Povijest bilježi mnoge hrvatske velikane koji su svoje živote skončali u umobolnicama. Među njima su političari, umjetnici, vojskovođe i velikani iz drugih važnih životnih područja i većine se sjećamo i danas odajući im priznanje za genijalne stečevine koje baštinimo. Znano je da je crta, koja luči genija od luđaka, vrlo tanka, ponekad nevidljiva, pa je u raznim povijesnim periodima bilo prijepora oko njihova povijesnog statusa. Isključimo li povijesne periode kada se u umobolnicama skončavalo iz sasvim drugih razloga, ostaje dovoljno ljudi i njihovih djela koji jasno markiraju povijest Hrvata. Kako su Povijest Hrvata bilježili svi više od njih samih, pa i Srbi, sve češće se nameće razmišljanje da današnje ludilo u Hrvata konotira s njihovom poviješću, za što je, eto, bilo dovoljno pokazatelja. Ostaje li ikakva šansa da u tome ima i genijalnosti znat ćemo uskoro. Povijest nam je, očito, postavila zamku.
Šanse nam padaju kada malo bolje razmislimo i vidimo da su Hrvati genijalci rađani ovdje, ali da su svoje genijalne zamisli ostvarivali drugdje, u Veneciji, Austrougarskoj, ili u drugim zemljama svijeta, da smo ,dakle, uživali dar prirode, koji nikada nismo znali iskoristiti. Uvijek smo hranili krave koje su muzli drugi, od kojih smo potom kupovali skupo mlijeko, a to, više nego ikada, radimo i danas. I, onda se zaključak nameće sam- što valja ode u svijet, pa od onoga što ostane bolje niti nije moglo ispasti.
Polovinom 2009. godine, dok su drugi imali ekonomsku krizu, a mi krčmili k’o retardirani bogati nasljednici, vodeći hrvatski psihijatri su nas upozoravali da smo „vodeći u svijetu po samoubojstvima, PTSP-u, alkoholizmu i teškim psihijatrijskim dijagnozama, a da su postojeći podaci bitno umanjeni zbog stava našeg čovjeka prema psihijatrima i duševnim oboljenjima uopće“. Doda li se tomu sve što se s hrvatskim čovjekom ovdje i sada događa, nije teško zaključiti da smo mi luđaci i to ne figurativno, već bolesnici potvrđeni od struke, zapušteni u liječenju i uglavnom bez šansi za potpuno izlječenje.
Kriza, kao okidač psihičkih problema, ubrzano bere danak, a posebno žalosti činjenica što je nepovratno zahvatila mlade i perspektivu nam potpuno zamaglila. Stručnjaci bi rekli da problem nastaje kada ga negirate, a mi idemo i dalje – što smo bolesniji žešće branimo stav da smo najbolji, najpametniji, najpošteniji i tako potvrđujemo rečeno i sve više se udaljujemo  od rješenja. Uvijek će biti krivaca za naše probleme.
Tko je, na primjer, uopće pokušao da mene, moje bližnje i većinu građana, koji u najmanju ruku pate od anksioznosti, zaštiti od tirada očitih luđaka, u pravilu bogatih i bahatih s opasnijim psihijatrijskim dijagnozama,  koji i jesu uzrok našeg duševnog stanja? Tko bi i mogao kada se iz tih redova regrutiraju isto tako bogate i bahate vođei čuvari reda? Slomite li štiklu i posrnete prema policajcu, kojeg dobro plaćate, računajte da vam može uzvratiti sa šest metaka iz službenog pištolja. Takve situacije, kao normalan slijed stvari, predviđao sam poodavno, ali su mi se činile prerane, ali realne tek za koji mjesec.
Nije li najmoćnija žena u Hrvata odrasla u obiteljskim uvjetima koji  bi na svaku osobu djelovali psihotraumatski, a što je nebrojeno puta dokazala. Sada je ona uzrok mnogih oboljenja svojih podanika. Upravo je  izrazila zadovoljstvo riješenjem slučaja uznika Purde, što me potsjeti na slučaj Jadranke Cigelj, logorašice, višestruko silovane i izlagane teškim psihofizičkim torturama u srpskim logorima i njene sudbine u srazu s dotičnom, usred vlastite zemlje i to, nećete vjerovati, u Ministarstvu branitelja. Razlog sraza trebao je već tada uzbuniti Naciju.  Nigdje nije bio primjećen ni najmanji znak protesta,  nije bilo čudnih govornika s još čudnijim zahtjevima,  jer  su bili uljuljkani u rezultatima „svojih zasluga“ iz ruku baš one, koja je u maltretiranju spomenute jadnice vidno uživala.
Nesretni Purda (i odnos Vlade prema njemu), što je poslužilo kao okidač za ispoljavanja   kolektivnih frustracija, povratkom je vratio sve na početak. U prvoj izjavi, za svoj status slobodnjaka  izričito je zahvalio baš Vladi i time  pobrkao sve  dotadašnje „opravdane“ razloge frustriranih. I da smo vjerovali u zdrav razum masa sada bi posumnjali.  Uostalom zahtjevi niti ne moraju biti opravdani, ali demonstracije svakako znače ispoljavanje frustracija, koje negdje imaju žarište. Još je opasnije ako nije prepoznato.
Moćnici iz EU su ga prepoznali i ponašaju se poput dokonih seljaka koji seosku ludu lažnim komplimentima navode da radi sve što kažu.
A, građani Hrvatske, koji se još zavaravaju da su zdravi, osjećaju se poput onih iz Gulaga, Golog Otoka ili Alcatraza, kojima je, osim robije teže padalo beznađe – osjećaj da zbog smještaja zatvora nemaju šanse za bijeg. Mnogi su baš zbog toga poludjeli. Ni mi ne vidimo spasa. Hoćemo li, poput nekih predaka, u ludilu pronaći i zrnce genijalnosti? Ne bude li je, crkva u Hrvata će se i dalje jedina (i jedino) baviti seksom, a građane će j… tko i gdje stigne. I to vrlo dugo i bolno.