Povodom 31. Svjetskog dana bolesnika koji se obilježava dana 11. veljače 2023., član Povjerenstva za zaštitu prava pacijenata, prim. dr. Mirko Jamnicki Dojmi, napisao je članak koji je ujedno i mala povijest medicine Zadra, pa i šire.

Donosimo ga u nastavku:

“Pozdrav pri susretu

Ako je – po definiciji utemeljitelja egzistencijalizma, znamenitog Danca Sørena Kierkegaardu – život „bolest koja završi smrću“ („život je bolest na smrt“), onda nam se u tom zbiljskom životu valja suočiti s brojnim peripetijama i tegobama, između kojih, istini za volju, tek pogdjekad probije po koja iskra radosti, zrnce mira, zadovoljstva i sreće. Od svih životnih tegoba, ipak, najteža je – bolest. „Kako ste?“, „Kako zdravlje?“, „Jesmo dobro?“, „Jesi živ(a)?“ „Je li sve u redu?“ itd., najčešće je ona prva rečenica koju (uzajamno) upućujemo pri susretu s prijateljima i poznanicima. Pitanje, gotovo kurtoazno, ali u korijenu ima jednu te istu misao koja cilja na ono što je u čovjekovu životu najdragocjenije – zdravlje. Zato ćemo od oboljele osobe redovito čuti onu notornu, univerzalnu rečenicu: „Ma, samo da ozdravim, sve drugo je nevažno“. Ono, za živa čovjeka najbitnije – da je pokretan, radno sposoban i da zrači energijom, koja se na latinskom zove „vis vitalis“ ili, bergsonovski (na francuskom) “élan vital“. Nàvlās sličan dobrohotni pozdrav, poglavito kod nas u Dalmaciji, slijedi pri rastanku „Živi bili!“, „Ostaj mi živo i zdravo!“, „Stoj mi dobro!“ „Vidimo se!“, itd. – uvijek je to nekako glavna, središnja poruka, jer – u biti – naglasak je tu na zdravlje i tjelesno blagostanje.

Utemeljenje Svjetskog dana bolesnika
Podsjetimo se. Svjetski dana bolesnika utemeljio je 13. svibnja 1992. g., sveti otac Ivan Pavao II, nakon što mu je dijagnosticirana Parkinsonova bolest. Kao datum globalnog obilježavanja dana bolesnika određen je 11. veljače, na dan svetkovine Majke Božje Lurdske (podsjetimo se na čudesna ozdravljenja koja su se dogodila u glasovitom marijanskom svetištu u Lourdesu).

Bolesti i patnje
Povijest medicine uči nas da je čovjek u svom dugom i mukotrpnom civilizacijskom hodu, od samih početaka do danas, bio (i ostao) izložen strahu i patnji od brojnih bolesti, nerijetko potapan tzunamijima zastrašujućih epidemijskih pošasti (guba, kuga, sifilis, velike boginje, kolera, tuberkuloza, malarija). Te su se strahote ciklički izmjenjivale kroz stoljeća i definitivno sve te epidemijske pošasti i užasi zakucane su u kolektivnu memoriju obezglavljenog i uspaničenoga puka, u to vrijeme nemoćnog da im se učinkovito suprotstavi.

Te velike pošasti – kako ih stari Grci skupnim imenom nazivahu „loimodes nousos“, a stari Rimljani s grčkog prevode na „pestilentia“ ili „febris pestilentialis“ („kužna groznica“) – nisu drugo do skupnim imenom označene zarazne bolesti različite etiologije, a ne samo kuga – s vremenom su zaživjele u kolektivnom imaginariju zadarskog puka jer su, baš poput rata, gladi i straha od Turaka bili neprestana prijetnja. No i u vrijeme u kojem živimo, pogodile su nas tri-četiri velike epidemije ili pandemije, koje su uzele golemi danak odnoseći ljudske živote u stotinama tisuća, pa i milijunima. Sida ili AIDS koja je ponikla iz Afrike (sjetimo se proročkih riječi prirodoslovca Plinija Starijeg: „Uvijek nešto nova dolazi iz Afrike“) da bi se ubrzo proširila Zemljom, potom opaka ebola, ptičja i svinjska gripa, SARS, i, evo u novije vrijeme, Covid-19.

