Blagdan Prikazanja Gospodinova i Dan posvećenog života svečano je proslavljen u svetištu sv. Šime u Zadru u petak, 2. veljače. Svečano večernje misno slavlje u u crkvi sv. Šime u Zadru predvodio je o. Jeronim Marin, OSB, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu i opat Slavenske benediktinske kongregacije.

Misa je počela obredom blagoslova svijeća i procesijom svećenika i puka sa svijećama oko crkve sv. Šime. Slaviti blagdan Prikazanja Gospodinova osobito je svečano i milosno u crkvi sv. Šime, jer se u tom zadarskom svetištu nalazi neraspadnuto tijelo sv. Šime koji je na svoje ruke primio Dijete Isusa i koji je, četrdeseti dan od Isusovog rođenja, u njemu prepoznao Mesiju. Taj susret  Šimuna s djetetom Isusom, Marijom i Josipom u jeruzalemskom hramu opisan je u Lukinom evanđelju koje se naviješta upravo na blagdan Svijećnice.

Kao što je vjera u životu svih ljudi izložena nevoljama i kušnjama, i „vjera starca Šimuna je bila izložena olujama. Zamislite – živjeti od jednog obećanja, od jedne jedine riječi da ćeš u svoje ruke primiti Mesiju!? Koliko je puta u životu Šimun morao posumnjati? A tko si ti da ti prvi primiš Mesiju u ruke? I cijeli svoj život gradiš na tome! I ljudi ti se smiju. I ne razumiju te“, rekao je o. Jeronim u propovijedi, istaknuvši veličinu vjere i duha sv. Šimuna koji je bio vjeran Božjem obećanju te je u djetetu Isusu prepoznao iščekivanoga i obećanoga Mesiju, rekavši da je Isus „svjetlo na prosvjetljenje naroda i slava puka izraelskoga“.

„Kada se kroz život priznajemo Gospodinovima, neće nam nužno biti lakše i mirnije u životu. Dapače, s vremenom, iskustvo života pokazuje da taj vjetar puše sve više i izazovi su sve veći. I kad Gospodin vidi našu hrabrost i želju da nosimo i prihvatimo svoj križ i po njemu budemo jedno s Njim, ne libi se dati još ponešto, nadodati. Kroz mnoge nam je nevolje proći, kaže apostol Pavao. Ovaj izvanjski čovjek koji put kao da umire, ali ovaj nutarnji čovjek se uvijek obnavlja, sjećanjem na Isusa Krista i ono što je učinio za nas“, poručio je o. Jeronim.

Naime, u propovijedi je opat Jeronim govorio o potrebi zahvalnog sjećanja na djela koja je Bog učinio i čini u životima nas ljudi.

„Kada Marija i Josip dolaze s djetetom u hram, ne žele tim činom nešto posebno izmoliti od Boga. Žele zahvaliti Bogu za Isusa. Mi tako često dolazimo u hram, u crkve, misleći da mi moramo nešto prinijeti Gospodinu. A zapravo, svaka istinska molitva počinje sjećanjem na ono što je Bog učinio za nas“, istaknuo je o. Jeronim.

U želji da nam približi važnost i potrebu sjećanja i što to znači u životu čovjeka, propovjednik je to pojasnio iskustvom kojega mnogi imaju. „Postoje dani i događaji u našem životu na koje se uvijek iznova vraćamo, s kojima živimo, iz kojih crpimo! Postoje dani i događaji u našem životu o kojima uvijek iznova možemo pričati, koje trebamo, koji su nam hrana i snaga za život! S druge strane, prolaze dani i mjeseci koje bismo mogli sažeti u riječ, dvije: ‘Dobro sam, ide nekako’. A pitanje je: ‘A kako nam ide, u tim danima? U tim običnim, svakodnevnim danima’“, rekao je o. Jeronim.

Evanđelje kaže kako je išlo Nazaretskoj obitelji u njihovoj svakodnevnici – to Dijete raste, jača i napunja se mudrosti. „Ne samo dijete Isus, nego rastu i njegova majka i Josip. Nije nestalo ulja u njihovim svjetiljkama u godinama koje su slijedile, dapače. Svjetlost koju Isus nosi u svom srcu, mudrost koju polako skuplja, postaju sve veći i veći. Tajna te obitelji je u sjećanju na najvažnije u njihovom životu, na ono što im je Bog darovao, učinio i objavio“, istaknuo je o. Jeronim, rekavši da je Marija i riječi proroka Šimuna brižljivo sačuvala u svom srcu i o tome razmišljala. „Možemo zamisliti Mariju kako se, svaki put kad se neka prijetnja nadvila nad Isusov život, vraćala u taj dan u hramu susreta sa Šimunom, s pitanjem je li to taj dan kada će moje srce biti probodeno“, rekao je o. Jeronim.

