova nedavna izjava da se bolje živi u Hrvatskoj nego u Njemačkoj, ozbiljno nagovještava nevolju.
Računa li ponovo na suosjećanje i oprost?
ŽELJKO JOVANOVIĆ, doktor medicine i magistar ekonimije, koji nas politički “tlači” nešto kraće od prethodnika, mada ima impozantnu poslovnu i političku karijeru. Utjehu za svoju tragediju nalazi u prekomjernom radu, što je vrlo pozitivan oblik “bijega”, ali smo svjedoci pretjerivanja i, bojim se, gubitka objektivnosti, zbog čega sve gubi smisao.
Njegove dobre namjere, u borbi protiv korupcije, nitko razuman ne spori, ali od iznimno obrazovane osobe očekuje se civilizirano, objektivno, razložno i nadasve smireno istupanje. Koleričnost će mu, prije ili poslije, istrošiti kredit suosjećanja na koje igra.
Da je to tako svjedoči njegova sklonost izigravanja žrtve poput nedavnog istupa u Saboru. Tamo je, “gubljenje tla pod nogama”, pokušao opravdati vlastitom pripadnošću manjinskom narodu, što mu nitko, barem tada, ( a bojim se niti ranije) nije spočitnuo. Ako je i od njega – previše je.
Rado bih, ostatak života, bio društveno marginaliziran poput doktora Jovanovića.
Netko će reći da su njihove tragedije njihova stvar i bit će djelimično u pravu. Jer, to jesu njihove tragedije sve do momenta kada postaju i naše. A postale su. Odatle mi pravo da se njima bavim.
Osim njih, koji su preživjeli osobne tragedije, s kojima se pogrešno nose, ima i onih koji su tragedija sami po sebi.
JOSIP ĐAKIĆ, čovjek – tragedija, koji tu osobinu uspješno prenosi na pokoljenja. Bravar, koji je poslije Tita i Željka Kurtova Buša, najviše dogurao. Možda akademik ili nobelovac neće biti, za Ginisovu knjigu svakako jest. Ne zbog sebe, već moćnika koji ga drže, uprkos svemu, gdje jest.
TV moramo plaćati. Njih moramo gledati, čak i bez upozorenja o nepodobnosti za mladež, (a dr. Milinovića i bez odjeće). Onda se čudimo devijacijama kod mladih. Zašto bi netko uopće želio biti normalan? Poštenje je odavno ekstremni sport, zbog rizika osuđen na izumiranje.
Hrvatska
Posao od 3 minute koštat će vas 50 eura. Pogledajte nevjerojatne cijene majstora
Nova društvena igra u Hrvatskoj mogla bi se zvati “Pronađi majstora”. Nije tajna da pronaći “dobre ruke” koje će popraviti stvar je gotovo nemoguće. Imaju jako puno posla, nema puno majstora koji zbilja imaju zanat u rukama pa shodno tome diktiraju i visoke cijene.
Različiti portali i stranice na kojima se nude majstorske usluge pokazuju da cijena majstora za kućne poslove u Hrvatskoj danas iznosi uglavnom između 20 i 50 eura po satu za osnovne popravke, dok se za određene specifične usluge kao što su montaža, zamjena ili popravci kućanskih uređaja i instalacija cijene mogu kretati i do 90-225 eura po pojedinačnoj usluzi.
I u toj priči uglavnom nema prostora za cjenkanje, jer ako uhvatite majstora, a pogotovo prema preporuci, lako vas može odbiti jer ima mnoštvo drugih klijenata. Pokušajte se prisjetiti situacije u kojoj ste pozvali majstora zbog problema koji na prvu djeluje ozbiljno, a na kraju se pokaže banalnim.
Uradi sam nije trend, nego potreba
Poklopac vodokotlića koji se klima, utičnica koja iskreće jer se olabavila, vrata ormara koja stalno padaju s nosača, sve su to sitnice koje u kući stvaraju stres i rupe u budžetu. Najbolje se vidi kad zbrojite račune, jer prosječna intervencija majstora u kućanstvu, čak i kad traje samo dvadesetak minuta, uz izlazak na teren često prelazi 40 ili 50 eura. U velikim gradovima to je i više, pa ne čudi što mnogi imaju osjećaj da novac curi kroz pukotine u zidu koje nikako da se zakrpaju. Stvarna je situacija jednostavna, Hrvati uglavnom ne znaju koliko majstorske intervencije zaista koštaju. Cjenike rijetko tko objavljuje javno, a i kada postoje, teško ih je usporediti. Jedan će naplatiti 20 eura za zamjenu brtve na slavini, drugi 60, treći 35 samo da dođe. Oko elektrike je još nejasnije, jer svatko ima svoje formate naplate. Prosječni troškovi zato se godinama prenose usmeno, što stvara osjećaj da se radi o nečem neuhvatljivom i rezerviranom za stručnjake, iako velik dio tih popravaka nije ni blizu zamršen koliko izgleda.
