Jubilej 950 godina postojanja župe sv. Lovre u Lukoranu (1075.-2025.) proslavljen je na blagdan sv. Lovre u nedjelju, 10. kolovoza, svečanim misnim slavljem koje je u lukoranskoj župnoj crkvi sv. Lovre predvodio o. Jeronim Marin, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu.

Blagdan sv. Lovre bio je vrhunac i završetak jednogodišnjeg obilježavanja Jubileja 950 godina od prvog spomena župe Lukoran. Slavlje je počelo u crkvi sv. Lovre na groblju u Lukoranu čija se izgradnja spominje 1068. godine te je bila nekadašnja župna crkva u Lukoranu do 1878., kad je posvećena nova župna crkva sv. Lovre, jer je stara bila izgorjela.

Kod stare crkve sv. Lovre bilo je središte lukoranske župe koja je u vrijeme svoga osnivanja obuhvaćala i područja sadašnjih župa Sutomišćica – Poljana i Preko. Od crkve sv. Lovre na groblju krenula je procesija svećenika i vjernika s kipom sv. Lovre i njegovom relikvijom prema župnoj crkvi sv. Lovre čija je obnova u tijeku, tako i simbolično predstavljajući povijesni hod župne zajednice; od prve župne crkve, uz cestu koja predstavlja ovaj svijet, prema župnoj crkvi koja se obnavlja, u kojoj se okupljaju vjernici slaviti otajstva vjere, uvijek potrebni obnove.

“Postoje narativi koji oblikuju naš identitet: razumijeti ih znači razumijeti barem nešto o tome tko mi to jesmo”, rekao je o. Jeronim u propovijedi. Razmatrao je odnos sv. Lovre i pape Siksta II. kao “priču o učeniku i učitelju, o papi i njegovom đakonu, o autoritetu i poslušnosti, o vladanju i služenju. No, to je ipak najprije priča o ocu i sinu, iako njima nije tekla obiteljska krv, nego Kristova. To je drugačije očinstvo i sinovstvo koje ih povezuje”, rekao je o. Jeronim. To snažno dolazi do izražaja kad je papa Siksto pred svoju mučeničku smrt rekao Lovri, tužnom što ne može dijeliti njegovu sudbinu: “Ne budi tužan, sine moj. Slijedit ćeš me za tri dana”.

Takvo očinstvo, ili majčinstvo, “prvi je i najvažniji način na koji Crkva živi svoje poslanje: ne najprije kroz institucije ili hijerarhiju, poslušnost i moć”, istaknuo je o. Jeronim, podsjetivši da za Crkvu kažemo da je majka, a Krist je svojim životom u središte stavio svoj sinovski odnos s Ocem. “U riječ Oče moglo je stati sve što je Isus htio objaviti svijetu, nama: ljubav svoga nebeskog Oca”, poručio je o. Jeronim.

Učitelj Siksto u školi je prepoznao Lovrine vrline zbog kojih ga je želio uz sebe. Korijen grčkog podrijetla imena Siksto je glagol brusiti. “Mogli bismo reći, Siksto u Lovri prepoznaje pravi dijamant kojeg još treba izbrusiti. Zato, čak i kad je izabran za papu, zadržava ga uz sebe. U toj školi vjere i života taj odnos se produbljuje i postaje odnos oca i sina. Otac uzima sina za ruku, vodi ga sa sobom, ima ga uza se, poučava ga. Sin vjeruje ocu, sluša ga poučljivim uhom”, rekao je opat, dodavši da su “očinska ljubav Siksta te primjer života i hrabre vjere razbuktali vjeru mladog Lovre. Uz sigurnost koju mu je pružila, on je mogao rasti, a nakon papine smrti svjedočiti hrabro”.

Opat je istaknuo i značenje predaje – tradicije, kao snažnog elementa života Crkve, ne na način “da želimo živjeti u drugim, boljim vremenima, niti se u tradiciju zatvaramo u strahu od novog, od promjena. Tradicija predaje vrijednosti na koje se može osloniti, jedna generacija predaje drugoj ono što joj je dragocjeno: kao otac sinu, majka kćeri, i u župi jedna generacija svoje običaje i primjere vjere predaje novim naraštajima”, poručio je o. Jeronim.

Naglasio je da se dijamant, sv. Lovro, izbrusio prije svega kroz povjerenje koje mu je poklonio njegov sveti otac, papa Siksto: postavio ga je arhiđakonom, prvim među rimskim đakonima, povjerio mu blago Crkve i brigu za siromahe.

“Sv. Lovro nije bježao od darova koji su mu predani i odgovornosti koja dolazi s njima. S druge strane, nije ni tek poslušni činovnik koji se ne miče od slova zakona, ne postaje zarobljenik onoga što mu je predano”, rekao je o. Jeronim, istaknuvši da su riječi, geste i djela sv. Lovre krasili sloboda, kreativnost i odvažnost.

“Učinio je kako mu je papa Siksto naredio, blago razdijelio siromasima, a onda stupa snaga milosti Božje u njemu i njegova suradnja s tom milošću. Kada car traži od njega blago Crkve, on pokazuje na siromahe: jer to slabo, maleno, prezreno skriva u sebi Krista, naše najveće blago. Krista gladna, žedna, tužna, ostavljena, koga možemo pohoditi, nahraniti, zaodjenuti, susresti u svakom trenutku. Upravitelji Rima bili su bijesni, nadmudreni, nadigrala ih je Božja mudrost po Lovrinoj lukavosti”, naglasio je o. Jeronim.

