ZADAR / ŽUPANIJA

(FOTOGALERIJA) NADBISKUP PREDVODIO MISU NA GRADSKOM GROBLJU “Izgubili smo umijeće ophođenja sa smrću”

Objavljeno

4 godine prije

2. studenoga 2021.

Z NET

Zadarski nadbiskup Želimir Puljić predvodio je u kapeli Gospe od sedam žalosti Službu Riječi s odrješenjem za pokojne na Gradskom groblju u Zadru u ponedjeljak 1. studenoga.

„Činom pohoda grobova, paljenjem svijeća, kićenjem cvijeća i molitvom za duše dragih pokojnika, otimamo ih zaboravu i ujedno izričemo zahvalnost za dobro koje su oni učinili. Jer, sjećamo ih se, živjeli su među nama, a sada su u vječnosti. Sjećamo ih se s vjerom pisca Jobove knjige koji kaže Znam, moj Izbavitelj živi. I kad se probudim, k sebi će me dići, pa ću Boga gledati“ rekao je nadbiskup Puljić u propovijedi, istaknuvši da se za života nalazimo i na mjestima koji poljuljaju našu vjeru u vječni život. No, pozvani smo živjeti sa sviješću i sigurnošću navještene Božje riječi, Gospodin je pastir moj, koga da se bojim, jer određeni smo za drugi život.

„Određeni smo umrijeti. Mi smo samo prolaznici i putnici. Ali, ako putujemo sa sigurnošću Gospodin je pastir moj, ne bojimo se životnih poteškoća, pa ni smrti koja će doći. O tome razmišljamo na groblju i na to nas podsjećaju grobovi i naši pokojnici“ rekao je nadbiskup, naglasivši da se i na Dušni dan spominjemo svetog grada Jeruzalema „u koji ćemo i mi doći, gdje naši dragi pokojnici već borave“.

„Zabrinjava nas činjenica što se smrt iselila iz naših kuća, iz naše savjesti, iz naših stanova i našeg okruženja. Kao da ne postoji pokraj nas i u nama. Čini nam se kao da je smrt tamo negdje daleko, u bolnici, staračkim domovima, sanatorijima. Uz to, izgubili smo i umijeće ophođenja sa smrti. Donedavno, umiralo se u obiteljskom domu i svi su bili dionici toga potresnog, ali lijepog čina. Oko mrtvaca smo se okupljali, ruke sklapali, molili, plakali i o njemu razgovarali. Onda je bio ispraćaj, liturgija i pogrebna svečanost. Sve je imalo neku svoju ljepotu, liturgiju, ispraćaj. Smrt se, kao i druge događaje, doživljavalo kao slavlje žalosti i radosti, ponosa i zahvalnosti“ rekao je mons. Puljić, upozorivši kako navedeno, nažalost, danas sve više nestaje.

„To sve više nestaje osobito u urbanim naseljima, jer se pokojnika odmah poslije smrti vozi brzo u mrtvačnicu. A obred sprovoda obavi se po kratkom postupku jer drugi sprovod već čeka. Sve je, dakle, isplanirano, sekundu po sekundu, a smrt sve manje prisutna u našem životu i u našim obiteljima. Smrt je zapala u neku vrstu zaborava i previda, kao da ne postoji. Kao da nas neće dočekati ili kao da nas ne čeka. Kao da nas se smrt ne tiče. Smrt se pretvorila u nešto neosobno o čemu se ne govori i nerado se na smrt misli“ upozorio je nadbiskup Puljić, poručivši: „Iako je smrt potisnuta u zaborav i ušutkana, smrt je tu. Prisutna je i svakoga časa može pokucati na tvoja i moja vrata“.

Obilazak grobova pruža nam, pak, neku drugu sliku i pokazuje drugu stranu medalje, rekao je mons. Puljić. O svetkovini Svih svetih i Dušnog dana, za vrijeme pohoda grobova, naša lica jesu sjetna i zaplakana, ali nisu tužna kao da se vraćamo sa sprovoda. „Ne. Mi smo obilazeći naše pokojne ispunjeni ljubavlju i zahvalnošću, pažnjom i molitvom koju želimo iskazati dragim pokojnicima. Činim molitve i zahvalnosti mi ispovijedamo kako oni nisu nestali, otišli, nego su nas samo privremeno napustili. Preselili su se u neki novi, drugačiji život od ovoga našega. Nisu više s nama u prostoru i vremenu, nego onkraj groba, u vječnosti, kod vječnoga Boga. Pa s Jobom i mi ponavljamo Znamo dobro, naš Izbavitelj živi. A s njima i naši dragi pokojnici“ rekao je mons. Puljić.