Uzmemo li za primjer samo grad u kojem živimo, možemo ustvrditi kako je Zadar bio – baš kao i ostatak svijeta na kojem je obitavala ljudska populacija – u dugom trajanju izložen epidemijama gube (lepre) od ranog srednjeg vijeka, koja se u pandemijskom obliku širi osobito u vrijeme Križarskih ratova (11.-13. st.) Cijela Europa bila je puna gubavaca i tada se javlja u našim krajevima, poglavito u dalmatinskim gradovima. Križari je donose sa svojih pohoda na Levant. Otvaraju se leprozariji, kojih u to vrijeme ima oko 19.000 – od čega samo u Francuskoj preko 2.000. Nije posve jasno zbog čega je u to vrijeme imala baš toliku najezdu i bila visokokontagiozna (zarazna). U Zadru je francuski biskup Louis de Rochechouart još 1461., vidio „infinitos leprosos“. Inače, lepra se, prema legendi, u Hrvatskoj prvi put spominje 804. godine, kad je zadarski biskup Donat prenosio tijelo Svete Stošije iz Carigrada u Zadar. Legenda kaže da su tada brojni gubavci u Zadru i okolici ozdravili moćima svetice. Leprozni bolesnici izoliraju se od okoline, a poslije im se oduzimaju sva građanska prava, zabrana ulaska u prodavaonice, zabrana sklapanja brakova itd. Zanimljivo je da u islamskom svijetu gubavci nikada nisu diskriminirani kao otpadnici društva, prezreni i ekskomunicirani!

Gubu su s trona smijenili brojni naleti zastrašujućih epidemija kuge u kasnom srednjem vijeku. Najstrašnija pandemija u Europi izbila je 1347.-8. godine kada je unesena s Istoka, a drži se da je umorila trećinu do polovicu od cjelokupne europske populacije. Majstorske opise kuge ostavili su nam veliki književnici, poput Boccaccia u „Dekameronu“, Manzonija u „Zaručnicima“, Defoea u „Godini kuge“, Camusa u romanu „Kuga“, Hessea u romanu „Narcis i Zlatousti“, itd). O bespomoćnosti pojedinca i zajednice te o kolektivnom strahu prilikom epidemija kuge, svjedoče i zadarski „Libri consiliorum“ (spisi zadarskog Vijeća), koji upozoravaju na opustjelost grada. Primarijus dr. Roman Jelić, u svojim radovima objavljuje kako se držalo da je Zadar pohodilo čak 25 epidemija kuge, no izražava sumnju i jasno ukazuje kako se najvjerojatnije radi o različitim kužnim infekcijama koje se, zbog nepoznavanja uzročnika i jasne simptomatologije, sve trpaju pod isto ime.

U doba Renesanse slijed novih, zastrašujućih kužnih bolesti se nastavlja. Naime, Kolumbovi su nas mornari povratnici, pri povratku iz Amerike u Europu „počastili“ sifilisom; bio je to dotad neviđen prekooceanski import jedne od najtežih (spolnih) zaraznih bolesti. Ta bolest u svojevrsnom stampedu preplavila je europske zemlje: Španjolsku, Italiju, Francusku i poput požara širila se diljem starog kontinenta (kako je duhovito komentirao legendarni francuski geohistorik Fernand Braudel, sifilis je bio osveta Amerike europskim konkvistadorima; oni su Novom svijetu podarili variolu, varičele, ospice i dr., a Amerika je njima zauzvrat ‘donirala’ sifilis). Treba li uopće govoriti o epidemijama velikih boginja – variole, koja se osobito javlja u 18. stoljeću (Zadar je, za razliku od drugih, imao sreću što je cjepivo protiv variole u našem gradu primjenjivano ubrzo nakon revolucionarnog Jennerova otkrića vakcine (1796.); anonimni autor navodi kako će se, nakon što se napravi spisak vakciniranih u Dalmaciji, brzo uvidjeti kako je Dalmacija po pitanju vakcinacije jedna od najprogresivnijih pokrajina u Europi. Nakon kantona Aar(g)au u Švicarskoj, Dalmacija je bila prva pokrajina koja je zakonski regulirala obvezu opće vakcinacije pučanstva (1807).

