Povodom 130. godišnjice pogibije 16 preških lavandijera (2. studenog 1891.-2. studenog 2021.), zadarski nadbiskup Želimir Puljić predvodio je misno slavlje za pokojne preške pralje i za sve vjerne mrtve u župnoj crkvi Gospe od Ružarija u Preku u utorak, 2. studenog. Suslavili su preški župnik Filip Kucelin i ugljanski župnik Marko Dokoza.

Preške lavandijere bile su pralje rodom iz Preka koje su prale i glačale rublje gospode u gradu Zadru. Ponedjeljkom bi odlazile po rublje brodom iz rodnog Preka u Zadar, a subotom bi čisto i oglačano rublje vraćali gospodi u Zadar prevozeći ga brodom na vesla ili jedra. Naime, u 19. i početkom 20. st., brojne mještanke Preka iz gotovo svakog kućanstva, zarađivale su za život svojih obitelji pranjem rublja zadarskoj gospodi. 

Šesnaest pralja smrtno su stradale na Dušni dan, 2. studenog 1891. g.,  kad se uslijed olujnog juga brod u kojem su lavandijere bile na putu za Zadar, prevrnuo u 7 sati ujutro, nedaleko od otočića Školjića ispred ugljanskog mjesta Preko. Brod je potonuo na dubini od tri metra. Od 31 putnika na brodu, sedam muškaraca i 24 pralje, stradale su pralje koje su bile u unutrašnjosti broda, zatvorene palubskim poklopcem koji je štitio njih i rublje od nevremena. Među njima su bile i mlade lavandijere koje su se pripremale za udaju.  

Posao pranja rublja radile su žene svake životne dobi, od djevojčica do baka, a bio je težak način uzdržavanja obitelji, uz jako male zarade. To je bio požrtvovan rad žuljevitih i nahlađenih ruku i tijela, jer nije bilo strojnog pranja rublja kao danas, odjeću su prale u pepelu i sapunom. Nakon pranja rublje su nosile u posudama do morske obale na izvor vode gdje ga se ispiralo. Stoga je taj način života simbol žrtve marljivih preških žena iz prošlosti koju Prečani svake godine komemoriraju. Teškoće i muke nekadašnjeg takvog življenja Prečani promatraju vjerničkim duhom i doživljavaju dijelom svoga identiteta kojemu smisao i posvećenje daje muka Gospodina Isusa Krista.

„Svoju ljubav prema preminulima pokazujemo našim sjećanjem i molitvama za njih. Najstarija poginula lavandijera imala je 75 godina, a najmlađa 14 godina. Među poginulima su bile i dvije trudnice. Imena stradalih pralja čije je ime Gospodin upisao u dlanove svoje ruke su: Matija Babin, Jakova Dorkin, Ivana Dorkin, Luce Dorkin, Tomica Dorkin, Tonina Dorkin, Bara Jurin, Gašpa Jurin, Ivana Lovrić, Šimica Lovrić, Matija Markulin, Matija Martinov, Stoša Mašina, Tomica Matacin Gašpa Matacin i Kate Mazić. Sjetit ćemo ih se po imenu koje su primili na krštenju i po kojem ih i danas raspoznajemo. Lijepo je što i nakon 130 godina ne blijedi uspomena na njih“ rekao je mons. Puljić, istaknuvši: „Kultura sjećanja bitni je dio našeg osobnog, društvenog, kulturnog i vjerničkog života. Isus je na Posljednjoj večeri odredio svojim učenicima „neka to čine njemu na spomen“. Svaki put kada slavi euharistiju, Crkva ispunjava taj nalog s dragim sjećanjem i zahvalnošću što nam je Isus darovao sebe i pozvao da u žrtvu Novog saveza uključimo mnoge“ poručio je nadbiskup Puljić, potaknuvši da „molimo za obitelji i za naš narod, da ostane vjeran Crkvi, Bogu i svom rodu. Neka urešen kršćanskim krepostima napreduje na zemlji, dok ne prispije u vječno spasenje gdje će se pridružiti mnoštvu spašenih“.

