U hrvatskom medijskom prostoru, ovoga  ljeta, najčešće eksploatirane teme nisu bile vezane uz turizam i relaksirajuće ljetne teme koje ga u pravilu prate, a koje  se obično razvlače u periodu medijskih kiselih krastavaca, već iznimno ozbiljne koje upravljaju životima istraumatiziranih građana Lijepe naše i to u najdoslovnijem i najgrubljem smislu.
Dakle, glavna medijska tema, i ne samo medijska, bila je sama  policija, preozbiljan segment svakog društva, nipošto prikladan za ljetno zabavno štivo. Ako je k tome hrvatska, kao što jest, tim gore i, obzirom na ukupno stanje nacije, vrlo zabrinjavajuće.
Prije nego što se na ovaj, nama svojstven fenomen, osvrnem iz kuta za koji mi se čini da je medijski netaknut, navest ću dio naslova iz tiskovina na temu nevinosti hrvatske policije, što je tek oko par postotaka svega napisanog na tu temu, pa ako je od toga točno samo deset posto – to je sasvim dostatan razlog da se zamrznu sve političke i druge ozbiljnije aktivnosti u ovoj Zemlji dok se taj problem ne riješi.
Što je bitnije od “padanja” nedužnih glava?
Od kraja srpnja do početka rujna, za samo mjesec dana, mogli smo  pročitati iznimno tužne i zabrinjavajuće članke kao na primjer: “Policajac čuvao zmiju i ona mu odgmizala”, “Policajci se stranačkih iskaznica ne žele odreći”, “Pucao si u glavu jer su mu policajci uzeli vozačku”, “Dobar dan, jeste li vi prijetili ministru Milinoviću?”, “Policajci su mogli znati da će mi ubiti kćer i sina”, “Upucao ženu, pa si raznio glavu”, “Ubojica nije bio doma”, “Policija bi našla mrava koji vas gnjavi da ste ministar”, “Stotine Benkovčana ispratli su mučki ubijene brata i sestru”, “Split u plamenom obruču”, “Opet vatra iznad Splita”, “Policajac zbog dugova orobio kladionicu”, “Tužit ću policiju za svu djecu Benkovca”, “Ubio ženu na trgu pred djecom”, “Tukao suprugu i starijeg sinčića”, “Policajci pili sok, pa ‘pomeli’ kamatare”, “Da je policija radila svoj posao, neki ljudi bi sada bili živi”, “Vrijeme je da se boje nasilnici, a ne njihove žrtve”, “Nasilnik opet udara”…
Svaki od ovih naslova, izabranih nasumce, nastalih u samo mjesec dana, neoborivo dokazuje da je stanje u hrvatskoj policiji krajnje alarmantno i da do neba vapi za hitnim i ozbiljnim poduzimanjem, kako bi oni rekli, mjera i radnji. I to ne na krpanju, već temeljitim zahvatima koji u samom startu traže ne samo smjenu, već i adekvatno sankcioniranje rukovodećeg kadra.
Primjer prvi:
Pročitamo li pažljivije novinski članak od 30. srpnja ove godine, koji je od svih članaka vezanih za hrvatsku policiju ponajviše ljetni, naoko simpatičan, nema mrtvih niti materijalne štete, afirmirajući je za hrvatsku policiju, a nosi naslov “Tjelohranitelji uz Šeksa i dok pliva”, primjetit ćemo slijedeće:
Policijski dužnosnik, koji je na temelju  prosudbe (ako je bilo) dodijelio tjelohranitelje potpredsjedniku Hrvatskog sabora, gospodinu Šeksu, napravio je to nestručno i u slučaju ugroženosti štićene osobe zaštita bi bila neefikasna. Koliko nas njihova, gotovo sigurna neefikasnost košta, možemo nagađati, ali sigurno je jedino – mnogo.
U članku koji nitko nije demantirao, navodi se kako se štićena osoba odmara na moru, dnevno šeće rivom u naselju, redovno svrati u kafić ili restoran u kojima popije pivo i lozovaču, pliva po nalogu liječnika, a tjelohranitelji ga prate u moru, a kažu, pratili bi ga i da se popne na drvo.
Čovjek koji svakog dana, usred ljeta, pije lozovaču i pivo (čitaj beton), bez sumnje je alkoholičar i nije potrebno biti posebno medicinski educiran da se shvati kako plivanje po nalogu liječnika nema nikakva učinka, a angažira dva, u pravilu natprosječno jaka, opremljena i plaćena, policajca. Sigurnosna prosudba, ako je bilo, morala je uvažiti činjenicu da gospodinu Šeksu, kao osobi, nitko niti ne može nanijeti veće zlo no što ga je sam sebi nanio. Želi li ga netko ugroziti kao funkciju, a time i hrvatsku državu, dovoljno je da pomogne da poživi što duže. Kako se radi o doživotnom visokom političkom dužnosniku, efekat ugroze države bit će najveći.
Svatko tko je ikada gledao psa, ili neku drugu životinju dok pliva, mogao je primjetiti kako životinje ne vole da ste im tada preblizu, jer se osjećaju bespomoćno, bez  pravog oslonca, iako im je tada glavno oružje, u pravilu zubi, iznad vode. Koliko su efikasni tjelohranitelji dok plivaju, ne treba nagađati. A oni gube već ulovljene zmije.
Dakle, osnov svega je skupa neefikasna parada, a štićenoj osobi, u ovom slučaju, dovoljan je postoječi spasioc na javnoj plaži, već plaćen i pripravan na probleme s pijanicama u vodi. Ali, biti vozač ili tjelohranitelj političkog moćnika, uvijek je vrijedilo više od najvišeg obrazovanja.
