Laudato TV, ‘Vidljivi tragovi’, petak, 24. ožujka u 19.10 sati

Povodom 35 godina karijere i rasprodane dvije Arene Zlatan Stipišić Gibonni dao je intervju za emisiju ‘Vidljivi tragovi’ koji donosimo u nastavku.

Osjećam zahvalnost što su ljudi uopće došli. I ovo je jedno mlado zanimanje. Ti akteri koji su ‘udrili’ temelje ovom zanimanju, oni su više-manje još živi. Ne svi, ali neki jesu. Ništa se ne zna ni do kad traješ, ni kad se ide na bolovanje, ni da li imaš pravo na njega i kad ideš u penziju. Tu stojiš i traješ do kad te netko hoće. U trenutku kad sam se ja formirao kao osoba, mi  nismo to znali. Moj prvi album kada je izašao, bilo je to davno, moj najstariji kolega je bio Željko Bebek i imao je 39 godina. Mi smo mislili on je legenda, tko će doživjeti 39, možda dođemo do 30-e, pa ćemo se onda poslije zaposliti. Nitko to nije znao da će to ovoliko trajati. Niti pravila postoje. To je još uvijek toliko novo da svatko piše svoja pravila. A ja u svemu tome kako nisam očekivao da će to toliko potrajati, ne zato što sam sumnjao u sebe, nego su svi moji uzori bili mlađi nego ja danas. Ja tu nemam što drugo osjećati nego zahvalnost. I samo čekam dan kada ću se probuditi i onda me neće više trebati. Mene neće razumjeti pekar, kruh se peče otkad je svijeta i vijeka. Ali me mogu razumjeti oni koji su bili vlasnici videoteka. Videokazeta se pojavila 1989. i trajala do ’96. I oni nisu znali do kada će. Neki su mislili da će zauvijek.

O počecima svoje karijere. A moje zanimanje je mlado i postoji po mom mišljenju od 1974. Prije su povoji bili, imali smo pjevača, ali to se uglavnom naslanjalo na šlager glazbu koja je bila tu da se ljudi osjećaju ugodno dok se udaju. Kad se pojavila neka autorska pjesma bila je to 1971.-72., pa ’74.,’76. kad se dobilo na važnosti. Uzor mi je bio otac kao osoba, čovjek i radne navike. Imao sam jednog velikog prijatelja, jedan od najizvođenijih svih vremena s ovih prostora. Rekao mi je: Gibo, nemoj nikad reći da si puno radio, pričaj ljudima da si imao sreće. Ne vole ljudi čuti da je uspjeh rezultat rada. To je skroz suprotno od odgoja mog oca koji je smatrao da je talent od Boga, ali što ćeš s njim napraviti, to je na tebi. Znam puno ljudi koji su bili iznimno talentirani, ali su ostali u svojim sobama. E sad zašto je to? Bude tu i splet okolnosti, možda nemaš neku podršku od najbližih, što je jako važno. U našem zanimanju imaš nekih ljudi što ih je Bog obilato nagradio glasnicama, savršeno pjevaju. I to je sve. A onda imaju ove druge koji misle za njega, dovoze-odvoze, kupe, tješe, dadiljaju. Tu ne vidim neki rad nego neku blagonaklonost prema nekim grlima. Imaš ljude koji su baš radili, radnike. Oliver je bio radnik, iako za sebe to nije volio reći. Imali smo to zajedničko. Ja sam dresiran od Nijemaca, iako sam Mediteranac, a on je Velalučanin, Splićanin, Mediteranac, isto dresiran od Nijemaca jer je godinama svirao tamo. Kako se uvijek zna da muzičari kasne, onda nama organizator kaže da je proba u 4h, a treba početi oko 5h. Onda Oliver i ja dođemo u 3.45h. Red, rad. Oni te nauče. Ja sam odavde otišao ’88. i tamo sam svirao s njima. Onda uđeš u taj svijet i vidiš da i to daje rezultate. A ne samo naša domišljatost, dovitljivost, duh. Rad i red ima smisla.

