Pretpostavimo na trenutak da sam ja hrvatski branitelj ogorčen na postupanje Republike Hrvatske prema hrvatskim braniteljima i da mi u razgovoru u Banskim dvorima premijerka koja je “podrumijala” dok sam ja “rovario” zaprijeti “da se prestanem baviti njom jer će se ona početi baviti samnom”.
Vjerujem da bi najprije klica mog PTSP-a buknula na entu potenciju. A onda bih sjeo negdje uz Savu na kavu i razmišljao čime to meni može zaprijetiti moja premijerka ako se ja ne prestanem baviti njom i njezinom lošom politikom. Pa mi na um padaju razni hororni prizori koje izvlačim iz svojih najdubljih sjećanja.
Recimo, moja mi premijerka može zaprijetiti da bez grižnje savjesti živim u tuđem stanu iz kojeg su nezakonito izbačena braća Drobac, zbog čega je jedan od njih dvojice, vidjevši tko mu je uselio u stan, počinio samoubojstvo. Niz moja leđa spustila se jeza tiho kao noć. Povukao sam dim cigarete skoro otkinuvši filter kada su slike počele same od sebe…
Ili, možda, moja premijerka može mi ozbiljno zaprijetiti da sam poput Jadranke Vlaisavljević bio kadet kumrovečke škole. Kapi znoja koji me je oblio bile su velike kao zrna grožđa.
Zaprijetiti će mi da sam se krstio u katoličkoj crkvi tek 1995. godine, istovremeno sa svojim ulaskom u najveću hrvatsku stranku sa najmanje ljudi – HDZ? Moji strahovi počeli su bivati veliki poput hrastova lužnjaka. Šalica u mojoj ruci postala je revolver sa jednim metkom, a moja domovina je postala ruski rulet. Danas jesam, sutra nisam.
Palo mi je na pamet zatim da mi moja premjerka može zaprijetiti da sam radio kao aktivan član pokreta za Jugoslaviju 1990. godine. Grižnja savjesti izjedala me kao Luka Bebić posoljenu janjetinu. Strah. Bijes. Nevjerica. Kurac palac. Tko zna što sve u tom trenutku nije pritisnulo moj opterećeni branitelji mozak sablasnom prijetnjom premijerke čiji prst vidim kao srpski top.
Osjetih golicanje na tabanima, pa promislim kako bi mi moja premijerka mogla zaprijetiti najužasnijom od svih stvari – da iza sebe imam dva propala braka, oca koji me se odrekao i polubrata s kojim ne pričam!?
U trbuhu sam u trenu osjetio strašan krulež. Otrčao sam u wc kafića Jadranka, u kojem sam ispijao kavu praćen strašnim prijetnjama premijerke. Nakon što sam na javnom mjestu odagnao sve sumnje i prijetnje u vlastito poštenje osjetio sam blagu smirenost.
Sva sreća da je sve tek bila pretpostavka i ništa od navedenog meni se nije dogodilo, ali njoj, Jadranki, koja bez grižnje savjesti živi u u tuđem stanu iz kojeg su izbačena dvojica braće Drobac, koja je bila kadet kumrovečke škole i krstila se tek 1995. godine, ulaskom u HDZ, koja je bila aktivan član Pokreta za Jugoslaviju, koja iza sebe ima dva propala braka, oca koji je se odrekao i polubrata s kojim ne priča i državu na rubu financijskog sloma oboljelu od posttraumatskog privatizacijskog stresa… Prijetnje su se obistinile.