Misu zahvalnicu sa svečanim Tebe Boga hvalimo za proteklu građansku 2025. godinu predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić u katedrali sv. Stošije u Zadru u srijedu, 31. prosinca. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Iv 1, 1-18

Zahvalnost počinje priznanjem dara

Braćo i sestre!

Na kraju kalendarske godine, Crkva nas poziva da u sebi probudimo osjećaje zahvalnosti Bogu i zaustavimo se pred otajstvom dara kojeg smo primili tijekom protekle godine.

Evanđeoski proslov svetoga Ivana, kojeg smo i večeras slušali, vraća nas na same početke svega stvorenoga: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše kod Boga… Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa“ (Iv 1, 1.3). Božja nas Riječ uči kako naš život, naše vrijeme i povijest svijeta nisu plod slučajnosti, nego dar koji ima svoje ishodište u Bogu. Ako je sve stvoreno po Riječi – Sinu Božjem, tada je i svaka godina našeg života, sa svim svojim danima i noćima, dar koji nam je povjeren od Boga.

Zahvalnost Bogu na koju nas Crkva poziva ne proizlazi samo iz uspjeha i postignuća proteklog vremena. Zahvalnost ne znači da zatvaramo oči pred gubicima, patnjama, grijesima, razočaranjima ili propuštenim prilikama. Naprotiv, prava zahvalnost gleda istini u oči i priznaje da je bilo u našoj prošlosti tame, grijeha, propusta, pogrešaka, krivih odluka, ali se istodobno oslanja na obećanje Evanđelja: „Svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze“ (Iv 1, 5). Kada se osvrnemo na godinu koja je iza nas, možda u njoj prepoznajemo trenutke boli, neizvjesnosti, razočaranja, neuspjeha, praznine, straha ili čak smrti. Ipak, vjera nam govori da ni tada Bog nije bio odsutan iz našeg života. On je bio prisutan s nama kao ugodno svjetlo koje ne uklanja tamu odjednom, ali joj ne dopušta da zavlada svime.

Zahvaliti Bogu, dakle, znači priznati da je svaki naš dah, svaki trenutak našeg života, svaki susret, svaka prilika za dobro i svaki novi početak, dar koji nismo zaslužili, nego milost koju smo primili od Boga. To priznanje oslobađa naše srce od iluzije samodostatnosti i vraća ga izvoru života – Bogu stvoritelju neba i zemlje.

Zahvalnost Bogu radi nas

Važno je jasno razumjeti duboki smisao kršćanske zahvalnosti. Bog ne traži naše „Hvala“ zato da bi Njegova slava bila veća ili da bi se Njegovo božanstvo potvrdilo i povećalo našim riječima (usp. Predslovlje IV, Hvala, Božji dar). Bog je već punina, već vječnost, već savršenstvo. Naša zahvala Njemu ništa ne dodaje, niti nezahvalnost od njega nešto oduzima ili ga čini manjim. Bog ostaje Bog – „Optima maximum – najveće dobro“ i bez naših riječi, bez naših molitava i bez naših priznanja  i zahvalnosti.

No, iako Bog ne treba našu zahvalnost, mi je trebamo. Nezahvalno srce polako se zatvara, postaje tvrdo, usmjereno samo na sebe i na ono što nedostaje, a ne na ono što smo od Boga primili. Zahvalno srce, naprotiv, postaje otvoreno za milost, sposobno prepoznati Božje djelovanje i spremno primiti još više. Nezahvalnost nas čini uskogrudnima, a zahvalnost „širi“ naše srce.

U tom kontekstu, dar Isusa Krista, Božjega Sina i našega Spasitelja, kojeg slavimo u božićnim otajstvima i na osobiti način proživljavamo u ovim danima, doista se pokazuje kao najveći mogući Božji dar, jer u njemu Bog ne daje nešto, nego daruje sebe. U Isusu, Bog nam nije darovao samo pomoć, utjehu ili prenio neku pouku, nego nam je u Njemu – Sinu, svome ljubljenome u kome je sva njegova milina (usp. Mt 3, 17) – darovana sva Božja ljubav u osobnom, vidljivom i pristupačnom obliku. Bog nije zadržao ništa za sebe: u Sinu nam je otvorio svoje srce – Duha Svetoga, poklonio svoju blizinu, svoju vjernost do kraja – do križa. Zato se može reći da je Isus „sažetak“ svih darova Božjih čovjeku – jer tko ima Njega – Isusa, ima sve. U tom kontekstu, s pravom će reći sv. Terezija Avilska: „Bog – i dosta je!“.

