Cijenili su je radi krzna i divili se njenoj odvažnosti zbog čega je vjekovima opstala na grbovima i kovanicama. Stručnjaci smatraju da kuna ondje treba i ostati.

Nakon što je nedavno otkriveno da je kovanica hrvatskog eura s kunom na poleđini plagijat, u javnosti se povela rasprava zašto bi uopće kuna, koje ima posvuda u Europi i Hrvatska po njoj nije prepoznatljiva, bila hrvatski monetarni simbol.

Dvije su vrste kuna – zlatica i bjelica, kažu stručnjaci. Većina ljudi ih ne razlikuje niti znaju koja od njih je predstavljena na hrvatskim kovanicama.

Vedran Slijepčević, viši predavač na Odjelu lovstva i zaštite prirode Veleučilišta u Karlovcu, otkriva da ljudi u rukama ‘važu’ kunu zlaticu. U odnosu na bjelicu, oduvijek je bila cjenjenija radi gušćeg krzna koje je svojevremeno bilo valuta.

Naziv je dobila po zlatnoj malji, dijelu tijela koji započinje na vratu i spušta se na prsa. Živi u šumi, uglavnom boravi na drveću, izuzetno je okretna i neustrašivi je lovac.

Kuna bjelica malo je manja i načinom života vezana uz čovjeka. Često se naseli na tavanu, a najaktivnija je u sumrak i noću i zna biti štetočina. Ponekad napravi kaos u kokošinjcu. Kao što joj ime govori, njezina je malja bijela.

„Kad bi stale jedna pored druge, razlike bi bile uočljive. Fascinantno je kako ih ipak često uspiju zamijeniti“, kaže Slijepčević koji se bavi i lovstvom.

Zlatica se hrani svime što može uloviti: miševima, voluharicama, puhovima, pticama. To se često interpretira kao krvoločnost, ali je zapravo samo način preživljavanja.

U društvu moćnih životinja

Kuna čak ponekad lovi lanad u njihovim prvim danima života i ne preza od sukoba.

„Nekoliko sam puta svjedočio da se kuna od kilu, kilu i pol, u borbi za lane suprotstavlja srni težoj od 20 kilograma“, opisuje Slijepčević. To im omogućava, kaže, dobra tehnika i jaka sila zagriza.

Da je vjekovima cijenjena potvrdio je Hini povjesničar Damir Karbić, upravitelj Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU-a.

„Nalazimo je u grbovima, štoviše usred grbova. To pokazuje koliki im je bio značaj“, obrazlaže.

Ratničke države, što je kroz povijest bila svaka, na grbove stavljaju moćne životinje: orla, vuka, medvjeda, ali se i mala, okretna i neustrašiva kuna našla u tom društvu.

Nekad su Europom dominirala šumska prostranstva i divlje vrste bile su daleko brojnije. Kroz povijest se lov na kune nije smatrao primitivnim. Njezino krzno je bilo nužno za utopljavanje, a imalo je i veliku ekonomsku važnost.

„Vjerojatno su ciljano održavali broj koji je bio dobar i za kune i za ljude“, ne isključuje ideju kontrole Karbić. Tamaniti grabežljivce i dobiti vrijedno krzno, razumljiv je način života sukladan ondašnjim uvjetima, dodaje.

Održava ravnotežu

Teško je shvatiti, ali one su zapravo vrlo korisne, tvrdi Slijepčević.

„Kuna zlatica uklonit će određeni postotak drugih vrsta i tako održavati ravnotežu“, pojašnjava. U ekosustavu svaka vrsta na nekoj razini ima interakciju s drugom.

Kada bi ih bilo manje ili da ih nema uopće, imali bi više glodavaca. Oni bi potom pojeli opale žireve i šuma se ne bi mogla pomlađivati.

Danas europske zemlje s degradiranom prirodom ulažu golem novac i trud za njenu obnovu. „U Nizozemskoj, primjerice, postoji samo iluzija ekosustava jer više nema prirodnih šuma, već jedino ljudskom rukom pošumljenih područja“, kazuje.

Očuvana priroda preduvjet je opstanku vrsta pa je Europska unija 1992. usvojila Direktivu o staništima. Međutim, broj vrsta nastavio se smanjivati zabrinjavajućom brzinom. Stoga je Europski parlament prošle godine usvojio rezoluciju Strategija EU-a za bioraznolikost do 2030.

Kuna ne treba prostranstva kao velike zvijeri, no prilično je vrijedan bioindikator kvalitete staništa, naglašava Slijepčević.

„Da bi opstala, mora postojati cijeli niz vrsta. Prvenstveno mnoštvo biljnih zajednica koje će proizvoditi dovoljno plodova jer se ljeti hrani i šumskim voćem“, pojašnjava.

Kuna ima smisla

Kuna je heraldički simbol srednjovjekovne Slavonije, ali i čitavog sjevernog dijela današnje Hrvatske. Postoji na svim poznatim slavonskim grbovima, navodi Karbić.

Na banovcima, srebrnom novcu koji su slavonski banovi izdavali već početkom 13. stoljeća, nalazimo prvi njezin grafički prikaz. Radilo se o najljepšoj i najcjenjenijoj od svih hrvatskih kovanica koja je prihvaćena kao platežno sredstvo i izvan prvotno namijenjenog područja.

Postoje naznake da je simbolika kune postojala još u doba Kolomana, oko 1102. Spominje se i u srednjovjekovnim hrvatskim dokumentima.

Kunom se u ispravama nazivao i osnovni porez u hrvatskim zemljama koji je sada u historiografiji uobičajeno zvati kunovina. Vrijednost kuninog krzna koristila se kao ekvivalent za definiranje vrijednosti drugih stvari.

Tijekom povijesti bila je više ili manje isticana, ali cijelo je vrijeme prisutna u hrvatskoj ikonografiji.

Opteretilo ju je postojanje kao valute u vrijeme NDH što je uzrokovalo negativnu konotaciju.

„Jedno vrijeme su postojali prijepori, ali više nitko razuman ni u Hrvatskoj ni u inozemstvu ta dva pojma ne povezuje“, govori Karbić.

On ne vidi ideološku konotaciju. Smatra da je naknadno ideološki obojana samo zato što se, igrom slučaja, tada koristila. Bio bi gubitak da ne ostane na kovanici eura, smatra.

Slijepčević kaže da bi bilo šteta da se izgubi svaki spomen na novac koji se prije koristio. Imamo prepoznatljivijih aduta od kune zlatice, priznaje, no ovdje priča valute ima smisla i može se lijepo uklopiti u kovanicu.

Prvi dizajn, naknadno poništen zbog plagijata, isprva mu se svidio. „Ljudi su se smijali zašto moramo imati sliku kune iz Velike Britanije. No, ona je noćno aktivna životinja i doista je nije jednostavno fotografirati danju“, ističe Slijepčević.

Nada se da će kuna ostati na hrvatskom euru, ali bez novih konfliktnih situacija vezanih uz dizajn.