Ipak nije vijest, kako kažu, kad čovjek ugrize psa, već kad pas ugrize čovjeka. Vjerojatno zato nitko nije ni čuo konstantne vapaje Josipa Benakovića, četrdesetšestogodišnjaka iz Obrovca kojega je u krvavo novogodišnje jutro njegova supruga, heroina s tri promila alk0hola u krvi, dok je spavao pogodila čašom u sljepočnicu desnog oka.
Romana Benaković je, prema riječima njezinog supruga Josipa, alkoholičarka vrlo nasilnog i destruktivnog ponašanja. Stan koji je dobio preko APN-a njih dvoje doslovno dijele jer je Josip dao supruzi dvije sobe, a sebi ostavio jednu. Žive na prvoj crti bojišnice, tako da za Josipa rat zapravo nikada nije ni prestao.
– Bio sam obliven krvlju i više od sat vremena sam dolazi k sebi. Onda sam pozvao policiju koja me je odvela u Dom zdravlja Benkovac gdje mi je pružena liječnička pomoć. Slijedeće jutro i supruga i ja privedeni smo istražnom sucu u Zadru, a nakon ispitivanja mene su pustili, a nju zadržali, priča još jedan dragovoljac Domovinskog rata kojeg je kao i mnoge druge država iskoristila, pa odbacila kao stari otirač za brisanje nogu koji više ne služi nikome, pa ni samome sebi.
To što boluje  od PTSP-a i nema nikakvih primanja, a uz to je i socijalni problem, nije razlog što dopušta ženi da ga mlati ko vola u kupusu, rekla bi zločesta muška većina. Jer mnogima su baš PTSP i zaboravljeni braniteljski status uz mizernu socijalu idealno opravdanje za svakodnevno premlaćivanje supruga. Josip nije bio takve sreće.
Da je kojim slučajem, što na sreću nije, situacija obrnuta, i da je na novogodišnje jutro sneno i tužno Josip svoju suprugu pogodio ispijenom čašom, te da je ona sva obilvena krvlju pozvala policiju, još istog dana digle bi se na noge sve Vladine i nevladine udruge i one aktivne i one u stečaju. Sve moguće B.a.b.e., D.j.e.d.o.v.i., S.t.r.i.n.e. ili S.t.r.i.č.e.v.i. stali bi u obranu nemoćne ženice, kućanice, heroine s tri promila, koja uz to što je socijalni slučaj sa malim primanjima doživljava i teror od vlastitog supruga.
Da je prije kojih mjesec i pol dana Josip Benaković napao svoju suprugu metalnom šipkom želeći joj razbiti glavu, a ona u obrani postavila desnu ruku, pa je slomila, ni rijeka Zrmanja ne bi ga mogla oprati od raznih epiteta koje bi mu nadjenule uvijek dežurne kritičarke iz ženskih kuća. Ali, dogodilo se obratno. I svi su ostali toliko iznenađeni tim obratom da nitko nije stigao reagirati u Josipovu obranu, ni u kritiku njegove nasilne supruge Romane. Pustimo institucije da rade svoj posao. Iako je on, kako je istaknuo, više radi statistike nego radi vlastita ponosa dragovoljac Domovinskog rata, nijedna poslijeratna udruga tipa HVIRA ili VIDRA ili ne znam koja vodozemna životinja, nije našla za shodno da uperi prstom u emanpiciranu ženicu koja sustavno godinama tuče muža. Ili ih je sram da jednog dragovoljca Domovinskog rata tuče žena? Znam, sada će reći prave, okorjele muškarčine – tako mu i treba kad pušta ženi da ga tuče.
– Ja bi je u čvor savija, u mornarsku osmicu, kazao mi je jedan poznanik kada smo pričali o tom slučaju.
– Ma kakav on more bit muški kad pušta ženi da ga tuče?! Još bi ga i ja dobro izdeveta da mi se dođe žaliti, dodao je vrteći glavom kakvog danas sve svijeta ima.
– Mene zanima što će biti nakon ovog. Jer prvo mi je slomila ruku, pa razbila glavu. Sad ne znam više kome se obratiti, tko će me zaštititi? Što je slijedeće, ustrašeno se pita Josip plašeći se povratka svoje supruge Romane doma.
Dok leži na siromašnom krevetu u svom obrovačkom stanu, bez kune primanja, bez braniteljskih povlastica, Mercedesa ili peterosobnog stana, sa povezom iznad desnog oka, zaboravljen u zaboravljenom gradu iz kojeg i Zrmanja nastoji pobjeći, Josip se sa sjetom prisjeća sretnih dana kada je 1997. godine doselio iz Zagreba u Karin i upoznao vlasnicu dvaju kafića, Romanu, s kojom je nakon šest godina preselio u Obrovac. Ti dani sreće davno su, više se i ne sjeća kada i kako, postali svakodnevna borba za život sa nasilnom suprugom koja mu radi o glavi.
Kada bi negdje nabavio nekakvog psa, možda bi se Josip uspio iskotrljati iz svojih problema. Dokazavši, naime, svima da je sasvim pogrešna teorija s početka priče o vijesti da je čovjek ugrizao psa, a ne pas čovjeka, navukao bi na sebe bijes emancipiranih revolucionarki, ali bi na mnoga muška lica navukao osmijeh i preko noći postao planetarno popularan dragovoljac Domovinskog rata.
– E, je muškarčina taj Josip. Je sila i gotovo. I Kličko bi se tresa da mu je bio preko puta, bile bi riječi onog mog poznanika koji bi čak uzeo u obzir i ideju da svom sinu nadjene ime Josip po uzoru na silnika iz Obrovca koji je ženu na nogodišnje jutro pogodio ispijenom čašom u sljepočnicu, a prije toga lovio po zakučcima Zrmanje metalnom šipkom pokazujući svu svoju muškim naslijeđem stečenu hrabrost.