Upravo tu misao izražavaju i riječi svetoga Ivana iz današnjeg Evanđelja: „Od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost“ (Iv 1, 16). Ta punina odnosi se na Krista u kojem prebiva sva Božja punina božanstva (usp. Kol 2, 9), ljubavi, života i spasenja. Mi ne primamo Božje darove kap po kap, kao da Bog štedi ili odmjerava što će nam dati, nego primamo iz preobilja njegove svemoći, iz izvora koji se ne iscrpljuje. „Milost na milost,“ o kojoj govori sv. Ivan, znači neprestani tok dara: milost koja se nadovezuje na milost, dar koji rađa novi dar, ljubav koja poziva na još dublju ljubav.

U tom kontekstu, nezahvalnost nije samo nedostatak pristojnosti ili zaborav na darovano dobro, nego duboko duhovno iskrivljenje koje nas postupno čini oholima, nepoštenima i sebičnima. Nezahvalan čovjek, svjesno ili nesvjesno, prisvaja sebi ono što je primio kao dar i počinje se ponašati kao da mu to pripada po zasluzi. Time gubi istinu o sebi: prestaje biti primatelj dara i umišlja da je on izvor onoga što jest. Upravo tu započinje nepoštenje – ne samo prema drugima, nego, prije svega, prema stvarnosti i prema Bogu.

Nezahvalnost nas čini nepoštenima, jer briše tragove dara koji vode do Darovatelja. Ako ne priznajem da sam primio, onda lažno predstavljam svoj život, svoje uspjehe, pa čak i svoju vjeru, kao vlastito djelo – postajem tašt i ohol. Takav stav zatvara čovjeka u krivu sliku o sebi i rađa duhovnu sljepoću: više ne vidim koliko me Bog nosi, kolikim sam darovima obdaren, kako sam spašen od vječne smrti. A kad istina o daru nestane, nestaje i istina o odnosu – s Bogom i s ljudima.

Istodobno, nezahvalnost nas čini sebičnima. Onaj tko ne vidi da je sve primio, počinje se grčevito držati onoga što ima, bojeći se gubitka. Zato, umjesto povjerenja rađa se strah od gubitka, umjesto darežljivosti, zatvorenost srca. Nezahvalan čovjek teško dijeli, jer ne vjeruje u puninu Božjeg dara; on živi iz osjećaja oskudice, čak i kada objektivno ima mnogo. Tako nezahvalnost hrani logiku „nedostatka“, dok zahvalnost otvara logiku obilja – logiku srca.

Upravo zato, u razmatranju Božje veličine i dobrote, zahvalnost ima presudnu ulogu: ona nas vraća istini o nama samima. Zahvalnost nas uči da nismo izvori milosti, nego njezini primatelji. Sve što jesmo i što imamo – život, znanje, vjera, oproštenje, ljubav – primili smo od Boga. Ova istina ne ponižava čovjeka, nego ga oslobađa. Ona razbija iluziju samodostatnosti i otvara prostor poniznosti srca, bez koje nema istinske ljubavi.

Zahvalnost nas, nadalje, čini sposobnima za ispravan odnos s Bogom i drugima. Ona rađa povjerenje, slobodu i radost. Onaj tko je zahvalan ne mora dokazivati svoju vrijednost, ne mora se uspoređivati, ne mora se isticati, ne mora se hvaliti. Takav čovjek može ljubiti, jer zna da ne gubi dajući: sve je već primio. Nasuprot tomu, onaj tko misli da sve duguje sebi, teško može ljubiti – jer u ljubavi uvijek postoji rizik darivanja.

Zato zahvalnost nije tek osjećaj, nego duhovni stav koji oblikuje cijeli život, oblikuje našu molitvu. Zahvalnost nas čuva od nepoštenja prema istini, od sebičnosti srca i od zatvorenosti u vlastitom „ja“. Zahvalan čovjek stoji u istini, to jest u poniznosti, živi iz dara i spontano otvara srce zahvalnoj ljubavi – ljubavi koja ne računa, ne mjeri i ne zadržava, jer zna da sve dolazi iz Božje punine.

