Zastrašujući događaji u Srbiji u posljednjih nekoliko dana prestravili su i hrvatske građane. Unatoč apelima i brojnim kampanjama MUP-a za povrat oružja i streljiva, mnogi se građani oglušuju i još uvijek posjeduju ilegalno oružje. Nataša Vidaković provjerila je osjećaju li se građani Hrvatske sigurno uz tu činjenicu, ali i recentne događaje u susjedstvu.

Trgovinu oružjem u Zagrebu Tomislav Kamenečki vodi već 30-tak godina. Kaže, prodaja pištolja i pušaka u zadnjih godinu dana porasla je za 60 posto. Većina kupaca su im mladi do 30 godina, ali i žene, dok se najviše traži lovačko naoružanje. A cijena? Ona je manje bitna.

“Danas su mladi ljudi spremni izdvojiti i pet ili šest tisuća eura i kupuju oružje na kredit i spremni su odreći se puno stvari ne bi li došli do nekakvog komada oružja koje će koristiti u streljani i u lovu. Gledaju to kroz neki vid možda i ulaganja, investicije”, rekao je.

Kaznena djela u uzlaznoj putanji

Mnogo je i onih koji posjeduju oružje, ali ilegalno. Iz MUP-a već godinama kroz brojne kampanje apeliraju na anoniman povrat takvog oružja, no čini se uzalud.

Samo u prva tri mjeseca ove godine policija je prikupila više od 860 komada vatrenog oružja, 23 tisuće streljiva i gotovo 18 kilograma eksploziva.

Od 2017. broj kaznenih djela i počinitelja u uzlaznoj je putanji, najviše 2020. Međutim, od 2021. zabilježen je manji broj pa je tako lani evidentirano 15 posto manje kaznenih djela posjedovanja, izrade i nabave oružja te eksplozivnih tvari, ali i 22 posto manje prijavljenih počinitelja u odnosu na godinu prije.

Zbog velike količine ilegalnog oružja u Hrvatskoj pa i zbog događaja u susjednoj Srbiji posljednjih dana – neki građani se osjećaju nesigurnije.

Pita se to i predsjednik Milanović, iako smatra da je kontrola oružja u državi na dobroj razini.

“Oružje je za ubijanje i za rat i trebalo bi biti isključivo u rukama vojske i policije. Nije tu problem interes, problem je oružje u ljudskim džepovima, sobama, ormarima, njedrima, na ramenima, to je problem. Tamo gdje ga ima – pucat će se”, kaže Zoran Milanović.

A kako o svemu ovome razgovarati s djecom, ali i roditeljima znaju u Udruzi Plavi Telefon, gdje je svakodnevno na linijama dostupno 20-tak volontera i psihologa. Zbog događaja u Srbiji bilježe 20 posto više poziva ovih dana – većinom roditelja koji ne znaju kako bi komunicirali s djecom.

“Nemamo vremena za njih, zašto? Zato što radimo ne osam sati, radimo 12 sati, dođemo doma… Prepuštamo ih medijima i što bi mi onda očekivali? Uzet ću jedan primjer. Imate sajam naoružanja i svega nečega i gledam televiziju i što ja vidim? Vidim djecu koju roditelji guraju, penju se po mitraljezima, tenkovima, topovima, je li to primjereno za djecu? Po meni ne”, ističe predsjednik udruge Plavi telefon Miroslav Vučenović.

Zato je nužan veći broj stručnjaka u školama, smanjivanje tolerancije na nasilje pa i na posjedovanje oružja, ističu psiholozi.

“Naprosto nismo naučili ni teškoće, ni probleme rješavati na jedan smireni način, nego smo odmah skloni agresiji koja je ponekad na sreću, samo verbalna, nekad su to udarci, a nekad je to nažalost i oružje koje uzmemo u ruke”, kaže psihologinja Mirjana Nazor.

A da je tražiti pomoć još uvijek stigmatizirano pitanje u Hrvatskoj, ali i susjedstvu, govore prizori iz Srbije koji su ovih dana obišli i zaveli u tugu – ne samo tu zemlju.