Zanimljivo je kako se i sam Napoleon živo zanimao za Jennerovo cjepivo i svojeg je 6-mjesečnog sinčića cijepio protiv variole). Sredinom 19. stoljeća u nekoliko navrata „drmnula“ nas je kolera (Zadar je bio zahvaćen s tri velike epidemije kolere: g. 1836., 1849. i 1855.); a tuberkuloza je baš kao i malarija – s ljudima oduvijek u „konkubinatu“. Pogubna malarija koja je zapravo permanentno nazočna i konstantno ubija (nazvana je i „kraljicom smrti“, a poznata talijanska poslovica kaže: „passa la guerra, passa il terremoto, ma non passa la malaria!“ Od nje su bolovali i veliki ljudi poput Aleksandra Makedonskog, kad je bio na vrhuncu moći pa je srušeno i njegovo carstvo: ona je, po mišljenju nekih povjesničara srušila i Zapadno Rimsko carstvo. Nije joj umaknuo ni Kristofor Kolumbo, ni Cesare Borgia, pa ni George Washington (kojeg je dotukla venepunkcija koju su mu liječnici propisali tobože za brži oporavak! Naime, „puštanje krvi“ bilo je još i u to doba uvriježeno po antičkom konceptu uravnoteženosti tjelesnih sokova!).

Danas su, dakako, u razvijenom dijelu svijeta, najbrojnije tzv. masovne nezarazne bolesti (malignomi, kardiovaskularne bolesti, dijabetes, bolesti lokomotornog sustava, bolesti na psihičkoj bazi … itd.), a sve komplikacije koje se vežu uz navedene bolesti su učestalije i teže otkako se ljudski vijek znatno produžio.

Bolest kao stigma. Empatija i aktivno sudjelovanje
Unatoč velikom napretku moderne medicine, posebice na tehničkoj i profilaktičko-terapijskoj razini, kao i golemoj, brzoj mogućnosti educiranja putem javnih medija i raznih internetskih portala i platformi, što je današnjem čovjeku uvelike olakšalo i omogućilo pravodobno informiranje o svim vrstama bolesti, bolesnik je i danas, posebice kod nekih nozoloških entiteta (bolesti), još uvijek nerijetko pod udarom stigme (sjetimo se samo pojave side, koju je jedan njujorški novinar, netom se pojavila (1980.), nazvao „pederskom kugom“). Prednost internetskih mreža nažalost, ponekad podliježe (nenamjerno ili namjerno) krivim interpretacijama te, zapravo dezinformiraju korisnike kojima je potrebna točna informacija, sigurne činjenice o stanovitim bolestima i patološkim stanjima. I, jednako tako, o mjerama koje treba poduzeti da bi se patnja izazvana bolešću ublažila ili uspješno otklonila. Jedan od krucijalnih ciljeva Svjetskog dana bolesnika jest podizanje svijesti o poštivanju prava pacijenata, humanosti i susljednoj empatiji, koja je pacijentima nužna ne manje od prave zdravstvene skrbi i učinkovitoga liječenja. Nijedan se bolesnik, naime, bez obzira na okolnosti koje su uzrokovale razvoj bolesti ni u jednom trenutku, ne bi trebao osjećati odbačenim ili zanemarenim, a posebice ne i krivim za svoju bolest. Bilo bi poželjno da se što veći broj ljudi u Republici Hrvatskoj upozna s pravima pacijenata koja su definirana i propisana „Zakonom o zaštiti prava pacijenata“ (NN 169/04, 37/08). Obilježavanjem Svjetskog dana bolesnika ujedno se izražava i zahvalnost svim zdravstvenim djelatnicima i pojedinačnim osobama, laicima, koji skrbe za bolesne i svojim trudom i humanošću doprinose boljitku svakoga pacijenta.

Citirao bih ovdje neke lucidno izrečene misli pape Frane, što ih je „coram publico“ uputio povodom Svjetskog dana bolesnika 2022. godine:

„….Sve to nas, međutim, ne smije natjerati da zaboravimo osobnost i jedinstvenost svakog pacijenta, s njegovim dostojanstvom i njegovim slabostima. Bolesnik je uvijek važniji od svoje bolesti i zato se nijedan terapijski pristup ne može odvojiti od slušanja pacijenta, njegove povijesti, njegovih tjeskoba i strahova. Čak i kada nije moguće izliječiti, uvijek se može pružiti skrb, tješiti i izraziti blizinu usredotočenu više na osobu nego na njezinu bolest. Izražavam stoga svoju nadu da će se u sklopu izobrazbe zdravstvenih djelatnika dati i prilika za razvoj sposobnosti slušanja i, slijedom toga, odnosa s drugima. U vremenu u kojem je raširena kultura odbacivanja i život nije uvijek priznat kao vrijedan prihvaćanja i življenja, te strukture, kao kuće milosrđa, mogu biti primjer u zaštiti i brizi za svaki, pa i najkrhkiji život, od njegova početka do prirodnog svršetka…“

Zadarsko povjerenstvo za zaštitu prava pacijenata i djelokrug njegova rada

Pravo na zdravlje svakog člana jedne zajednice ustavna je garancija. Članak 69. Ustava Republike Hrvatske (izglasanog 22. prosinca 1990.) glasi:  Svatko ima pravo na zdrav život.