Nadbiskup je govorio i o stvarnoj i simboličnoj prikladnosti vremena u kojemu se slavi Dušni dan. „Tmurna jesen pokazuje kako odumire priroda. Dani bivaju kraći, a atmosfera okoliša sve maglovitija. Spomendan vjernih mrtvih dobro se uklapa u taj okvir, a naši pohodi grobljima nameću temu smrti, kraja ovozemnog života i vječnoga života koji nas čeka. Mi nažalost, često živimo, kao da smrti nema. Ili kao da smrt nama neće doći. A smrt je najsigurnija stvarnost koja nas čeka. Ništa u životu nije tako jasno i tako pravedno što čini ljude jednakima, kao što je smrt. Pred njom nema razlike ni u staležu, ni u godištu. Smrt ne poznaje nacionalne, vjerske, rasne ni neke druge privilegije i razlike. I ona nije izvan nas. Smrt je u nama. Sa sobom je nosimo i još više – sve što mislimo, činimo, radimo – smrtno je, nestalno, propadljivo i prolazno. Svi naši uspjesi i neuspjesi, trenuci radosti i žalosti, odvijaju se pod sjenom smrti“ rekao je mons. Puljić, citirajući pritom jednog romanopisca koji je rekao: „Smrt je sigurna činjenica i svi putovi do nje vode. A sve što činimo priprava je za nju. Uvijek smo joj bliže, nikada dalje. Pa ako je tako, zašto se čudimo kada dođe? Zemaljski život je varljiv, a vječnost je bolja“.

„Isus nam je objavio da će Otac nebeski svakoga tko vjeruje u njega, uskrisiti u posljednji dan. S tom vjerom smo se i mi okupili, ta vjera nas drži u nesigurnom svijetu i ispunja nadom da ćemo se jednom i mi njima pridružiti vječno u nebu. Križevi koji su postavljeni na grobovima pokojnika govore kako su oni živjeli za tu vječnost“ rekao je nadbiskup, dodavši da i mi u ovom životu živimo za tu vječnost. Pokojnici i nama s apostolom Pavlom poručuju: Nećemo da živite u neznanju glede nas koji smo usnuli ili pak da tugujete kao drugi koji nemaju nade. Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu privesti zajedno u život vječni.

„U toj vjeri smo se okupili, s tom nadom ćemo obići grobove, pomoliti se za naše drage pokojne i zahvaliti im što nam daju prigodu da u ovom prolaznom životu razmišljamo o neprolaznom, vječnom životu. Zahvalni Bogu za tu veliku milost vjere, s kojom ćemo, kada se probudimo, Boga gledati, učvršćujemo jedni druge u toj spoznaji da smo ovdje na zemlji putnici i prolaznici, pa sa sv. Augustinom češće ponavljajmo: Za sebe si nas stvorio, o Bože i nemirno je srce naše dok u tebi ne otpočine. Pridružimo se u duhu silnom mnoštvu spašenih i pjevajmo slavu Bogu našemu“ poručio je mons. Puljić.

Nakon Službe Riječi, nadbiskup Puljić pomolio se kod grobnice zadarskih svećenika, redovnika i redovnica te kod Središnjeg križa na Gradskom groblju u Zadru.

Ines Grbić

No votes yet.

Please wait...

Povezane teme :Featured svi sveti zadarska Nadbiskupija

Up Next

KRENULA NAPLATA Korisnicima Višnjika dva besplatna sata parkiranja

Ne propustite

HNK ZADAR U utorak Kava s glumcima i “Gospođica Julija”

Nastavi čitati

Kliknite za komentar

ZADAR / ŽUPANIJA

“LJUDI/LJUDJE” / Lipa Zadar izložbom čestita Dan žena

Objavljeno

30 minuta prije

8. ožujka 2026.

