Sloboda (mogućnost samostalnog, nezavisnog djelovanja, mogućnost samoodređenja čovjeka…mogućnost nesmetanog rada u kakvoj oblasti ljudske djelatnosti…povlastica..), kako je definira Hrvatski enciklopedijski riječnik, tek je djelomično prepoznatljiv pojam u herojskim mjestima Vukovaru i Škabrnji. I drugdje u Hrvatskoj je isto, jer je većina ljudi bitno zakinuta u ostvarenju temeljnih ljudskih prava i sloboda, ali (sveti) pojam Sloboda, ovih dana izrečen tisućama puta u Vukovaru, Borovu naselju, Škabrnji, Nadinu… tamo gdje ima posebnu težinu i gdje je skupo stajao, gdje su se pojmom razbacivali najodgovorniji, pozvani da ga osiguraju, a nisu. Tu se pojam sloboda, lako izrečen, udaljava od svoga značenja više nego igdje.
Nema više u njima stranih zavojevača, sile mraka i neviđene destrukcije ljudskog uma, ili kako god ih zvali nikada  nećemo naći adekvatno ime, ali nema ni Slobode, one koja se piše velikim slovom, koja je davno skupo plaćena, a neisporučena i koja, baš ovdje, gubi veliko slovo.
Vukovar, najperspektivniji grad prije rata, lijep i bogat. Takvi uvijek zapnu za oko svakom osvajaču i u pravilu ih pretvaraju u svoju suprotnost. Baš tako i bi. Ali, to su bili osvajači, crni da crnji ne mogu biti. Taj dio priče, ma koliko se tko opirao, polako, ali sigurno, odlazi u povijest.
Možda bi nas ovih dana, više od tehničkih detalja (odnosa snaga i žrtava 1991.) interesiralo nešto što je ostalo potpuno nejasno, a takvim je skoro dvadeset godina. Čini nam se temeljem na kojem niče sve više nevolja toga grada, koji je nevoljeno dijete svake vlasti svih ovih godina.
Vratimo li se ponovo na već korištenu sentecu: „Prešućena istina kad-tad postaje sramota“, i malo dublje se zagledamo u problem, vidjet ćemo kako je svevremenska i, u slučaju Vukovara, bez greške se ostvaruje.
Počnimo od HTV-a, prvaka prešućenih istina. U najavi dokumentarca o zbjegu iz Vukovara, popustila im je opreznost, pa su napisali:“19 godina nitko nije zabilježio priču o izlasku Vukovaraca iz opkoljenog grada. Prešućivalo se ili odmahivalo rukom: „Pa, oni su pobjegli…“ Netočno! 16.11., kada je postalo jasno da proboja za Vukovar neće biti, iz Operativnog zapovjedništva proslijeđena je poruka iz Zagreba: “Tko se hoće boriti do kraja, neka se bori. Tko se hoće predati, neka se preda. Tko može u proboj, neka ide“! Ili još gore, zašto do proboja nije došlo? Tko zna odgovor bolje od HTV-a?
O padu Vukovara napisane su tisuće stranica, mnogo kontroverzi i  svaki put ih je sve više. U prvom redu: zašto je odnos hrvatskih vlasti prema njemu maćehinski i da li je „proslijeđena poruka iz Zagreba“  osnova svega. Koje su genijalne vođe i politike to izrekle, a tako vjerojatno „diktirale“ i dotadašnju obranu, a po svemu sudeći, i sadašnju politiku prema Vukovaru. Sudeći već po toj zapovijedi iz Zagreba, postaje jasan ishod obrane, kasniiji odnos prema zapovjedniku i braniteljima, te ukupni odnos prema gradu do danas. (DORH je, napokon, pokrenuo postupak zbog logora u Srbiji).
Tko je, poslan od vlasti, autora “proslijeđene poruke iz Zagreba“,  premlatio zapovjednika obrane grada, doktoricu Bosanac i druge i zašto? Zašto oni o tome šute i kolika je cijena šutnje? Zašto su nedosljedni u prezentaciji događanja koji su prethodili padu grada? Za vlast, koja ih je brutalno ponizila, od koje su jednom gadno zazirali, danas imaju samo riječi hvale. Računaju li na naše kratko pamćenje, ili ih uopće nije briga? Mogu li sve to prekriti patetične floskule iste vlasti svake jeseni u Vukovaru. Stanuje li još hrabrost u Vukovaru? Nije li je netko privatizirao i malo po malo prodaje?
Nije li tako i sa Škabrnjom, najbogatijim mjestom u Ravnim kotarima, u „svojoj klasi“, prije rata? Zašto 19 godina poslije nema vodovoda za razliku od mnogih u „nižoj klasi“? Škabrnjanci su trebali obilježavanje svoje tragedije prenijeti u mjesec kolovoz, pa bi časni i moćni uzvanici možda zamijetili tu činjenicu. No, oni se ionako ne znoje, a vodu odavno ne piju.
Zašto je i tko odredio da selo, na prvoj crti, bude opterećeno nemoćnim stanovništvom? Zašto nije stigla obećana pomoć iz Zadra? I napokon, zašto sve jezivo potsjeća na Vukovar u isto vrijeme?
Ovdje se, također, ovogodišnje izjave o tim i drugim razlozima, razlikuju od prijašnjih. Zašto je tomu tako? Čini se da predsjednica Vlade ništa ne prepušta slučaju.
Koliko se zna za tragediju u Nadinu? Za junake odatle? Malo ili ništa.
Zapravo, Nadin ima svog junaka, doduše mirnodopskog, nositelja više odlikovanja od svih branitelja. Nebitno je što je, za Domovinskog rata, zbrisao u Njemačku, a po povratku ga država častila ogromnom kućom i lijepim komadom vinograda. Danas je proslavljeni proizvođač vina, vrijedan hrvatski poljodjelac i dokazani domoljub, samo nije jasno kako je bio nesposoban za rat prije dvadeset godina.
E, te stvari država radi besprijekorno. Nitko (osim policije) neće bombu, ali vino očito vole. Odlikovani zna kako s takvima, a možda je to banalan, ali jedini odgovor na postavljena pitanja. 
Zna li itko zašto se herojstva ovih mjesta, baš svake godine, obilježavaju francusko-američkim, a ne hrvatskim igranim filmom. Što je s HTV-om? Zašto Sedlar nije potegao za temom? Zna se kome bi se zamjerio. Zašto treba 19 godina za pokretanje optužnica za ratni zločin (do čega ni sljedećih 19 neće doći)? Za obilježavanje godišnjica tragedija koristili su sintagmu: Heroji jer su žrtva. Dogodine bi vlasti odgovarala slijedeća: Obećanje ludom radovanje.
Neka ovo bude prilog bar jednom danu više razmišljanja o herojima.
Odsad se valja baviti Njegovim veličanstvom, princom Wiliamom i njegovom odabranicom, do njihove prve bračne noći. Valjda smo takvi ljudi.
Ako oni misle da uživaju Slobodu, neka im bude. Samo, uzimam za pravo zatražiti povrat novca za Hrvatski riječnik i Ustav RH.