Najzanimljivije je što se ta percepcija ne mijenja samo zato što ljudi strahuju od pogreške. U hrvatskim kućanstvima i dalje vlada ideja da “netko drugi zna bolje”, pa se majstori zovu i za najosnovnije radnje. No istina je potpuno drugačija, jer većina sitnih popravaka, uz pravilan alat i malo strpljenja, postaje sasvim izvediva za svakoga tko je voljan pokušati.
Efikasno rješenje za kućanske poslove
Prvi ozbiljan korak prema tome da više ne plaćate dolazak majstora za pet minuta posla je stvaranje osnovnog, ali pouzdanog kućnog seta alata. Upravo je taj segment tržišta posljednjih godina eksplodirao, jer se sve više kućanstava okreće baterijskim sustavima koji omogućuju fleksibilnost, brzinu i sigurnost. Tu se nameće Q linija električnih alata PRAKTIK TOOLS, prvenstveno zbog Flexpower baterijskog sustava, koji omogućuje da jedna baterija napaja više različitih alata.
Takav sustav mijenja način na koji ljudi popravljaju i uređuju svoje domove, jer nestaje potreba za kablovima i viškom opreme. Korisnici Q linije najčešće ističu praktičnost, ali i dugoročnu računicu. Flexpower baterija koristi se na bušilici, odvijaču, ubodnoj pili i mnogim drugim alatima, što stvara logičan ekosustav u kojem se svaki novi alat uklapa bez dodatne investicije u baterije. Drugi važan element je garancija. Četiri godine jamstva na električne alate iz Q linije daje sigurnost i eliminira najčešći strah: što ako nešto pođe po zlu. Za mnoge koji tek ulaze u DIY svijet ovo je ključna točka povjerenja, jer nitko ne želi da mu prvi alat otkaže usred popravka. Q linija nudi upravo to, čvrstinu i pouzdanost bez visoke ulazne cijene, što ju čini logičnim izborom za početnike i ljude koji žele profesionalne rezultate bez profesionalnih troškova.
Ovo su najčešće intervencije
Dovoljno je pogledati nekoliko najčešćih intervencija u domaćinstvima da se shvati gdje nestaje novac. Zamjena šarke na vratima ormara, zatezanje vijka na sudoperu koji se klima, bušenje jedne rupe za policu, podrezivanje letve, zamjena prekidača svjetla, sve to spada u kategoriju posla za koji se plaća cijena bez obzira na trajanje. U praksi to znači da vas kratka intervencija može koštati isto kao ozbiljan popravak samo zato što uključuje dolazak.
Još izraženiji problem vidi se kod radova koji su zapravo čisti “uradi sam”. Bušenje rupe za novu zavjesnu šipku, postavljanje držača za ručnik u kupaonici, montaža jednostavne police, skidanje i vraćanje vrata kuhinjskog elementa, zatezanje vijaka na stolici koja škripi, sve su to poslovi za koje većina majstora naplaćuje minimalnu tarifu. Kad se ti iznosi zbroje kroz godinu, lako se približe trošku kvalitetnog seta alata koji bi rješavao sve te situacije bez ijednog izlaska majstora na teren. Zato se posljednjih godina sve više mijenja navika, osobito kod mlađih kućanstava koja nemaju tradiciju “domaće radionice” kao starije generacije. Ljudi žele naučiti, žele uštedjeti i žele imati osjećaj da sami mogu popraviti vlastiti dom. Najveći problem obično nije znanje, nego sam početak, odnosno nejasnoća oko toga koji alat je zapravo potreban da bi se kućanstvo oslobodilo ovisnosti o majstorima za svaki trivijalan zadatak.
Najveća greška: “Ja to ne znam”
Velik dio kućanskih radova uopće ne zahtijeva specijalizirano znanje. Najčešći početnički “strahovi” odnose se na bušenje zidova, zamjenu prekidača, male drvene popravke i montažu polica, iako su sve te radnje zapravo vrlo jednostavne kad se rasporede u par konkretnih koraka. Najbolji primjer je bušenje, koje se mnogi boje jer zvuči komplicirano, no uz dobru baterijsku bušilicu i pravi tip svrdla radi se o najjednostavnijoj aktivnosti u domu. Jedan precizan otvor često znači završetak zadatka, bilo da se postavlja polica, zavjesna šipka ili držač za ručnik.
Jednako je i s osnovnim električarskim sitnicama koje najčešće zvuče puno strašnije nego što jesu. Zamjena dotrajalog prekidača ili utičnice postala je rutinska radnja, ali uz obvezno gašenje struje i provjeru napona. Sve nakon toga svodi se na spajanje žica koje su već jasne i označene. Upravo zato ljudi koji jednom probaju obično zauvijek prestanu zvati majstore za takve mikro-intervencije. U kuhinji i kupaonici također postoji čitav niz radova koji nemaju nikakve veze s vodoinstalaterskim zahvatima, a nerijetko se naplaćuju kao da se radi o složenoj rekonstrukciji instalacija. Zatezanje sifona, poravnavanje vrata kuhinjskog elementa, podizanje ili spuštanje ručke na sudoperu, sve su to poslovi koje uz odvijač i bušilicu svladate u nekoliko minuta.
Najbolje u cijeloj priči je to što nitko ne govori da treba zamijeniti majstora kao struku. Oni su nezamjenjivi u ozbiljnim zahvatima, no većina kućanstava troši novac na intervencije koje s osnovnim znanjem i osnovnim setom alata mogu savladati sami. Uz malo rutine takav pristup postaje normalan, baš kao i zadovoljstvo kad znate da ste svoj dom popravili vlastitim rukama.
Nekategorizirano
Nostalgični ste za Alan Fordom? Uskoro dolazi u kazalište! Evo tko igra Grunfa, Bob Rocka…
Satiričko kazalište Kerempuh svoju novu sezonu otvara praizvedbom predstave “Alan Ford” Milana Fošnera, prema stripu Maxa Bunkera (L. Secchi) i Magnusa (R. Raviola), u režiji Marija Kovača, koja će premijerno biti izvedena u petak, 19. rujna.
Deveta umjetnost
Kultni talijanski strip “Alan Ford” već više od pola stoljeća zabavlja i oduševljava ljubitelje devete umjetnosti u Hrvatskoj i svijetu, a crnohumorni i satiričan prikaz djelovanja grupice siromašnih tajnih agenata koji rješavaju bizarne kriminalističke slučajeve idealna je podloga za predstavu koja bi se bavila nelogičnostima i apsurdima suvremenog hrvatskog društva, priopćio je Kerempuhu.
Iako se radnja stripa odvija uglavnom u New Yorku, teme koje obuhvaća su univerzalno prepoznatljive i uvijek aktualne.
Kerempuhova dramatizacija stripa kao centralnu negativnu ličnost smjestila je lik Superhika, karizmatičnog lopova koji ironično otima siromašnima da bi dao bogatima.
Teške teme kroz “lake” doskočice
Kroz odabir super-antiheroja kao direktnog suparnika junacima iz Grupe TNT, predstava obrađuje inače teške teme, poput socijalne nepravde, siromaštva i zakulisnih političkih igara, ali na mladima prihvatljiv način uz zdravu dozu humornog odmaka.
U predstavi nastupaju Luka Petrušić (Alan Ford), Matija Šakoronja (Bob Rock), Tomislav Štriga (Broj 1), Domagoj Ivanković (Grunf), Tarik Filipović (Sir Oliver), Hrvoje Kečkeš (Debeli šef), Filip Detelić (Superhik), Borko Perić (Jeremija), Ana Maras Harmander (Bepa), Ines Bojanić (Margot), Josip Brakus (policajac/Čaruga), Ozren Opačić (inpektor Brock), Karlo Mlinar (Samoubojica), Tomislav Dunđer (bogataš /tamburaš).
Dramaturg predstave je Vid Lež, scenograf Davor Prah, kostimografkinja Nikolina Miletić, autor glazbe Tomislav Babić, autorica maski Marija Bingula, koreograf Branko Banković, a oblikovatelj svjetla Alen Marin.
Nekategorizirano
Župan Bilaver: Uređenje Draženice prioritetni projekt Županije
Župan Zadarske županije Josip Bilaver i njegov zamjenik Robertino Dujela održali su radni sastanak s voditeljem područne konzervatorske službe u Zadru Igorom Miletićem i ravnateljem Županijske lučke uprave Zadar Davorom Škibolom na temu uređenja uvale Draženica i Maestral.
Riječ je o jednom od najvažnijih infrastrukturnih projekata Županije koji uključuje izgradnju novih komunalnih vezova, uređenje plaže, proširenje prometnice te pješačko-biciklističke staze i zelene površine.
Na sastanku je dogovorena daljnja suradnja Konzervatorskog odjela i Županijske lučke uprave u svim fazama pripreme i realizacije projekta, kako bi uređenje uvale Draženica bilo provedeno u skladu s relevantnim smjernicama i standardima.
Župan Bilaver istaknuo je kako projekt Draženica predstavlja prioritet Županije i da će donijeti značajnu dugoročnu korist građanima i razvoju zadarske obale.
-
magazin1 dan prijeŠPICA!
-
Tech5 dana prijeOBJAVILA NASA / Svijet će se zamračiti – stiže najduža pomrčina Sunca u posljednjih 100 godina
-
magazin4 dana prije(VIDEO) A CAPPELLA POSLASTICA / A.K.A. Crescendo predstavlja novi cover – “Božić dolazi” uz mlade zadarske glumce
-
Hrvatska5 dana prijePROGNOZA / Za vikend hladnije uz dugotrajnu maglu, evo gdje se očekuje sunce








Grozni-zd
4. studenoga 2010. at 20:34
Jako smislene kolumne, kojih bi trebalo biti češće