Z NET

Slovensko kulturno društvo Lipa Zadar obilježava MEĐUNARODNI DAN ŽENA otvorenjem izložbe “Ljudi/ Ljudje”.

Slike izlažu Tatjana Bajlo, Evelin Dorkin-Gregov i Marija Ivoš u Gradskoj knjižnici Zadar, u ponedjeljak 09. ožujka 2026. u 18.00 sati.

KULTURNI PROGRAM:

U glazbenom dijelu programa nastupe Lovre Dušević, sudionik showa The Voice Kids,
pjevač Robert Milak i ženska klapa iz Preka.

Nastavi čitati

ZADAR / ŽUPANIJA

FOTO / Križni put Zadarske nadbiskupije od Kali do Preka

Objavljeno

32 minute prije

8. ožujka 2026.

Z NET

foto: Ines Grbić/Zadarska nadbiskupija

Križni put vjernika Zadarske nadbiskupije koji je predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić održan je u subotu, 7. ožujka, od Kali do Preka na otoku Ugljanu, povodom 65. godišnjice mučeničke smrti Sluge Božjeg Ive Mašine koji je rodom iz Preka.

Mašina je dio skupine Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije za koje je pokrenut proces kauze. Križni put počeo je u župnoj crkvi sv. Lovre u Kalima, nastavljen je hodom kroz prirodu pet i pol kilometara, a završio je kod rodne kuće Mašine u središtu Preka. Po dolasku u Kali, kaljski župljani priredili su slastice i napitke kod župne crkve za okrepu i dobrodošlicu vjernika te su svi sudionici dobili knjižicu „Križni put trostruke ljubavi u svjedočanstvu Sluge Božjeg Ive Mašine“. Prije polaska, don Tomislav Končurat, kaljski sin, predvodio je molitvu krunice u kaljskoj crkvi.

Na početku pobožnosti, nadbiskup je potaknuo vjernike da u srcu ponesu vlastite molitvene nakane s kojima idu na taj križni put i da ih prikažu Gospodinu. Tijekom pobožnosti razmatran je prigodni tekst iz knjižice koju je priredio nadbiskup Zgrablić, pod nazivom „Križni put trostruke ljubavi u svjedočanstvu Sluge Božjeg Ive Mašine“, s poticajem da se, po primjeru Mašine, produbi vjera oslonjena na Boga, osjetljivost za čovjeka i odgovornost prema Domovini. Razmatranja i molitvene nakane na postajama čitali su predstavnici župa sudionica, sljedećim redom po postajama: prve dvije postaje u Kalima: kaljska bratovština Kaštaldice i krizmanici, pa Sestrunj, Stanovi – Zadar, Tribanj – Krušćica, Ugljan, Vir, krugovi Gospe Šenštatske, bogoslovi, Lukoran, Sutomišćica – Poljana, a zadnje tri postaje u Preku: župljani Preka te preški krizmanici i križari. U nošenju drvenog križa koji je inače iz kaljske župne crkve, kod svake postaje tijekom križnog puta izmjenjivalo se po troje predstavnika iz tih župa koji su nosili križ od postaje do postaje.

Zajedništvo vjernika bilo je veličanstveno dostojanstveno, vjernički sabrano i pobožno jednodušno – u čašćenju Muke našeg Gospodina Isusa Krista i križnog puta života Ive Mašine. Vjernici su jako pažljivo pratili zapisana razmatranja i nakane u knjižici “Križni put trostruke ljubavi” kojeg je priredio mons. Zgrablić te su sami još osobno, dodatno čitali, pratili ono što su pojedinci čitali na postajama, premda je razglas bio izvrstan i sve se moglo čuti. Prizori tolike usredotočenosti svih sudionika na razmatranja bila je zaista dirljiva, svjedočka i znakovita.

