Zadarski nadbiskup Želimir Puljić predvodio je u kapeli Gospe od sedam žalosti Službu Riječi s odrješenjem za pokojne na Gradskom groblju u Zadru u ponedjeljak 1. studenoga.

„Činom pohoda grobova, paljenjem svijeća, kićenjem cvijeća i molitvom za duše dragih pokojnika, otimamo ih zaboravu i ujedno izričemo zahvalnost za dobro koje su oni učinili. Jer, sjećamo ih se, živjeli su među nama, a sada su u vječnosti. Sjećamo ih se s vjerom pisca Jobove knjige koji kaže Znam, moj Izbavitelj živi. I kad se probudim, k sebi će me dići, pa ću Boga gledati“ rekao je nadbiskup Puljić u propovijedi, istaknuvši da se za života nalazimo i na mjestima koji poljuljaju našu vjeru u vječni život. No, pozvani smo živjeti sa sviješću i sigurnošću navještene Božje riječi, Gospodin je pastir moj, koga da se bojim, jer određeni smo za drugi život.

„Određeni smo umrijeti. Mi smo samo prolaznici i putnici. Ali, ako putujemo sa sigurnošću Gospodin je pastir moj, ne bojimo se životnih poteškoća, pa ni smrti koja će doći. O tome razmišljamo na groblju i na to nas podsjećaju grobovi i naši pokojnici“ rekao je nadbiskup, naglasivši da se i na Dušni dan spominjemo svetog grada Jeruzalema „u koji ćemo i mi doći, gdje naši dragi pokojnici već borave“.

„Zabrinjava nas činjenica što se smrt iselila iz naših kuća, iz naše savjesti, iz naših stanova i našeg okruženja. Kao da ne postoji pokraj nas i u nama. Čini nam se kao da je smrt tamo negdje daleko, u bolnici, staračkim domovima, sanatorijima. Uz to, izgubili smo i umijeće ophođenja sa smrti. Donedavno, umiralo se u obiteljskom domu i svi su bili dionici toga potresnog, ali lijepog čina. Oko mrtvaca smo se okupljali, ruke sklapali, molili, plakali i o njemu razgovarali. Onda je bio ispraćaj, liturgija i pogrebna svečanost. Sve je imalo neku svoju ljepotu, liturgiju, ispraćaj. Smrt se, kao i druge događaje, doživljavalo kao slavlje žalosti i radosti, ponosa i zahvalnosti“ rekao je mons. Puljić, upozorivši kako navedeno, nažalost, danas sve više nestaje.

„To sve više nestaje osobito u urbanim naseljima, jer se pokojnika odmah poslije smrti vozi brzo u mrtvačnicu. A obred sprovoda obavi se po kratkom postupku jer drugi sprovod već čeka. Sve je, dakle, isplanirano, sekundu po sekundu, a smrt sve manje prisutna u našem životu i u našim obiteljima. Smrt je zapala u neku vrstu zaborava i previda, kao da ne postoji. Kao da nas neće dočekati ili kao da nas ne čeka. Kao da nas se smrt ne tiče. Smrt se pretvorila u nešto neosobno o čemu se ne govori i nerado se na smrt misli“ upozorio je nadbiskup Puljić, poručivši: „Iako je smrt potisnuta u zaborav i ušutkana, smrt je tu. Prisutna je i svakoga časa može pokucati na tvoja i moja vrata“.

Obilazak grobova pruža nam, pak, neku drugu sliku i pokazuje drugu stranu medalje, rekao je mons. Puljić. O svetkovini Svih svetih i Dušnog dana, za vrijeme pohoda grobova, naša lica jesu sjetna i zaplakana, ali nisu tužna kao da se vraćamo sa sprovoda. „Ne. Mi smo obilazeći naše pokojne ispunjeni ljubavlju i zahvalnošću, pažnjom i molitvom koju želimo iskazati dragim pokojnicima. Činim molitve i zahvalnosti mi ispovijedamo kako oni nisu nestali, otišli, nego su nas samo privremeno napustili. Preselili su se u neki novi, drugačiji život od ovoga našega. Nisu više s nama u prostoru i vremenu, nego onkraj groba, u vječnosti, kod vječnoga Boga. Pa s Jobom i mi ponavljamo Znamo dobro, naš Izbavitelj živi. A s njima i naši dragi pokojnici“ rekao je mons. Puljić.

Nadbiskup je govorio i o stvarnoj i simboličnoj prikladnosti vremena u kojemu se slavi Dušni dan. „Tmurna jesen pokazuje kako odumire priroda. Dani bivaju kraći, a atmosfera okoliša sve maglovitija. Spomendan vjernih mrtvih dobro se uklapa u taj okvir, a naši pohodi grobljima nameću temu smrti, kraja ovozemnog života i vječnoga života koji nas čeka. Mi nažalost, često živimo, kao da smrti nema. Ili kao da smrt nama neće doći. A smrt je najsigurnija stvarnost koja nas čeka. Ništa u životu nije tako jasno i tako pravedno što čini ljude jednakima, kao što je smrt. Pred njom nema razlike ni u staležu, ni u godištu. Smrt ne poznaje nacionalne, vjerske, rasne ni neke druge privilegije i razlike. I ona nije izvan nas. Smrt je u nama. Sa sobom je nosimo i još više – sve što mislimo, činimo, radimo – smrtno je, nestalno, propadljivo i prolazno. Svi naši uspjesi i neuspjesi, trenuci radosti i žalosti, odvijaju se pod sjenom smrti“ rekao je mons. Puljić, citirajući pritom jednog romanopisca koji je  rekao: „Smrt je sigurna činjenica i svi putovi do nje vode. A sve što činimo priprava je za nju. Uvijek smo joj bliže, nikada dalje. Pa ako je tako, zašto se čudimo kada dođe? Zemaljski život je varljiv, a vječnost je bolja“.

„Isus nam je objavio da će Otac nebeski svakoga tko vjeruje u njega, uskrisiti u posljednji dan. S tom vjerom smo se i mi okupili, ta vjera nas drži u nesigurnom svijetu i ispunja nadom da ćemo se jednom i mi njima pridružiti vječno u nebu. Križevi koji su postavljeni na grobovima pokojnika govore kako su oni živjeli za tu vječnost“ rekao je nadbiskup, dodavši da i mi u ovom životu živimo za tu vječnost. Pokojnici i nama s apostolom Pavlom poručuju: Nećemo da živite u neznanju glede nas koji smo usnuli ili pak da tugujete kao drugi koji nemaju nade. Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu privesti zajedno u život vječni.

„U toj vjeri smo se okupili, s tom nadom ćemo obići grobove, pomoliti se za naše drage pokojne i zahvaliti im što nam daju prigodu da u ovom prolaznom životu razmišljamo o neprolaznom, vječnom životu. Zahvalni Bogu za tu veliku milost vjere, s kojom ćemo, kada se probudimo, Boga gledati, učvršćujemo jedni druge u toj spoznaji da smo ovdje na zemlji putnici i prolaznici, pa sa sv. Augustinom češće ponavljajmo: Za sebe si nas stvorio, o Bože i nemirno je srce naše dok u tebi ne otpočine. Pridružimo se u duhu silnom mnoštvu spašenih i pjevajmo slavu Bogu našemu“ poručio je mons. Puljić.

Nakon Službe Riječi, nadbiskup Puljić pomolio se kod grobnice zadarskih svećenika, redovnika i redovnica te kod Središnjeg križa na Gradskom groblju u Zadru.

Ines Grbić