Kada zahvaljujemo Bogu, odnosno zahvalno molimo, naše srce postaje osjetljivo za tragove njegova milosrđa u vlastitoj povijesti. Počinjemo uviđati da nas je Bog pratio i nosio i onda kad smo mislili da smo bili prepušteni sami sebi, kada ga nismo razumjeli ili kad smo sumnjali u njegovu blizinu. Ta spoznaja rađa povjerenje, a povjerenje rađa ljubav. Ne ljubimo Boga zato što smo ga „dužni“ ljubiti, jer nam je to netko naredio, nego zato što u zahvalnosti prepoznajemo koliko nas Bog ljubi – da nam u svojoj ljubavi ni svoga preljubljenoga Sina nije uskratio.

Zahvalnost, dakle, osposobljava srce za ljubav prema Bogu, jer nas uči gledati njegovim očima: ne kroz prizmu nedostatka, nego kroz prizmu dara. Što je srce Bogu zahvalnije, to je slobodnije ljubiti, jer zna da nas je već obasuo milošću. Tako zahvalnost postaje put prema zrelom odnosu s Bogom – odnosu koji se ne temelji na strahu ili interesu, nego na radosnom odgovoru na ljubav koja nam je darovana „milost na milost“.

Utjelovljena Riječ daje smisao vremenu

Braćo i sestre!

Na kraju godine prirodno se postavlja pitanja: Što smo učinili sa svojim proteklim vremenom? Je li ova godina bila uspješna ili promašena? Što je ostalo iza nas? Evanđelje nam nudi odgovor na ovo pitanje koji nadilazi ljudska mjerila uspjeha i kaže: „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama“ (Iv 1, 14). Bog nije ostao izvan našeg vremena, nego je ušao u njega. Ušao je u ljudsku povijest, u ljudsku svakodnevicu, u radost i patnju.

Ako se Bog nastanio među nama, tada nijedan dan našeg života nije bezvrijedan – čak i oni dani koje bismo najradije zaboravili, u Božjim rukama mogu postati mjesto rasta, čišćenja i novoga života. Vrijeme prestaje biti samo niz prolaznih trenutaka i postaje prostor susreta s Bogom.

Zahvalnost nam pomaže da prepoznamo kako je Bog bio prisutan i u običnim, neupadljivim trenucima: u svakodnevnom radu, u obiteljskim razgovorima, u trenucima sabranosti i molitve, u susretima koji su nas obogatili. Kada zahvaljujemo Bogu, priznajemo da je naše vrijeme imalo smisao, jer je bilo prožeto Božjom blizinom.

Zahvalnost otvara vrata novoj godini

Braćo i sestre!

Misa zahvalnica na zadnji dan godine nije, dakle, tek pobožni pogled unatrag, nego bitan čin vjere koji nas priprema za budućnost. Tko zna iskreno Bogu zahvaliti za ono što je prošlo, sposoban je s nadom i povjerenjem zakoračiti u ono što dolazi, u ono što nam Bog pripravlja. Zahvalnost liječi naš strah od nepoznatoga, jer nas podsjeća da isti Bog koji nas je pratio do sada, ide s nama i dalje, i da nas nikada neće napustiti.

Stoga, nova godina koju za nekoliko sati započinjemo, nije nova prazna stranica koju treba početi pisati, nego nastavak Božje vjernosti. Krist, pun milosti i istine, ostaje s nama i ulazi u svaki novi dan koji nam dolazi. Zahvaljujući Bogu za proteklu godinu, mi zapravo ispovijedamo vjeru da Bog nije završio svoje djelo u našem životu.

Zato večeras ne zahvaljujemo Bogu jer je sve bilo dobro u protekloj godini, nego najviše zato što nam je On bio vjeran u svakom trenutku godine koja je na izmaku. Sa zahvalnim srcem ulazimo u novu 2026. godinu, uvjereni da nas Svjetlo koje svijetli u tami neće napustiti, nego nam svijetliti i u vječnosti.

Neka tako bude. Amen.

+ Milan Zgrablić

nadbiskup zadarski