Razmatranja Isusovog Križnog puta mons. Zgrablić prožeo je s činjenicima iz života Mašine, pokazavši kako je on nasljedovao Krista u svojim teškim situacijama, do mučeničke smrti u zatvoru u Staroj Gradiški 20. studenog 1961. godine, gdje je bio mučen, trovan i zadavljen, u svojoj 35. godini života. Mašina je bio žrtva komunističkog režima koji ga je progonio zbog javno izražavanih domoljubnih stavova o slobodi hrvatskog naroda, kao i angažirani vjernik laik. Bio je drugooptuženi na političkom procesu Preškoj skupini, osuđen na 15 godina zatvora. Komunističke vlasti uhitile su ga 1957. i onemogućile mu da diplomira započeti studij. Bio je najbolji student povijesti svoje generacije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Nadbiskup Zgrablić je rekao da je sačuvano 988 stranica Dnevnika Ive Mašine, odnosno osam školskih bilježnica rukopisa, nejednake veličine i broja stranica. Mašina u Dnevniku nije pisao samo kronologiju događaja, nego nadasve nutarnja promišljanja, ispovijest svoga duhovnog života i savjesti, koliko napreduje u bogoljublju i čovjekoljublju. Postavljao je sebi konkretne zadatke što treba učiniti, analizirao je kako je živio protekli dan, što je dobro učinio.

Nakon Križnog puta, misno slavlje u preškoj župnoj crkvi Gospe od Ružarija predvodio je nadbiskup Zgrablić. Nadbiskup je u propovijedi razmatrao zapis Mašine na njegov 20. rođendan, 21. srpnja 1947., kada je on u svoj dnevnik zapisao da će se „penjati neumorno do dragih mu zvijezda slobode, ognjišta i Krista“. Tada je napisao i da će cijeniti život, jer on vrijedi koliko vrijede njegovi ideali; da neće „sagnuti šiju ni umrijeti“ i da voli život, jer „Život je Vječnost, a vječnost je u Njemu“.

Za Mašinu, „penjati se prema zvijezdama znači ne pristati na ravnodušnost i mlakost, ne ostati u prosječnosti, na onome „svi tako rade“, „svi su takvi“, nego prihvatiti napor, prihvatiti rane, žrtvu, da bi se ostalo vjerno Idealu što na Nebu sjaji“, rekao je mons. Zgrablić.

Ivine zvijezde „nisu nagrada za osobni uspjeh, nego putokaz u životu kojim treba odlučno ići naprijed. Te zvijezde osvajaju se u vjernosti sebi i Bogu. One ne hrane osobnu taštinu, nego savjest i dušu. Zato njegovo penjanje prema zvijezdama nije uspinjanje prema ljudskoj ispraznoj slavi, nego prema smislu života“, poručio je nadbiskup.

Prva zvijezda o kojoj Ivo sanja je sloboda, ne „politička, shvaćena kao samovolja, nego sloboda savjesti i čovjeka koji ne dopušta da mu istinu određuju strah, ideologija i propaganda; sloboda koja se ne može kupiti povlasticama niti slomiti u tamnici i najokrutnijim batinama, jer je ukorijenjena u čistoj savjesti i ljubavi Kristovoj“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Druga zvijezda je, kako je zapisao, „toplina i ljubav vlastitog ognjišta“. „U vremenu kada su mnogi domovi zbog komunističke bezbožne ideologije bili razarani, mnoga obiteljska ognjišta ugašena nasiljem, strahom i torturom, pljačkom, on sanja toplinu i ljubav vlastitog ognjišta kao potvrdu da čovjek nije stvoren za mržnju, nasilje, zlo, nego za zajedništvo, mir i ljubav“, rekao je nadbiskup. Ivino obiteljsko ognjište ljubavi, sigurnosti i odgovornosti uči „za drugoga potpuno živjeti, ispravno slušajući savjest i Boga, praštati, prihvaćati drugoga, ostajati vjeran ljubavi do kraja“.

„Treća zvijezda o kojoj Ivo sanja je raspeto tužno lice Krista. Raspeti Krist daje smisao slobodi i ljubavi, ognjištu i domu. Kristovo izranjeno lice postaje mjerilo vlastite slobode, mjesto u kojem duša nalazi mir, svoje ognjište“, rekao je nadbiskup.

Naglasio je da Mašina ne piše te riječi živeći „u sigurnosti i miru svoje sobe, nego je već prošao kroz teško iskustvo Bleiburga i Križnog puta svoga naroda, na kojem su stotine tisuće nevinih ljudi izgubili život; Križnog puta gdje je i njegov život bio u opasnosti; osjetio je bol zbog brata kojemu se tu gubi trag, gledao je kako bezbožna ideologija pokušava izbrisati svaki spomen na Krista i Crkvu.