Potaknuvši da zahvalimo Kristu za darove života i onih koji su preminuli, nadbiskup je rekao da je vječni život kojeg su postigli pokojni i nama obećan u budućnosti.

Nadbiskup je podsjetio na umjetnička djela kojima se čuva spomen na preške lavandijere. Na lokaciji Vruljica u Preku uz obalu, gdje su lavandijere na morskom žalu ispirale rublje, kameni kip Naša mati izradio je preški kipar Anselmo Dorkin. Kip je 1991. g., na stotu godišnjicu pogibije lavandijera, blagoslovio blagopokojni zadarski nadbiskup Ivan Prenđa. Stihove pjesme Šesnaest lavandijera Stjepana Benzona uglazbio je Ivica Stamać, a na Melodijama Jadrana u Splitu 1968. g. tu je pjesmu izveo Vice Vukov. Glazbeno-scensko djelo Rekvijem za 16 lavandijera 1991. g. napisali su Slavko Govorčin i skladatelj Ivo Nižić. Ispred spomen obilježja lavandijerama na Vrulji u Preku, 1. Listopada ove godine predstavljena je ilustrirana knjiga Bijele ribice lavandijerice akademske slikarice i spisateljice Manuele Vladić Maštruko.

„Sva ta umjetnička djela žele predstaviti svima, a osobito mladim naraštajima, kulturnu i tradicijsku baštinu otoka Ugljana i mjesta Preka te podsjećati na stradanje preških lavandijera 1891. g.“ rekao je mons. Puljić, dodavši da je i taj događaj prigoda  „razmišljati o našem kraju i o času kad će nas zasuti zemljom uz riječi „Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti“. Dušni dan je možda jedini dan kad o tome intenzivnije mislimo“ rekao je mons. Puljić. Podsjetio je kako su nekada „članovi obitelji imali živu prigodu doživjeti i u roditeljskoj kući gledati kako umiru djed i baka, otac i majka. Tako su se postupno i prirodno privikavali kako će i na njih doći red“ rekao je nadbiskup, ohrabrivši da je Isus rekao kako nas čeka stvarnost za koju „ljudsko uho nije čulo niti oko vidjelo, što je Bog pripravio onima koji ga ljube”.

Nadbiskup Puljić rekao je da suvremeni čovjek, razmišljajući o okolnostima svoga umiranja i smrti, „ima strah od suvišnosti, tereta, neizdržive boli i besmisla patnje. To je, izgleda, jače od straha susreta s vječnim Sucem. Stoga današnji čovjek pribjegava glumačkoj skupini Halloweena s mitološkim maskama vjaštica, vampira, zombija s bundevama i paukovim mrežama, kako bi zastrašivanjem otjerao smrt iz svoga dvorišta. A smrt nije u dvorištu, nego u čovjeku. Samo on to ne shvaća i ne prizna, pa živi bez nade i u neznanju, kako kaže sv. Pavao. Stoga je važno i dragocjeno biti blizu ljudima u vrijeme umiranja, osobito u trenucima pred samu smrt koje valja osmisliti, jer su dirljivi i neponovljivi. Isus ih je tako osmislio da nam je uoči svoje smrti sebe ostavio u euharistiji. Svoje učenike nazvao je prijateljima i pozvao ih neka se međusobno ljube, kao što je Isus njih ljubio“ rekao je mons. Puljić.

Pozivajući na molitvu za sve pokojne i za sve koji traže Gospodina, nadbiskup je poručio: „Kako je važno imati dobre pape, biskupe i svećenike, čestite, poštene i svete. Bez svećenika, biskupa i pape nema Crkve. A gdje nema svećenika, kršćani se osipaju i propadaju. Zato je vrlo važno moliti na tu nakanu“.

Spomenik poginulim „brižnim praljama“, kako na njemu piše, podignut je na obali otočića Školjića. Na tom mjestu pogibije počast su im odali uprava Općine Preko s načelnikom Jurom Brižićem te članovi preške Udruge žena Luzor koja čuva sjećanje na lavandijere i kulturnu tradiciju Preka.

Ines Grbić

Izvor: Zadarska nadbiskupija