U četvrtak 17. studenoga, s početkom u 18:00, Ogranak Matice hrvatske u Zadru i Kazalište lutaka Zadar, pred mnogobrojnom zadarskom publikom, predstavili su knjigu Teodore Vigato: “San putujućeg glumca, Zlatko Košta”. Predstavljanje je upriličeno u Maloj dvorani Kazališta lutaka Zadar, a u povodu Noći kazališta i Dana Grada Zadra. U programu su sudjelovali, autorica Teodora Vigato, glumica Milena Dundov i književnik Tomislav Marijan Bilosnić. Voditeljica programa bila je Jelena Alfirević Franić, mag. philol. croat.

U nastavku donosimo Bilosnićev tekst o Zlatku Košti pročitan na predstavljanju knjige:

“ZLATKO KOŠTA
ČOVJEK
Zlatko nije bio gord, niti mu je to zvučalo nečim velikim i važnim. Kako za kavanskim stolom, tako i na pozornici pod reflektorima, bio je otvoren čovjek, izravan i jednostavan, ponekad živeći potpuno gol. Pri tom je pazio da nikome ne nanese kakvu uvredu, bol, kao što nikad javno nije iznosio svoju skrivenu tragiku. Bio je mudrac svjestan da je istodobno zemlja, atmosfera i nebo. Bio je pjesnik s vjerom da svijet pripada duhu. Bio je društven, a tajanstven. Nepovodljiv ni od jedne strane, ne pokušavajući ostvariti išta za što nije ima dara i interesa. A sve mu je bilo svečano i čudesno, pa i pozdrav u prolazu. Zaokupljen svojim mislima svom je srcu nosio nezavidnost. Recimo, nikad ga nisam vidio revoltirana, ali niti ponižena. Nekonformist kojemu je sve bilo prolaznost osim živosti, onoga života koji je satkan od osjećaja. Po svojoj naravi bio je sklon samozatajnom načinu ophođenja u društvu, da ga se danas upravo toliko više sjećamo.

GLUMAC
Zlatko nije bio glumac, baš onako kao što to nisu svi veliki dramski, kazališni ili filmski umjetnici. To nisu ljudi kojima su potrebite gestikulacije i vika, trud kako prijeći iz jednoga u drugi čin, briga kako iz uloge u ulogu biti drukčiji, ni u jednome času nije im potrebna maska, promjena karaktera, jer su poput glazbenika koji glazbaju na jednoj žici, na struni svoje duše, svojih osjećaja, uvijek prepoznajući odnose svih zvukova spremni ih izvesti u svakome času, bilo odvojeno, bilo harmonično, i sanjivo, i veselo, i tužno. Zlatko je tako na pozornici, kao i u životu bio prirodan, kod njega se zavjesa nije ni otvarala, ni zatvarala. Van svoje osobne mašte i umijeća, van svakodnevne memorije ovoga glumca nije zanimalo išta osim osobnog karaktera, bez osobnoga značaja. Ništa bez egzistencije. Lutke za njega nisu bile male ljudske ili životinjske figure iza kojih stoji nevidljivi umjetnik, već živi stvorovi od krvi, kosti i mesa, što se potvrdilo njegovim izlaskom na otvorenu scenu. Lutka se u njegovim rukama ponašala kao i on sam bez lutke. Nije bila simbol, figura ili sjena, već strast, živo biće koje iskazuje najistančanije osjećaje, pravu dramu življenja. Toliko o Zlatku kao glumcu.

PUTNIK
Nikada nigdje Zlatko nije otputovao dalje od sebe. Toliko često putovali smo zajedno i daleko, ali on nikad nije imao interes za, recimo, Italiju, Španjolsku, Švicarsku ili Englesku, sva su ta putovanja za njega predstavljala put u vlastiti karakter, u samu nutrinu svojega bića u koje je s lakoćom stizao. Promjenu mjesta gotovo da nije ni zamjećivao, vrijeme u kojemu su se izmjenjivali prostori Zlatko bi provodio u igri karata, mure, spavanju ili pjevanju, u duhovitim komentarima, kao da u svom intimnom prostoru za svojim stolom zabavlja svoje upravo pristigle goste. Nisu ga zanimali novi svjetovi, ostajao je u sebi, u onome što mu je bilo poznato, a drugima vidljivo i jasno. Zapravo svijet mu je izgledao upravo onakav kako se on kao čovjek osjećao u zadarskoj Varoši.

PILAC
Zlatko je bio anakreontski pilac s lirom. Svaka čaša, nova pjesma, pa zatim ponovno dok se ne istroši šutljivo vrijeme. Toliko smo puta pili zajedno, a pijana ga nisam vidio. Iza stola se uvijek dizao, kao što se ljudi poslije sna dižu iz kreveta. A svakom novom piću prethodila je nova žeđ, bio je to obred na razini pričesti. U svakome slučaju transcendentalno, koliko je dovoljno da se ne osramoti piće. Zato je sa Zlatkom bilo izazovno piti, pilo se od radosti, u radosti i za radost, dok smo svoj odraz s dubokom tugom gledali u dnu čaše, uvijek je dižući veselo jer smo znali što ćemo s njim, kamo je izliti. Zlatkova zdravica mogla bi se svesti u rečenicu: Biti veselje sebi i drugima, znači da se može i dalje piti.”