Na pitanje koja ga pjesma nabolje opisuje, odgovara da to ne zna reći. Mislim za sebe da sam možda osoba, jednostavan u smislu za komunikaciju, platim parking palcem kao i svi ljudi. Ne volim o sebi razmišljati i pričati. Jedan taj svijet u meni iz kojega pišem, nije to jedan osjećaj, puno je stvari: osjećaš tugu, čežnju, razočarenje, budeš očaran. To je lepeza osjećaja. Ne mogu moje pjesme biti u jednom raspoloženju, kad moj život nije u jednom raspoloženju.

O kršćanskim elementima u pjesmama. Ja o sebi ne mislim, ali sebe propitujem. Kada pričamo o kršćanstvu, ja mislim da bi to stvarno trebalo biti temelj. Ako se čovjek ne propituje, znači da misli za sebe da je savršen. Često ljudi  kažu ‘ja bih napravio sve isto’. Ja stvarno taj osjećaj nemam, da bih ja sve napravio isto. Napravim na godišnjoj bazi tko zna koliko budalaština koje ne bih isto i krivih rečenica. I nekad što sam prešutio, pregrizao jezik, a bolje bi bilo da nisam, nego da sam iskrcao što mi je na srcu, jer su neki ljudi zaslužili, nisu ni svi krasni. Ali ne bih sve isto. Mislim da se čovjek mora preispitivati. To je jedan od najosnovnijih temelja našeg vjerovanja.

Vjeroučitelji njegove pjesme koriste za motivaciju prvopričesnicima, p. Rađa je iz kome  reagirao na stihove njegove pjesme. Što o tome misli? Iskreno, kao da o nekom drugom pričamo. To je toliko lipo da se ja ne mogu s time nositi. Ja sam čuo, ljudi su mi nekad znali reći koliko im je nešto moje značilo. Znam da ima ljudi koji vole moje pjesme, ali kad mi kažu da ih je nešto spasilo ili im pomoglo da donesu neku  životnu odluku. Ja jednostavno ne mogu toliku važnost preuzeti na sebe. Ne vidim sebe toliko bitnim. Možda se ne želim tako vidjeti. Imao sam i loših reakcija. Upoznao sam jednoga čovjeka pored Zadra, bio je pomorac, imao je fantastičnu plaću na stranoj nekoj kompaniji. Na radiju je slušao večer za pomorce i čuo je jednu moju pjesmu. Uhvatila ga je tolika nostalgija da se odlučio čovjek iskrcati. I sad je bez posla. Praktički sam mu upropastio život. Ja ne znam s tim informacijama, praktički imam osjećaj kao da mi neki oklop treba. Je li moguće da te u nekom trenutku na takvu odluku to toliko može potaknuti? Možda se jadan spasio, možda bi ga negdje u nekoj luci negdje; to ja sam sebe tješim, ne njega.

Na novom albumu pjesmu ‘Kiša’ ostvario je u suradnji sa zborom Župe sv. Petra u Zambiji. Često se u svom stvaralaštvu okreće tradicionalnoj glazbi. Ja sam od oca naučio da tradicionalno i konzervativno nije isto. Tradicija je poštovanje onoga što su ljudi generacijama prije tebe uspjeli stvoriti i preživjelo je zub vremena. Ljudi su kod nas toliko plitki. Imaš konzervativno-tradicionalno, to nije ista riječ. Kao što nije isto normalno i uobičajeno. Kod nas je uobičajeno krasti po firmama ili ti poslodavac nije dao plaću šest mjeseci, ali to nije normalno. Ljudi nekad ne znaju što govore. Prvi sam ja za jedan gorki sud. Čovjek bi stvarno sebe trebao propitivati prije nego što krene s tim ocjenama. Svatko tko je u svom poslu dobar, a znam puno zanatlija, je duhovan. Od njega ja znam napisati pjesmu. Vjerujem u ljude koji s ljubavlju prođu taj svoj dan.

