Galerija umjetnina Narodnog muzeja Zadar poziva na otvorenje izložbe Zoran Džapo i Mijat Radas Čvrste točke u srijedu, 23. ožujka 2022. u 19 sati u izložbenim dvoranama Kneževe palače, Poljana Šime Budinića 3, Zadar.

Izložba je otvorena do 9. travnja 2022.

Zajednička izložba Mijata Radasa i Zorana Džape rezultat je suradnje proizašle iz povezivanja dvaju autora kroz razgovore o umjetnosti, promišljanja i razmjenu stavova i ideja o tome što je slikarstvo i što je slika. U gradu skromne likovne produkcije dva autora sa zadarskom adresom povezala su se u likovnom stvaralaštvu i odlučila zajedno istupiti u javnost.

Izlagačka aktivnost Zorana Džape započela je još na Salonu mladih 1985. godine u organizaciji Galerije umjetnina, dok se Radas recentno otkrio zadarskoj publici u okviru galerije ZadaArt i na zajedničkoj izložbi nastavnika Škole primijenjene umjetnosti i dizajna.

Poveznica dvojice generacijski udaljenih autora je apstrakcija. Uzimajući za ishodište svojeg slikarstva načela apstraktnog ekspresionizma, ovdje se slikarski put dvojice predstavljenih autora razilazi. Dok Džapo teži geometriji i slikarstvu velikih obojanih polja koristeći slikarske forme autora kao što su Mark Rothko i Bernett Newman, kombinirajući ih sa slikarskim postupkom Gerharda Richtera, Radas svoje nadahnuće pronalazi u slikarstvu Willema de Kooninga, pa i Archilea Gorkyja koji se u dalekom odjeku iščitavaju u tretiranju podloge slike. Neupitan je i utjecaj slikarstva Igora Rončevića koji je i mentor obojici autora.

Po načelu postmodernističke aproprijacije, slikari ne skrivaju direktne implikacije, pa ni citatnost navedenih autora te ih unose u vlastiti rukopis.

Izloženi ciklusi slika nastali su tijekom posljednje tri godine, u vremenu obilježenom kontinuiranom neizvjesnošću, opasnošću, prijetnjom, u vremenu poplava, pandemije, potresa, ratova, migracija i neizvjesne budućnosti. U nesigurnim vremenima autori su konstantu i čvrstu točku pronašli u radu. Nastavljajući svoj slikarski put u apstrakciji, ove slike nisu prikaz vanjske vizualne pojavnosti, ali nisu od nje potpuno neovisne i ne negiraju svoje uporište u realitetu stanja svijeta, već evociraju opću atmosferu stvarnosnih dojmova reflektirajući je na slikarske postupke i dajući joj oznakovljenu formu na platnu.

U tom svjetlu, Džapo svoju čvrstu točku, odnosno uporište, nalazi u geometriji, njenom neosporivom redu i stabilnosti te upravo u angažmanu slaganja „rastočenih“ polja u geometrijski red pronalazi i uspostavlja kontrolu. U slikama Zorana Džape teško se oteti asocijativnoj referenciji na pejzaže. Namazom, koloritom i velikim plohama koje otvaraju nove planove reminisciraju sjevernjačke devetnaestostoljetne pejzaže koji ispražnjeni od figuralnih sadržaja istovremeno zadobivaju nadrealnu notu. Poput kakvog nadrealnog susreta Caspara Davida Friedricha i Marka Rothka ili Williama Turnera i Barneta Newmana.

Naravno, te asocijacije valja uzeti s rezervom, jer one i nisu direktni citati spomenutih slikara, nego su dijelom stilsko-morfoloških podudaranja na podlozi umjetnosti kao kauzalnog toka koji protječe njezinom isprepletenom poviješću. Svaki element „rastočenog pejzaža“ zauzima mjesto koje u kontrastu i suglasju s drugim elementima slici daje dinamiku. U svakoj slici pronalazimo element prolaza, izlaza iz geometrije u neku drugu dimenziju, u prostor nepoznatog, rasplinutog, neizvjesnog. Džapo kao slikar drži do reda i kontrolira svoju sliku, ne dopušta slučajnosti da se upliće, nego čak i nehotične elemente nastale automatizmom u procesu slikanja eliminira i uvodi novi kontrolirani element.

Radasovi radovi ekspresivniji su u svom izričaju, kako koloritom tako i jasnim tamnim linijama koje tvore guste mreže. Same mreže stvaraju svojevrsni horror vacui u koje upliće više ili manje figurativno spoznatljive forme, čvrste oblike koji na asocijativnoj razini dobivaju značenje, što autor naznačava i naslovima. Kipar po vokaciji, Radas sliku gradi nekom vrstom skulpturalnog očvršćivanja. Oblici koji lebde u kolopletu mreža ambivalentni su, istovremeno neovisni o samoj mreži i u nju uhvaćeni. Podloga i „znak“ nemaju odnos u kojem je jedno u podređenom odnosu prema drugom, već su zajednički nositelji slikovnog prizora. Sami morfemi često su slikani uz dodatna sjenčanja i, poput kubističkog principa, prikazuju objekt iz više (kvazi)perspektiva što im daje trodimenzionalnost. Radasove slike time postaju, oksimoronski, prostor sinergije oprečnosti.

Upravo u duhu i atmosferi dualizama i kontradiktornosti stvarnosti u kojoj živimo, a unatoč kojoj pronalazimo svoje vlastite čvrste točke, Džapina i Radasova izložba njezin je slikovni pandan.