Republika osigurava pravo građana na zdrav okoliš. Građani, državna, javna i gospodarska tijela i udruge dužni su, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša.

U podizanju etičkih, pravnih i, dakako, humanih, terapeutskih i inih ciljeva za promicanje dobrobiti bolesnika važna je i uloga Povjerenstava za prava pacijenata. Takva povjerenstva djeluju u svim županijama republike Hrvatske, pa tako i na području Zadarske županije. Zadarsko Povjerenstvo za zaštitu prava pacijenata djeluje pri Upravnom odjelu za zdravstvo i socijalnu skrb Zadarske Županije, a osnovano je 20. rujna 2005. godine. Za predsjednika povjerenstva izabran je Joško Pinjatela, dr. med., a za članove Dubravka Finka, dr. med. (odnedavno nova predsjednica), prim. Mirko Jamnicki Dojmi, dr. med., Irena Palčić i Bore Galac. Kandidati su izabrani nakon što ih je na javni poziv predložila jedna od ustanova u kojoj obnašaju neku značajnu djelatnost. Radi se o ustanovama koje se bave humanitarnim i zdravstveno-edukativnim djelatnostima, poput bolničkih odjela, Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata, Medicinske škole Ante Kuzmanića, Crvenog križa, Udruge za pomoć osobama s mentalnom retardacijom i Doma zdravlja zadarske županije. Sve je uspješno i skladno koordinirao tadašnji županijski pročelnik za zdravstvo i socijalnu skrb, istaknuti zadarski liječnik, dr. Josip Kraljić. Na konferenciji za tisak, pročelnik je, uz sudjelovanje novoizabranih članova Povjerenstva, upoznao novinare s osnovnim odredbama Zakona o zaštiti prava pacijenata, koji će članovima povjerenstva biti glavna smjernica u radu. Temeljna prava pacijenata po određenim članovima navedenog zakona su: pravo na suodlučivanje i pravo na obaviještenost; pravo na povjerljivost; na privatnost; na održavanje osobnih kontakata; na samovoljno napuštanje zdravstvene ustanove; na pristup medicinskoj dokumentaciji; na zaštitu pri sudjelovanju u kliničkim ispitivanjima, na naknadu štete koju mogu tražiti od zdravstvene ustanove u kojoj su liječeni, itd. Važno je, dakako, napomenuti kako u Zakonu o zaštiti prava pacijenata stoji da se svaki pacijent, koji drži da su mu narušena temeljna prava u zdravstvenoj zaštiti, u ustanovi u kojoj se liječi, može usmeno ili pismeno žaliti ravnatelju ustanove (ili privatnom liječniku u privatnoj praksi). Ukoliko na svoju pritužbu u roku od 8 dana ne dobije odgovor, pacijent ima pravo pritužbu podnijeti Povjerenstvu, a ono je dužno pacijentu odgovoriti o aktivnostima poduzetim povodom njegove pritužbe u roku od 15 dana. Važno je također istaknuti da Povjerenstvo za zaštitu prava pacijenata prema članku 7, Poslovnika o radu Povjerenstva za zaštitu prava pacijenata u Zadarskoj županiji (izglasan na sjednici povjerenstva 19. listopada 2012.) nema svojstvo pravne osobe. Inače, prema navedenom Poslovniku, Povjerenstvo, između ostalog (kako nalaže čl. 10), obavlja sljedeće poslove: prati primjenu propisa na području Županije koji se odnose na zaštitu prava i interesa pacijenata; prati povrede pojedinačnih prava pacijenata na području Županije; predlaže poduzimanje mjera za zaštitu i promicanje prava pacijenata na području Županije; bez odgađanja obavještava Povjerenstvo za zaštitu prava pacijenata ministarstva nadležnog za zdravlje o slučajevima težih povreda pacijenata koje mogu ugroziti život i zdravlje pacijenata; Županijskoj skupštini i ministarstvu nadležnom za zdravlje podnosi godišnje izvješće o svom radu; obavještava javnost o povredama prava pacijenata, a o obavljanju poslova iz svog djelokruga Povjerenstvo je ovlašteno upozoravati, predlagati i davati preporuke, itd.