Policija formalno ima uporište u zakonu koji predviđa zaštitu visokih državnih dužnosnika, a zbog stanja kakvo jest, to samo formalno i radi. Uostalom, u devedeset posto svih atentata na državnike i druge visokorangirane dužnosnike u svijetu, izvršitelji su bili njihovi čuvari, gardisti, vojnici, ili policajci. Malo ih je poginulo od ruke polugolih kupača.
No, Primjer je izabran jer slikovito prikazuje korealan odnos politike i policije.
Primjer drugi:
Kraj gradske vijećnice usred dana realizirana je, kako navodi novinski članak od 26. kolovoza, opsežna kriminalistička obrada s većim brojem raznih profila policije i njihove tehnike. U munjevitoj policijskoj akciji “pometeni” su kamatari. Čemu? Zašto baš u podne, u centru grada? Valjda je u opsežnoj obradi utvrđeno gdje žive, kuda se kreću, koje su im navike i sl. i zacijelo je postojalo i drugo vrijeme i mjesto za “munjevito pometanje”?  Što je ovdje pogrešno? Samo mjesto, način izvršenja i vrijeme. Zaključak ispliva sam. Pere se savjest, dokazuje moć, sposobnost, volja i sve drugo što je trebalo biti upotrijebljeno da se spase izgubljeni životi zbog izostanka navedenog.
Policija demonstrira svoju moć kada treba djelovati prema pudlici koja noću uznemirava cijenjenog člana društva ili kvartovskom bendu koji nabija u podrumu zgrade, ali na oružanu pljačku banke šalju neuka i nenaoružana pripravnika. Žrtva ogromna i nitko nije izvukao pouku. Preskup način školovanja naše policije, pogotovo kada iz takovih škola izlaze neuki.
Pogreške policije koje su rezultirale mrtvim glavama nećemo  komentirati iz pijeteta prema žrtvama, jer su dovoljno mučne kada se čuju jedanput, a mnoge će dobiti sudski epilog, pa već i zbog toga.
U osnovi teških policijskih pogrešaka jest i  podobnost umjesto sposobnosti, nedostatak obrazovanja i kulture policajaca, korupcija i služba i mjestu rođenja, nepostojanje efikasnih kontrolnih mehanizama, nedostatak političke volje za rješavanje problema, i sujeta, gotovo patološka, kao rezultat ovlasti u rukama nesposobnih. S takovima lako upravljaju oni iz primjera prvog i njemu slični, a sposobne, uz koje ide i sve ono čega danas nedostaje, valjalo je smjestiti u mirovinu, ili jednostavno izbaciti na ulicu. Pobune li se, uvijek ima dosta onih s kojima se da upravljati. Nazire se organizacija i nameće zaključak
Hrvatskoj policiji nedostaje  upravo ono zbog čega postoji, za što je plaćena i zauzima mjesto garanta sigurnosti građana i njihove imovine.
Koliko još glava treba pasti da se shvati ozbiljnost problema? Ušokiranom malom gradiću tridesetogodišnjeg ubojicu, “poznatom  policiji od ranije”, ta ista policija neće spriječiti  u naumu. Policijska glasnogovornica, u dizajniranoj odjeći, uvjeravat će nas u oba podatka, policija ga dobro poznaje, ali ga ta ista policija ne može pronaći. Oksimoron. Nelogičnost. Hoćemo li opet, kao u vicu, policiju optuživati za deficit logike? Zaboga, čekajte ga kod žrtve i uspjeh će biti potpun. Kad se organizira hajka seljani nagone divljač, a iskusni lovci sjede na čeki. Pogodite tko se vraća pune torbe? Najjednostavnije i najdostupnije stvari su najčešće najefikasnije. Ali, vi ste policijo (pre)plaćeni stručnjaci za lov na zle.
Ne tako davno, u Zagrebu je otac sam zaštitio svoje dijete suprostavljajući se nasilnicima. Vjerojatno mu je spasio život i tko mu može zamjeriti? Potpora građana koju je dobio morala bi zabrinuti policiju, ali i sve građane ove zemlje. Granica, kada će i drugi tako postupati, sve je blijeđa, a onda je velika nesreća zagarantirana.
Ministar policije greške svojih ljudi pravda  riječima da su to dobri ljudi koji su samo postupili neprofesionalno, pa su zato nedužni mladi ljudi pobijeni, ili prebijeni. Pojam profesionalan znači onaj koji svoj posao obavlja savjesno, vješto i temeljito, ali znači i posao od kojeg se živi. Dobri su ljudi i oni koji “vise” na zavodima za zapošljavanje, nerijetko sa završenim visokim školama, oni koji skupljaju plastičnu ambalažu. Svjesni su i pošteni, ali ne žive od sigurne plaće iz državnog proračuna i nisu zaduženi za sigurnost građana.
Ministre, kladionice su pune tvojih ljudi, mnogi ilegalno dopunski zarađuju, imaju lažne diplome i ako upola savjesno prioneš na rješavanje problema kao što si prionuo na prebrojavanje potpisa za referendum, nade možda još ima.  Doduše, nada pada u vodu kada se sjetimo da policija nije primjetila niti jednog ustašofila u Čavoglavama, ali je expresno utvrdila istovjetnost tisuće rukopisa na listama za referendum. Manje selektivnosti više temeljitosti u radu i svi ćemo biti sretni, a ne samo vi u svojoj uljuljkanosti. Errare humanum est, sed in errore perseverare dementis.
Na kraju, isprika svim poštenim pripadnicima MUP-a, koji rade savjesno i pošteno, te nam osiguravaju kakavtakav mir. Zasigurno su potplaćeni za teški rad kao i većina građana ove Zemlje, koji uopće primaju plaću, ali nema njihova glasa protiv onih koji sramote prvenstveno njih.