Osobne tragedije na svakog od nas ostavljaju trag, srazmjerno njihovoj veličini. Bitno je tko se i kako s njima nosi, tko ih potiskuje, a tko (ne)svjesno oživljava, ili njima manipulira.
Profesionalni političari, kao ni bilo tko drugi, od osobnih tragedija nisu izuzeti, neki su proživjeli veće ili manje, a da o tome ništa ne znamo, dok su drugima upravo one uvjetovale način ponašanja.
Kako se njihovo ponašanje direktno odražava i na naše živote, te tragedije, polako ali sigurno, postaju i naše. Gledamo i slušamo ih svakodnevno i nemoguće je izbjeći zamku da svaki put suosjećamo  i to, htjeli ili ne, utječe na naš stav o žrtvama. Tragedija je već i sama činjenica da je njihovo prisustvo u našim životima prečesto, nenormalno, neprirodno, pa ni rečeni stav nije zanemariv, rijedak i normalan.
Borbe u političkom ringu su nesmiljene. Konkurencija je velika, jer se, u državi Hrvatskoj, bezbrižno može živjeti samo od politike. Imaju  li političari u životu detalj, koji može biti iskorišten, rado će ga upotrijebiti, pa bio i krajnje osoban, poput osobne ili obiteljske tragedije.
Hrvatski sabor, političko tijelo s najviše profesionalnih političara, koji je skoro dnevni gost naših domova i time najviše utječe na naše političke stavove, ima svoje žrtve osobnih tragedija, koje tu činjenicu različito nose. One, koji su osobne tragedije “spremili” u vlastitu intimu, nitko nema pravo uznemiravati i to nikada nećemo činiti svjesno, no one druge, koji ih kapitaliziraju, ne možemo zaobići. Evo tek nekih:
ĐURĐA ADLEŠIĆ, sadašnja saborska zastupnica, donedavno potpredsjednica Vlade, u hrvatskoj politici je od osamostaljenja države. Nikada neće biti jasno tko je ta gospođa i to iz jednostavnog razloga što je obnašala političke funkcije, koje nitko živ nije mogao dovesti s njom u vezu. Na stranu što je bila HSLS-ovka, od “osnivačice” do predsjednice stranke, a time i lutalica po hrvatskoj političkoj sceni.  Rad u političkim tijelima, naprimjer  saborskim odborima za obitelj, mladež i sport, za ratne veterane, komisiji za utvrđivanje žrtava rata i poraća i niz drugih tijela i odbora, doista zbunjuje.
Bila je kandidatkinja za predsjednika države i gradonačelnica u dva mandata. Previše i za tri života običnog čovjeka. I to je prilično zbunjujuće.
Međutim, tek nakratko, jer bolji poznavatelji imena i djela, danas najpoželjnije “političke udavače”, sve to podvest će pod zajednički nazivnik – gospođa obožava tajne. Njeno drugo ime je Tajna, gospođa Tajna.
To je ona ista gospođa, koja je dovođena u vezu s hrvatskim tajnim službama, naročito SIS-om, doduše kao vanjska suradnica diletantskog operativca diletantske službe.  Oni su je zvali Tom, radi kospirativnosti, a uloga joj je bila denunciranje kolega političara. Krajem prošlog i početkom ovog stoljeća, njeno tajno djelovanje se prilično iskompliciralo. Kako je to bilo poznato svim relevantnim političkim faktorima u zemlji,  zbog političkog oportunizma, nisu je odstranili, ali je dobivala funkcije za koje nije bila sposobna niti je itko očekivao rezultate.
Onda se gospođa političarka teško razboli. Izmami suosjećanje nacije, koja zaboravi tek otkrivenu aferu s njenom lažnom diplomom. Narod će reći – nedaj Bože gladi i bolesti, a sve drugo nije bitno.
Umjesto da se povuče u (pre)veliku mirovinu i posveti obitelji, “koju iznad svega cijeni”, zbog čega je i bila u Odboru za obitelj (nadamo se), ona uzliječe u neslućene političke visine.
Tvrdit će kako se razboljela zbog velikih napora u političkom radu, a mi, ako je za nas, praštamo.
Stečenim iskustvom u špijunaži postaje prva dama sigurnosti države. Kontrolira postojeće tajne službe, zakone koji reguliraju  sigurnost svih nas, ali donosi i nove. Obožava usporedbu s bivšom britanskom premijerkom, Čeličnom Lady. Samo postojani crkveni zakoni spriječili su je da postane biskup.
U sjenci osobne tragedije gradi velebnu obiteljsku rezidenciju, a svog sina Valentina, ekonomistu, zaopošljava u JANAF-u, kojim upravlja njen kolega iz konspirativnog perioda, pričuvnik (čitaj suradnik) SZUP-a, Ante Markov. Firma se, inače, sprema otpuštati veći broj zaposlenika.  Sreća da nema nezaposlenih ekonomista.
Što sve običan čovjek mora napraviti  za stoti dio njenog iskustva?
Kada se razboli ponovo, hoćemo li suosjećati ili provjeravati  je li u pitanju nova afera.
Nepoštena igra gospođe Tajne.
ANDRIJA HEBRANG, ili  dr. Dugi, dostigao je savršenstvo u “prodaji obiteljskog srebra”. Očigledno je da se prilično uljuljkao u “status bogomdanog” i sve više sam sebi podmeće.  Bio je žrtva političkog progona, doktor i političar. Sada je sve to i ništa. Netko bi mu morao reći da je iz svega izvukao maksimum i da je na putu da prospe kacu s mlijekom. Opasno mu se nagnula i mlijeko polako curi.
Nevjerojatno je da  smatra pozitivnim osobinu da je sam sebi suprotnost. Da je beskrajno komotan i samodopadan, što i nebi bilo previše bitno da ne utječe direktno na naše sudbine. Laž smatra simpatičnom i kad zna da ona  bitno utječe na mentalno zdravlje nacije. Opasno je kad se liječnici poigravaju zdravljem. Naročito mentalnim.
Nema čovjeka bez trauma iz faze odrastanja, ali one nebi smjele biti povod za traumatiziranje drugih. Pogotovo ne liječnicima. No, mora mu se priznati barem dosljednost. Takav je bio na svim funkcijama koje je obnašao, kao prvi liječnik predsjednika države, ministar obrane, ministar zdravstva, politički lutalica do HIP-a i natrag i tako redom. Možda tempirana TV serija još jednom pomogne.
Proživio je on i drugu tragediju,  fazu bolesti, koju je, kao ministar zdravstva ove zemlje, liječio u inozemstvu. Oprošteno mu je zbog bolesti. Umjesto (pre)velike mirovine, u koju se obećao povući  postao je politički još agilniji.
Njegova nedavna izjava da se bolje živi u Hrvatskoj nego u Njemačkoj, ozbiljno nagovještava nevolju.
Računa li ponovo na suosjećanje i oprost?
ŽELJKO JOVANOVIĆ,  doktor medicine i magistar ekonimije, koji nas politički “tlači” nešto kraće od prethodnika, mada ima impozantnu poslovnu i političku karijeru. Utjehu za svoju tragediju nalazi u prekomjernom radu, što je vrlo pozitivan oblik “bijega”, ali smo svjedoci  pretjerivanja i, bojim se, gubitka objektivnosti, zbog čega sve gubi smisao.
Njegove dobre namjere, u borbi protiv korupcije, nitko razuman ne spori, ali od iznimno obrazovane osobe očekuje se civilizirano, objektivno, razložno i  nadasve smireno  istupanje.  Koleričnost će mu, prije ili poslije, istrošiti kredit suosjećanja na koje igra.
Da je to tako svjedoči njegova sklonost izigravanja žrtve poput nedavnog istupa u Saboru. Tamo je, “gubljenje tla pod nogama”, pokušao opravdati vlastitom pripadnošću manjinskom narodu, što mu nitko, barem tada, ( a bojim se niti ranije) nije spočitnuo. Ako je i od njega – previše je.
Rado bih, ostatak života, bio društveno marginaliziran poput doktora Jovanovića.
Netko će reći da su njihove tragedije njihova stvar i bit će djelimično u pravu. Jer, to jesu njihove tragedije sve do momenta kada postaju i naše. A postale su. Odatle mi pravo da se njima bavim.
Osim njih, koji su preživjeli osobne tragedije, s kojima  se pogrešno nose, ima i onih koji su tragedija sami po sebi.
JOSIP ĐAKIĆ, čovjek – tragedija, koji tu osobinu uspješno prenosi na pokoljenja. Bravar, koji je poslije Tita i Željka Kurtova Buša, najviše dogurao.  Možda akademik ili nobelovac neće biti, za Ginisovu knjigu  svakako jest. Ne zbog sebe, već moćnika  koji ga drže, uprkos svemu, gdje jest.
TV moramo plaćati. Njih moramo gledati, čak i bez upozorenja o nepodobnosti  za mladež, (a dr. Milinovića i bez odjeće). Onda se čudimo devijacijama kod mladih.  Zašto bi netko uopće želio biti normalan? Poštenje je odavno ekstremni sport, zbog rizika osuđen na izumiranje.