Osim navedenog, u zajedničkom radu na sjednicama Povjerenstva sudjeluje i predstavnica županije. Godinama je tu važnu ulogu, vrijedno i pregalački radila županijska djelatnica Odjela za zdravstvo dr. sc. Franka Krajnović, a odnedavno ju je, jednako vrijedno i agilno, zamijenila mag. soc. mag. geograf. Kristina Stark. Stručni nadzor nad radom povjerenstva provodi pročelnik županijskog Odjela za zdravstvo mr. sc. Marko Kolega, dr. med.

Od Hipokrata do Andrije Štampara

Ne bih htio završiti ovaj članak bez spominjanja dvaju velikana, vizionarskih liječnika: Hipokrata i, 2500 godina kasnije, našeg Andrije Štampara. O njima napisane su cijele biblioteke knjiga i studija, ali dodao bih i ovom prigodom barem nekoliko riječi.

Hipokrat. Ne zaboravimo, dakle, „oca medicine“, ili kako su ga još zvali „princ liječnika“, starohelenskog liječnika Hipokrata (460.-377. g. pr. Kr.) rodom s otoka Kosa. Živio je u zlatnoj epohi arhajske Grčke kad su brojni izvanredni umovi (Sokrat, Perikle, Herodot, Tukidid, Demokrit, Fidija, Sofoklo, Aristofan i drugi helenski prvaci) „utemeljili preobrazbu ljudskog razmišljanja i filozofije na putu od mitosa prema logosu“, što će, među inima, Hipokrata nadahnuti i potaknuti na „drukčiji način gledanja, razmišljanja, zaključivanja i odnosa prema životu, zdravlju i bolesti“, pa će on prvi u povijesti odvojiti medicinu od magije i praznovjerja te od apstraktne filozofije, i tako udariti temelje medicini kao prirodnoj znanosti. Evo i dijelova njegove znamenite prisege koji se odnose upravo na bolesnike. „Svoje propise odredit ću po svojim silama i znanju na korist bolesnika i štitit ću ga od svega što bi mu moglo škoditi ili mu nanijeti nepravdu… U koju god kuću stupim, radit ću na korist bolesnika, kloneći se hotimičnog oštećivanja… Što pri svojem poslu budem saznao ili vidio, pa i inače, u komunikaciji s ljudima, ukoliko se ne bude smjelo javno znati, prešutjet ću i zadržat kao tajnu…“

Štampar. Ako prihvatimo definiciju Svjetske zdravstvene organizacije, koju je i sročio dr. Andrija Štampar (ujedno i suosnivač SZO-a i njezin prvi neformalni predsjednik), po kojoj je „zdravlje stanje potpunog tjelesnog, duševnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti“, možemo ustvrditi kako je upravo A. Štampar još od svojih studentskih dana bio njezin najgorljiviji pristalica. Iz te najkraće moguće, a sveobuhvatne definicije zdravlja (koja sve do danas nije nadmašena), vidi se njegov cjelovit pristup zdravlju, holističko načelo koje je postalo i paradigmom modernog ekološkog pristupa.

Pred kraj studija medicine objavljuje članak u kojem definira svoj program i javno oglašava svoju pobunu protiv prakticiranja medicine, koja je za poboljšanje zdravlja dostupna samo malom broju imućnih, dok je siromašnima uskraćena. Svoje uporno nastojanje za socijalizacijom medicine, jer „slabi su njeni uspjesi ondje gdje bdije i pomaže desetorici od stotine bolesnih“, formulira u sljedećim stavovima: „smanjenju radnog vremena, higijenskom uređenju tvornica, skrbi za majku i dijete, osiguranju plaćenog porodiljnog dopusta, higijenskom uređenju stanova, najsvestranijem suzbijanju socijalnih bolesti (alkoholizam, tbc, spolne bolesti, malarija, trahom), te popularizaciji medicine.“

Tada objavljuje i deset pravila koja predstavljaju “dekalog njegove zdravstvene religije”. U medicini socijalne provenijencije on stavlja naglasak na „važnost obavještavanja naroda (suradnja naroda važnija je od sile zakona); širenje liječničke djelatnosti, jer liječnik mora biti i socijalni radnik i narodni učitelj; pitanje narodnog zdravlja nije monopol liječnika nego svih ljudi bez razlike; potrebu stvaranja zdravstvene organizacije u kojoj će liječnik tražiti bolesnika (načelo dispanzerizacije i perlustracije, tj. aktivnog traženja i pronalaženja bolesnika, taj ‘kopernikanski obrat’ u modernoj medicini, bio je izvanredno učinkovit za zdravlje populacije); ekonomsku neovisnost liječnika od bolesnika; pružanje medicinskih usluga jednako ekonomski jakim i ekonomski slabim pojedincima.“