Usred mučenja, sv. Lovro je rekao: “Okrenite me sada. Ako je jedna strana pečena, počnite jesti”. “Kakva ljubav prema neprijatelju: nije pred nama samo slika Krista, nego živi Krist u Lovri koji se opet žrtvuje, prašta i opet svoje tijelo nudi za hranu onima koji ga ubijaju. Kako je snažna, kreativna i nepredvidljiva milost u njemu, čak i s dozom humora koji je možda i najjasniji znak slobode koju nosi u srcu”, rekao je opat.

Razmatrajući simboliku konteksta toga misnog slavlja u crkvi sv. Lovre koja se obnavlja, o. Jeronim je rekao da vjernici u njoj “stoje na čvrstim temeljima, sigurni unutar zidova koji štite, ali s otvorenim krovom, slobodnog prolaza za milost koja je uvijek nova, stvaralačka. Poput Lovre, oslanjamo se na predano, čvrsto stojimo u tome, ali i slobodni da s darovima činimo kako nas nadahnjuje milost odozgor”.

“Otkad je Bog postao čovjekom, postati čovjekom je postao božanski zahtjevan posao i treba nam njegova pomoć: jer mjera našeg čovještva je Kristovo čovještvo. Tu nam ususret dolazi župa koja sakramentalnim milostima vodi prema punini ono što se događa u obitelji, društvu. U crkvi primamo sakramente, slušamo Božju riječ, hranimo se Isusovom krvlju i tijelom – primamo sve što nam je nužno da postajemo ljudima po Božjem srcu, da poput Lovre narastemo i do mjere svoga križa”, poručio je o. Jeronim.

Opat je rekao i da se malo koja župa može podičiti slavljem tako visoke obljetnice svoga postojanja, poželjevši da se i dalje iz generacije u generaciju prenosi žar vjere i ljubavi za Krista, za obitelj i domovinu. Tijekom devet i pol stoljeća događala se “predaja najdragocjenijega, blaga vjere s jednog koljena na drugo, vjernost vrijednostima za koje se isplati boriti i žrtvovati, živjeti i umrijeti”.

U duhu potrebe predaje vrijednosti i očinsko – sinovskog odnosa između pape Siksta i sv. Lovre, opat je govorio i načelno o odnosu roditelja i djece. “Lijepo je kad roditelji šalju djecu u crkvu, ali još je ljepše i blagoslovljenije kadi ih uzimaju za ruku i vode sa sobom na misu. Šaljemo djecu u školu i na vjeronauk i to je potrebno. Ali, roditelji su njihovi prvi i najvažniji učitelji koji su pozvani govoriti im o Bogu i Crkvi, dobroti i pravednosti; učiti ih razlikovati plodove istine od laži, pomoći shvatiti što izabirati i kojim putem ići. Tako roditelji predaju u školi života blago iz riznice srca koje su za života stekli.

Roditelji mogu puno dati svojoj djeci, institucije čine često veliko dobro društvu, i sve to jest nužno i potrebno na putu postajanja čovjekom. Ali to nije sve i dovoljno”, upozorio je o. Jeronim, rekavši da je u razvoju čovještva potrebna milost Božja.

Jedni predaju druge Bogu upravo u crkvi: roditelji djecu predaju Gospodinovoj milosti na krštenju, djeca roditelje rođene za nebo predaju Božjem milosrđu na sprovodu. U crkvi ljudi izručuju Bogu svoje grijehe i slabosti, želje i nadanja, svoje boli i rane, molitve i zahvalnost, rekao je opat Jeronim.

Na kraju mise otpjevan je svečani Tebe Boga hvalimo, u zahvali Bogu za sve milosti u 950 godina života župe.

Zahvala župnika Dokoze

Lukoranski župnik Marko Dokoza podsjetio je da prisutnost o. Jeronima podsjeća na povezanost župe Lukoran s njenim utemeljiteljima koji su bili benediktinci. Oni su na području Lukorana imali imanja koja je puk obrađivao, a benediktinci su narodu prušili duhovnu skrb i u središtu otoka Ugljana u Lukoranu, izgradili crkvu.

Uz zahvalu opatu, don Marko je zahvalio i don Filipu Kucelinu, ugljanskom dekanu i svećenicima suslaviteljima, među kojima je bio i don Zdenko Milić, župnik Lukorana od 1983. do 1985., u sjećanju po obnoviteljskom i kulturnom radu.

Don Marko je zahvalio i benediktinkama sv. Marije koje su župu pratile molitvama u dane Jubileja te su poslale i četiri kutije kolača i prigodnu čestitku.

Župnik je zahvalio i Ingrid Melada, predsjednici skupštine Zadarske županije,  Anti Županu iz ureda župana Zadarske županije te zadarskom gradonačalniku Šimi Erliću i Juri Brižiću, načelniku Općine Preko, koji su uvelike doprinijeli da počne obnova župne crkve.

Dokoza je zahvalio i pjevačicama iz župe Sutomišćica-Poljana koje su se pridružile lukoranskim pjevačima i svim Lukorancima koji su tijekom godine Jubileja molili, obnavljali i na različite načine gradili župnu zajednicu sudjelujući u raznim događajima i hodočašćima.

Ususret proslavi, u petak, 8. kolovoza, koncert duhovne glazbe u župnoj crkvi sv. Lovre održao je Stijepo Gleđ Markos.

Jednogodišnji spomen Jubileja devet i pol stoljeća postojanja župe Lukoran počeo je svečanim misnim slavljem koje je na blagdan Male Gospe, 8. rujna 2024., u lukoranskoj župnoj crkvi sv. Lovre predvodio mons. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj.

Ines Grbić

Foto: Župa sv. Lovre, Lukoran