Zato riječi Mašine imaju težinu – jer nisu plod mladenačke mašte i naivnosti, nego duhovnog sazrijevanja u boli i vjernosti idealima usred križa i boli, odluka donesena u slobodi i odlučna volja“, poručio je predvoditelj slavlja.

„Ivo nije doživio sve što je želio, ali je otkrio bez čega ne želi i ne može živjeti: slobodu, ljubav i Krista. Kad se to pronađe, sve ostalo prestaje biti nužno. Zato kod njega ‘imati’ ne označava posjedovanje, nego pripadnost: ne govori o stvarima koje drži u rukama nego o Istini, slobodi, Kristu u kojem čvrsto stoji. Njegove ‘zvijezde’: sloboda savjesti, ljubav i toplina ognjišta, lice raspetog Krista su svjetlo koje nam omogućuje sigurne korake. Tko slijedi te zvijezde, ima sigurnost da je na ispravnom putu“, poručio je mons. Zgrablić.

Mašina je napisao i da će kao putnik „nositi sa sobom sav umor i patnju koje sretne na putu“. „Putnik zna da put nije uvijek ravan, da će biti prašine, žuljeva, rana, krvarenja, žeđi i umora; ali i da cilj daje smisao svakom koraku. Nositi umor i patnju znači prihvatiti ih kada dođu, ne dopustiti da te ogorče, nego ih pretvoriti u dio hoda prema zvijezdama, prema Nebu“, istaknuo je nadbiskup. Poruka da će “pasti prije nego što sagne šiju“ nije znak Ivine tvrdoglavosti, nego savjesti; ne prkosa, nego granice koju kao kršćanin ne želi prijeći, rekao je nadbiskup.

Istaknuo je da su riječi Mašine i danas izazovne, jer čovjek često gubi „istinu zbog komfora, poziva ga se na prilagodbu i očekuje mučeništvo savjesti“. „Zato je i danas snažna poruka Mašine kako sloboda počinje u nutrini, patnja ne mora postati mržnja i da život vrijedi koliko vrijede naši ideali“, poručio je mons. Zgrablić.

Porukom „Život je Vječnost, a vječnost je u Njemu”, Ivo „preokreće uobičajenu ljudsku računicu vremena. Za većinu ljudi život je ono između rođenja i smrti, a vječnost dolazi poslije; kod njega je život već sada uronjen u Vječnost, u Boga, jer pripadnost Kristu mijenja mjeru trajanja života. Čovjek ne postaje vječan tek kad umre, nego kad počne živjeti u zajedništvu s Bogom koji je Vječnost i koju smrt ne može prekinuti“, naglasio je nadbiskup, dodavši kako je Ivina smrt pokazala da budućnost nije bila samo zemaljska.

„Ako je život već sada sudjelovanje u vječnosti, onda nijedna vjernost Bogu nije uzaludna“, rekao je mons. Zgrablić. U odluci hoće li naš život biti samo prolazak vremena ili put prema punini ideala, prema Nebu, nadbiskup je potaknuo „živjeti tako da ništa što prolazi ne bude važnije od onoga što zauvijek ostaje; jer ono što živimo u Kristu ne prestaje, nego se očituje u punini“ nakon smrti, poručio je mons. Zgrablić.

Na kraju mise, don Filip Kucelin, preški župnik, zahvalio je svim sudionicima Križnog puta, rekavši da je prisutnost svakoga od njih važna i doprinosi širenju glasa svetosti Ive Mašine koji nam je primjer za nasljedovanje, a ne samo da je osoba za sjećanje, bez nastojanja da i mi primijenimo njegova kršćanska načela načela u svom životu. I u Preku su preški župljani priredili slastice i napitke za sve sudionike.

Nakon mise, mons. Zgrablić, svećenici i nekoliko hodočasnika otišli su na obližnji otočić Školjić, gdje je nadbiskup predvodio molitvu odrješenja za pokojne kod groba Ive Mašine. Posmrtni ostaci Mašine su iz zatvorskih zidina u Staroj Gradiški preneseni u grob na Školjić 24. svibnja 1998., pokraj samostana franjevaca trećoredaca glagoljaša.

Ines Grbić

Nastavi čitati