„Sjećanje na ono što je Bog učinio za nas može nam dati snage da i mi u našim danima svakodnevnice rastemo, a ne da se život u nama gasi. To je posebno važno za život vjere! To je i razlog, povod zašto su Isus, Marija i Josip došli u hram. Mojsijev zakon nalagao je da Isus bude prikazan u hramu. Svako prvorođeno muško dijete moralo je biti prikazano Gospodinu, njemu posvećeno. Tim činom, obredom u sinagogi, hramu, željelo se sjetiti onoga što je Bog učinio za Izraelce kad smo bili u ropstvu, u Egiptu. Tada je Bog došao preko Mojsija do faraona i rekao mu: ‘Izrael je moj prvorođenac. Pusti ga da ide u pustinju i da mi žrtvuje. Ne diraj mog prvorođenca’. Faraon nije htio slušati i Bog je dopustio da po cijeloj zemlji egipatskoj stradaju svi prvorođenci životinja i ljudi, osim izraelskih sinova. Jer Izrael je njegov prvorođenac.

U izlasku iz Egipta rođen je Izrael i rođena je ljubav između Jahve i njegovog naroda. Slično je u životu svakog od nas. Poput Isusa, i nas su roditelji donijeli u crkvu. Tada su i nas u obredu i sakramentu krštenja ucijepili u život Isusa Krista, u njegov izlazak, u njegovu muku, smrt i uskrsnuće. Mi smo dio njegovog života, a on našega, neraskidivo povezani. To nam je Bog darovao u krštenju. Na taj događaj uvijek iznova smijemo se i trebamo vratiti. Na taj događaj vraćaju nas svi događaji našeg života: naša krštenja, vjenčanja, zavjeti, ređenja, naša umiranja i rađanja, uvijek iznova. I sabiranje u euharistiji je sjećanje na ono što je Gospodin učinio za nas – da od toga živimo, da u tome nalazimo snagu“, poručio je o. Jeronim.

Predvoditelj slavlja je rekao da smo na krštenju kršteni u Isusa Krista. Svaki put kad stavljamo znamen križa na sebe, vraćamo se u taj događaj i kažemo ‘Ja pripadam Kristu. Ja sam njegov’. „Svi trebaju znati da mi pripadamo Gospodinu. Tim znakom ispovijedamo – mi smo njegovi, Kristovi. Od njega živimo, od njegovog dara, od njegovog izlaska u koji smo uključeni. Na krštenju smo primili svjetlo za koje je svećenik rekao da je svjetlo Kristovo. Nije ga lako uvijek sačuvati, vjetar ga lako ugasi. Ima dana u našim životima kada vjetar jako puše i nije lako sačuvati mali plamen vjere“, rekao je o. Jeronim.

Na misi su se okupili i redovnici i redovnice djelatni u Zadarskoj nadbiskupiji. U duhu Dana posvećenog života koji se obilježava na Svijećnicu, o. Jeronim je rekao da redovnici „krsni poziv da budu Kristovi žive malo više, intimnije, prisnije. Onda je nekad i više kušnji. Ali, ako su vjetrovi jači i izazovi veći, naše srce u nutrini postaje sve snažnije, sve hrabrije i sve jasnije vidi.

Dva su ploda toga čišćenja. Prvi je da se, unatoč sve više ožiljaka na tijelu, sve jasnije i jasnije priznamo Gospodinovim. Bez obzira što je križ možda sve teži, i korak sve sporiji, mi smo sve sigurniji da nam je biti s tim križem, uz taj križ, uz Isusov križ. Drugi plod je – što smo više s tim križem uz Isusa, uz Boga, s Bogom, to lakše vidimo Boga u križevima drugih ljudi i u njihovim slabostima u čovjeku.

Što smo duže s Bogom, što više vremena provodimo s njim i uz njega, to lakše nalazimo dobro u čovjeku. Molimo da to dobro koje je Gospodin stavio u naše srce, svjetlo Kristovo, ne samo da se ne ugasi, nego da svijetli još snažnije, još svijetlije na našem životnom putu, našim koracima, ali i onima koje volimo“, potaknuo je o. Jeronim Marin.

Nakon mise, svećenici i puk počastili su relikviju sv. Šimuna prolazom ispred svečevog tijela koje se neraspadnuto čuva u Škrinji sv. Šime iznad glavnog oltara u crkvi sv. Šime. Tijelo sv. Šime nalazi se u Zadru od 1203. godine, već 820 godina i Zadrani ga časte Himnom: „Pravedniče sveti Šime, slavimo ti sveto ime. Slavimo ti svete kosti, ti nas čuvaj u milosti“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić