Uz samostana Sv. Frane poziv mladima:

“Nalazimo se pred vratima svetog vremena korizme kako bismo se pripravili na najsvetije tajne naše vjere. Večeras ćemo zajedno zazvati silu Duha Božjega da nam srca pripremi za pokoru i služenje kako bismo ispravno razumijeli da korizma nije vrijeme kada se treba “natovariti” nesnosnim pokorama već prekoriti i obratiti sebe i konačno povjerovati Evanđelju.

Pozovi nekog i raduj se u Gospodinu! Odvoji vrijeme za Gospodina i obogaćen susretom pođi u život služenja i ljubavi. Vidimo se i dobrodošli!

Blagoslovljena korizma!”

U prostoru Poliklinike Opće bolnice Zadar postavljena je nova instalacija, osmišljena kao pregledna vremenska traka koja prikazuje razvoj zadarskog zdravstva od antike do današnjih dana, s istaknutim najznačajnijim događajima i osobama koje su obilježile njegov napredak. Kroz pažljivo odabrane povijesne točke, dokumente i vizualne elemente, posjetitelju se pruža jasan i sažet uvid u to kako se zdravstvena skrb u Zadru oblikovala, mijenjala i unapređivala kroz stoljeća.

Vremenska traka instalirana je u sklopu radova na adaptaciji prostora Znanstvene jedinice. Ukupna vrijednost radova iznosi 22.300,00 eura. Sredstva su osigurana iz EU fondova, a dio je vlastitih sredstava Opće bolnice Zadar ostvarenih na tržištu.

Cilj ove postave nije samo informativan, već i simboličan. Željeli smo na jednom mjestu prikazati kontinuitet zdravstvene skrbi u Zadru te podsjetiti koliko je snažna i vrijedna tradicija na kojoj današnji sustav počiva. Od prvih oblika organizirane medicinske pomoći do suvremenih dijagnostičkih i terapijskih dostignuća, ova vremenska linija svjedoči o trajnoj brizi za čovjeka i njegovo zdravlje. Imamo mnogo razloga biti ponosni na razvoj našeg zdravstva te na stručnost i predanost generacija zdravstvenih djelatnika koji su ga gradili i unapređivali. Ovo je i zahvala svima njima; liječnicima, medicinskim sestrama, tehničarima i svim ostalim djelatnicima koji su svojim znanjem, humanošću i predanošću ostavili neizbrisiv trag.

Ujedno, instalacija ima i snažnu edukativnu dimenziju. Dok prolaze hodnicima Poliklinike, pacijenti, djelatnici i ostali posjetitelji mogu zastati, prisjetiti se važnih povijesnih trenutaka i naučiti nešto novo o razvoju zdravstvene skrbi u našem gradu. Na taj način prostor zdravstvene ustanove dobiva i dodatnu kulturnu i obrazovnu vrijednost, pretvarajući se ne samo u mjesto liječenja, već i u prostor susreta s vlastitom poviješću, identitetom i zajedničkim nasljeđem.

Državni arhiv u Zadru, Narodni muzej Zadar, Arheološki muzej Zadar i Znanstvena knjižnica pružili su ruku pomoći i ustupili stare fotografije i dokumente. Stoga su danas čelni ljudi ovih ustanova nazočili i službenom otvorenju instalacije.

„Bez suradnje s vašim ustanovama, čuvarima naše povijesti, identiteta i kulturne baštine, ova priča ne bi bila cjelovita. Hvala Vam na svakoj fotografiji, na svakom dokumentu. Ova instalacija lijep je primjer kako se naše ustanove, kulturne i zdravstvene, mogu susresti i obogatiti jedna drugu“, kazao je ravnatelj Opće bolnice Zadar, Željko Čulina, dr. med.

„Ovo je naša fotografija“, oduševljeno je komentirao Ante Gverić, ravnatelj Državnog arhiva u Zadru dok je razgledavao vremensku traku, a svoju su građu pogledom tražili i ravnateljica Arheološkog muzeja, Morana Vuković, ravnatelj Narodnog muzeja Zadar, Marin Ćurković te ravnateljica Znanstvene knjižnice, Marijana Senkić – Klapan. Svi su oni izrazili uvjerenje kako zdravstvene ustanove mogu biti i prostori kulture i edukacije, pa je dogovorena suradnja za neke buduće zajedničke projekte među kojima se ističe obilježavanje 140. obljetnice osnutka Opće bolnice Zadar iduće godine.

