Još od 1979. Gallup International Association, međunarodna udruga instituta za ispitivanje javnog mnijenja mjeri nadu, sreću i ekonomska očekivanja stanovnika diljem svijeta.

Za 2022. Gallup International je utvrdio kako, usprkos zbivanjima protekle godine, ljudi s nadom gledaju u budućnost: 38 posto ispitanih vjeruje kako će 2022. biti bolja od 2021 nasuprot njih 28 posto koji misle da će biti lošija, a njih 2 posto misle da se ništa neće promijeniti.

Indonezija je zemlja u kojoj su ljudi najviše optimistični, a u Turskoj je najviše pesimista. Zemlja s najviše sretnih ljudi je Kolumbija, a s najviše nesretnih Afganistan, piše Deutsche Welle.

Uz Kolumbiju, među najsretnijima su Kazakhstan, Albanija, Malezija i Azerbajdžan.

Nanesretniji ljudi, osim u Afganistanu, žive u Gani Hong Kongu, Iraku i Rusiji.

Na čelu Gallup International Associationa je Kančo Stojčev iz Bugarske koji je na pitanje što tradicionalno ispitivanje na kraju godine govori o 2021. i 2022. rekao kako je globalno javno mnijenje ozbiljno zabrinuto ekonomskim perspektivama i očekuje još dublju krizu.

“U tom pogledu je Europa među vodećima, osobito istočna Europa, gdje oko dvije trećine upitanih spušta svoja očekivanja. Neviđena državna potpora i na osobnoj i pomoć tvrtkama je imala pozitivnu ulogu i na neki način ograničila širenje masovnog pesimizma. Ali čini se da će tek doći lošiji dani. Prošla godina je bila obilježena nadom kako će cjepivo protiv kovida okončati pandemiju, ali godina je završila s više pitanja nego što je odgovora. Povećanje inflacije se moglo očekivati nakon rekordnog tiskanja novca, ali to neće potrajati tek nekoliko mjeseci, nego će trajati godinama. Poremećajem globalnog lanca isporuke i eksplozijom cijena energenata će rasti masovno nezadovoljstvo i političke napetosti i to ne samo – čak i ne pretežito u manje razvijenim zemljama”, rekao je Stojčev.

Ističe kako Gallup globalno istraživanje provodi već preko 40 godina, a tradicionalno, najsretnija zemlja nije među najbogatijima, čak niti među najrazvijenim zemljama svijeta. U 2021. godini na prvo mjesto je došla Kolumbija sa 79 posto upitanih koji se osjećaju sretnima.

“U pravilu su tu među vodećima zemlje s mlađim stanovništvom. Bogatija društva su obično starija i manje sretna. Ali priznati da je netko sretan ili nesretan sadrži mnoge prilično specifične kulturološke, psihološke i nacionalne predrasude ili stigme. Sreća se najčešće percipira negacijom: odsustvom bolesti, siromaštva ili ugnjetavanja. To je prilično subjektivni stav koji se ne može mjeriti i proučavati mikroskopom, ali ima važnu ulogu u našim životima”, tumači Stojčev koji potječe iz Bugarske, države koja je na drugom mjestu po pesimizmu u čitavom svijetu, lošije je plasirana čak i od Afganistana.

“Kad mjerimo optimizam i pesimizam, mi bilježimo stav javnosti, ne pojedine osobe. Tradicionalni pesimizam u Bugarskoj je uglavnom posljedica nepovjerenja u elitu, osobito političku elitu, to nije posljedica neispunjenih snova javnosti. To je prije osuda načina kako funkcionira bugarsko društvo i, u tom pogledu je prije pozitivan i produktivan stav.

Naše mjerenje sreće je procjena samog sebe. A tu možemo vidjeti da su Bugari prije sretni ili barem isto toliko sretni kao i Nijemci. Razlika je jedino da na koncu ove godine nešto veći postotak Nijemaca sebe smatra nesretnima, a nešto veći postotak Bugara sebe proglašava sretnima”, odgovara.

Na upit kako pandemija utječe na nadu i sreću, Stojčev kaže kako su ljudi diljem svijeta sve više umorni.

“Prije smo se svi bavili planiranjem budućnosti: gdje ću provesti sljedeći odmor? Koji novi automobil ću kupiti? Tada smo barem kod toga znali odgovore. Sad smo se tu vratili u ‘normalnost’, a prava normalnost jest da ne znamo našu budućnost, makar tu novu realnost promatramo kao nenormalnu. Gubimo naše iluzije i istovremeno ih pokušavamo nadomjestiti ‘novim religijama’ kao što je klimatska promjena ili kult našeg tijela”, kaže Stojčev za Deutsche Welle.

Stojčev objašnjava kako se mjeri nada, sreća i optimizam. Kaže kako istraživači uvijek mjere subjektivne i varijabilne osobine jer je takva i ljudska svijest. Mjereći subjektivne osobine, napominje, dobivamo nešto veoma snažno i veoma objektivno jer javno mnijenje je snažna kolektivna sankcija u demokratskom društvu, pritisak javnosti.

“Ispitujući ljude diljem svijeta ne tražimo njihove individualne stavove ili preference nego se trudimo odraziti javnu percepciju”, kaže Stojčev.