Zlatan Stipišić u svojoj obitelji ima dva svećenika s bakine strane. Oba su bila jako inspirativni. Nisam odrastao uz svoje djedove, jedan je umro prije rođenja, drugog nisam, nažalost, upoznao, iako mislim o njemu sve najbolje. Tako se dogodilo. Ta neka muška figura starog dobrog čovjeka koji te bezuvjetno voli. Vole te i roditelji bezuvjetno, ali oni su te dužni ispravljati. Oni koji su generacija ispred njih nisu ništa dužni, oni te samo razmaze. On (svećenik) mi je bio ta figura i svome sinu sam dao ime po njemu. Jedan čovjek, meni je, njegov život i neke njegove odluke, nadahnuće. Bio je na Golom otoku, ne po ratničkoj nego po klero liniji. Tamo svašta prođeš, znaju ljudi iz opće kulture kako izgleda pendrek po leđima ili po glavi . On je odlučio tijekom svoga robijanja, Najokrutnijem, pokušao naći i preobratiti ljubav i pronaći u njemu Milost. Tako je on ispunio vrijeme.

Kakav je Gibonni poslodavac? Kapitalizam nije samo društveno uređenje, nego režim, zato što traži od čovjeka da nemaš nekad s ljudima, s kojima se susrećeš u poslu, milost. Nažalost, milost će ljudi protumačiti kao slabost. Tako da se tu čovjek lomi.  Ja sam poslodavac, imam ljude koji za mene rade, koji su meni odani, ja njima. Imam situacije kada imam 95 zaštitara, to je kao vojska kada radiš koncert. To je paradoks: isfiltrirati najbolje ljude, u struci, a nekada takav čovjek nije najbolji čovjek iznutra. Da li pružiti ruku najboljem čovjeku ili najboljem suradniku? Kroz filter vremena treba naći ljude koji su izvanredni stručnjaci i kvalitetni ljudi to je najveći blagoslov. Kad slušam ove ljude koji pričaju o ekonomiji, ja se ništa ne slažem. Kad ti netko kaže malo poduzeće. to je tajna toga, da znaš dušu svakog čovjeka, probleme da mu je žena na porodu, pustiti čovjeka doma, treba prebaciti dijete i pomaziti; i prihvatiti da toga čovjeka neće biti na radnom mjestu toliko vremena. U malome, naći tu humanost, da možeš i dobro raditi i ostati dobri ljudi. Tko misli da je lako, neka samo proba. 

Gibonni o svojoj supruzi i obitelji s troje djece. Sanja je rock ‘n’ roll, žena prava. Imao sam sreću. Imaš emisije ‘Ljubav je na selu’ pa se upoznaju na silu. Od 4. osnovne ja nju držim na oku, i ona mene. Skoro kao na selu. Iako u gradu, ulaz do ulaza. Imao sam život bez nje, ona bez mene. Kad smo se našli. Već smo sve znali. Da ste me ovo pitali 2003. g prije pojave društvenih mreža, bio bih jako iskren. Sada sam vrlo odmjeren, jer sam zgrožen koliko ljudi ne razumiju i komentiraju. Meni ljudi kažu ‘što te briga’. Iskreno se ne mogu nositi s time. Svaka emocija koju emitiraš se ne rasprši nego nađe slično. Oduševljen sam količinom ljubavi i zgrožen količinom mržnje. Nikad nisam govorio o svom privatnom životu, a pojavom društvenih mreža još ću manje. Komentari koje znam pročitati, to je demonski. Rekli su mi ne čitaj, ali ne mogu. Oduvijek smo znali da ih ima, ali ne toliko. Meni kad doma sve štima, a okolo ne štima ništa, opet sam nekako svoj i u tom cijelom kaosu nađem glavu i rep. Kad mi nešto doma ne štima, a da cijeli svijet je prefektan, ja sam cijeli izluđen čim izađem iz zgrade, nisam svoj. Za moju ravnotežu meni je to jako važno. Sloboda mišljenja nam je dala da ljudi iznose mišljenja i znaju misliti. Ja kad se borim za slobodu mišljenja trebam promisliti i prije nego kad nešto kažem. Meni je baka Zlata govorila: O’ Bože, da su mi tvoje godine i moja pamet!’.