„Današnji susret stoga nije samo čin zahvale, nego i poziv na buduću suradnju. Vjerujem da zajedničkim znanjem, iskustvom i entuzijazmom možemo dodatno povezati zdravstveni i kulturni sektor na dobrobit naše zajednice“, zaključio je dr.Čulina.

U nastavku donosimo poruku pape Lava XIV. za korizmu 2026., a pod naslovom “Slušati i postiti. Korizma kao vrijeme obraćenja”:

“Korizma je vrijeme u kojem nas Crkva s majčinskom brižnošću poziva ponovno staviti Božje otajstvo u središte svojega života, kako bi naša vjera bila oživljena i kako nam duh ne bi lutao usred svakodnevnih briga i rastresenosti.

Svaki put obraćenja započinje time da dopustimo da Božja riječ dopre do nas i prigrlimo je poučljiva duha. Postoji, dakle, veza između dara Božje riječi, gostoljubivog prostora koji joj dajemo i duboke promjene koju ona donosi. Zato korizmeni hod postaje povlaštena prilika da prignemo uho Gospodinovu glasu i obnovimo svoju odluku da slijedimo Krista, prolazeći s njim put koji vodi do Jeruzalema, gdje se dovršuje otajstvo njegove muke, smrti i uskrsnuća.

Slušati

Ove godine želim, u prvom redu, skrenuti pozornost na važnost davanja prostora Riječi kroz slušanje, zato što je spremnost na slušanje prvi znak kojim se očituje želja za uspostavljanjem odnosa s drugim.

Sâm Bog, objavljujući se Mojsiju u gorućem grmu, pokazuje da je slušanje prepoznatljiva značajka njegova bića: „Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu i čuo mu tužbu“ (Izl 3, 7). Slušanje vapaja potlačenog početak je povijesti oslobođenja, u koju Gospodin uključuje i Mojsija, šaljući ga da utre put spasenja njegovoj djeci bačenoj u ropstvo.

On je Bog koji nas želi uključiti i koji danas dopire također do nas mislima od kojih mu srce uzdrhti. Zato nas slušanje Riječi u liturgiji uči istinitijem slušanju stvarnosti: Sveto pismo nam omogućuje prepoznati – usred mnoštva glasova koji se razliježu u našem osobnom i društvenom životu – glas koji se izdiže iz patnje i nepravde, kako ne bi ostao bez odgovora. Ući u taj unutarnji stav prijemčivosti znači dopustiti Bogu da nas danas pouči slušati kao što On sluša, do te mjere da možemo prepoznati da „teške prilike u kojima grcaju siromasi predstavljaju vapaj koji je u povijesti ljudskog roda stalni izazov i traži odgovor od nas samih u našemu životu, od naših društava, od naših političkih i ekonomskih sustava i – ne manje važno – od Crkve.“ [1]

Postiti

Ako je korizma vrijeme slušanja, post predstavlja konkretnu praksu koja nas priprema za primanje Božje riječi. Uzdržavanje od hrane, naime, je vrlo drevna i nezamjenjiva isposnička praksa na putu obraćenja. Upravo zato što uključuje tijelo, omogućuje nam jasnije prepoznati što je to za čim „gladujemo“ i što držimo bitnim za naš opstanak. Pomaže nam, dakle, prepoznati i dovesti u red naše „apetite“, održavati našu glad i žeđ za pravednošću budnom, izbavljajući je iz ralja rezignacije i usmjeravajući je tako da postane molitva i odgovornost za bližnjega.

Sveti Augustin, s duhovnom tankoćutnošću, daje nazrijeti napetost između sadašnjeg časa i budućeg ispunjenja koja se provlači kroz to čuvanje srca. On primjećuje da „u ovozemaljskom životu ljudima je palo u dio da gladuju i žeđaju za pravednošću, ali utažiti ih to pripada drugom životu. Anđeli se nasićuju tim kruhom, tom hranom. Ljudi pak gladuju za njom, svi smo privučeni njoj kao nešto što silno priželjkujemo. Upravo to priželjkivanje proširuje dušu i čini je većom.“ [2] Post, shvaćen na taj način, omogućuje nam ne samo dovesti u red tu želju, pročišćavajući je i čineći je slobodnijom, već i proširiti je tako da smjera k Bogu i bude usmjerena na činjenje dobra.

No, da bi zadržao svoj istinski evanđeoski značaj i izbjegao napast da uzoholi srce, post valja uvijek živjeti u vjeri i poniznosti. To traži od nas da ostanemo ukorijenjeni u zajedništvu s Gospodinom, jer „tko se ne zna hraniti Božjom riječju, ne posti kako treba“. [3] Kao vidljivi znak našeg unutarnjeg napora i zalaganja da se, uz pomoć milosti, odvratimo od zla i grijeha, post mora uključivati također druge oblike odricanja koji nas vode usvajanju skromnijeg načina života, jer „samo askeza čini kršćanski život snažnim i autentičnim“. [4]

Zato vas želim pozvati na veoma konkretan i često podcijenjen oblik suzdržavanja, a to je suzdržavanje od riječi koje bole i povrjeđuju naše bližnje. Započnimo s razoružavanjem svoga jezika: odrecimo se oštrih riječi, brzopletih sudova, toga da loše govorimo o onima koji nisu prisutni i ne mogu se braniti, te klevetanja. Umjesto toga, nastojmo naučiti odvagivati svoje riječi i njegovati ljubaznost: u obitelji, među prijateljima, na radnome mjestu, na društvenim mrežama, u političkim raspravama, u sredstvima komunikacije i u kršćanskim zajednicama. Tada će mnoge riječi mržnje ustupiti mjesto riječima nade i mira.

Zajedno

Na posljetku, korizma ističe dimenziju slušanja Božje riječi i posta u životu zajednice. I sama Biblija na više načina podcrtava taj vid. Tako se, primjerice, u knjizi Nehemijinoj opisuje kako se narod okupio da sluša javno čitanje knjige Zakona i pripravljao se postom za ispovijedanje vjere i klanjanje, kako bi obnovio savez s Bogom (usp. Neh 9, 1-3).

Slično tome, naše župe, obitelji, crkvene skupine i redovničke zajednice pozvane su u korizmi poduzeti zajednički hod, u kojem će slušanje Božje riječi i vapaja siromahâ i Zemlje postati oblik zajedničkog života, a post temelj istinske pokore. U tom svjetlu, obraćenje se ne odnosi samo na savjest pojedinca, već i na stil odnosâ, kvalitetu dijaloga i sposobnost da se uhvatimo u koštac sa izazovima koje stvarnost stavlja pred nas i da prepoznamo što uistinu vodi naše želje, bilo u našim crkvenim zajednicama, bilo u svijetu u cjelini, žednom pravde i pomirenja.

Predragi, molimo za milost korizme koja će naše uho učiniti pozornijim prema Bogu i najmanjima među nama. Molimo za snagu posta koji se proteže i na jezik, kako bi bilo manje riječi koje bole, a više prostora pripalo glasovima drugoga. Nastojmo oko toga da naše zajednice budu mjesta gdje će vapaj onih koji pate biti dobrodošao, a slušanje rađati putove oslobođenja, kako bismo spremnije i revnije pridonosili izgradnji civilizacije ljubavi.

Od srca blagoslivljam vas i vaš korizmeni hod.

Iz Vatikana, 5. veljače 2026., spomen sv. Agate, djevice i mučenice.

PAPA LAV XIV.”

_________________

[1] Apost. pob. Dilexi te (4. listopada 2025.), 9.

[2] Sv. Augustin, De utilitate ieiunii tractatus unus, 1, 1.

[3] Benedikt XVI., Kateheza (9. ožujka 2011.).

[4] Sv. Pavao VI., Kateheza (8. veljače 1978.).