Nad maleno selo Dugobabe, smješteno u Dalmatinskoj Zagori, sjeverno od ekvatora, a istočno od početnog meridijana, nadvio se proteklih par tjedana sumoran zastor tišine. Duh ponosa koji se godinama, kao najraskošniji jarbol na vjetru kočoperio ustajalim cestama i svim neznanim stazama Dugobaba, pao je isparan vjetrovima tuge, razočarenja i poraza. Najveći sin Dugobaba, Ivo Sanader, danas čami u nekom zatvoru u Mozartovom rodnog gradu, miljama daleko od prašine i asfalta svog sela u Dalmatinskoj Zagori.
Zaškripala su vrata crkve Blaženog Ivana Trogirskog u Dugobabama. Stari Jozo, škiljeći na lijevo oko izlazio je iz crkve zatvaravši vrata za sobom. Pogleda upućenog prema nebu, promuklim je glasom govorio:
– Jesi baš mora’ dozvolit’ da našeg Ivu sad, prid rođenje Tvoga sina, strpaju u prdekanu? Pa moga si isto pričekat’ koji misec, jesi li Bog oli nisi? – mrštija se stari Jozo dobro natežući kapu na svoju vlašku glavu.
– Ja san izmolija sve svece koje poznan za njigovo zdravlje. Ne znan ji doduše baš puno, jer nije tako davno da san iz partije uteka, ali one koje znan, ja san molija. A moga bi i ti. – škiljio je Jozo prema nebu, reć’ koju lipu rič za našeg Ivu, da nan ga vrag ne odnese.
– Eto! Ja to tebi ki čov’k, čov’ku, pa ti sad kako znaš.
A život u Dugobabama nije lak. Naprotiv, od kamena na kamenu treba stvarati temelje za modernu i napredniju budućnost. A ni ova godina koja izmiče pod prstima kao voda, nije se baš pretrgla ni udostojila da ovo maleno mjesto zaobiđe sa svojim nestašlucima. Dugo vremena buka i prašina kamenoloma žiteljima Dugogbaba nisu dali mira. Dugo se nije moglo živjeti kako treba. I kada su radovi u kamenolomu prestali, kada je vjetar odnio prašinu, a buka zamukla negdje daleko pod oblacima, opet se Božji gnjev spustio na ovo malo, slatko mjestašce.
Istom onom Jozi, sa početka priče, na dan uhićenja Ive Sanadera zazvonio je telefon.
– Aaaaaaa? Molin?
– E, Jozo ovdi, Jozo, a da koće drugi bit’ ako si nazvala mene, isusati.
– Ma što to govoriš nesritnice nesritna!? Uvatili koga?! Ivu?! Našeg Ivu?! Jel’ pricidnik?
– A đava in sve lipo odnija. A sićan ga se kad je ka’ malecko dite za tovaron trča i učija ga pismice. Ivu našeg uvatili u Alzburgu. A di je to, bogati?
– U Austriji. Rodni grad, čiji? Ma đava njima odnija i Mocarta i Cezara, kad moran tako reć. Oni će našu ljudinu ić’ zatvarat! – bijesno je poklopio Jozo slušalicu. Gotovo da je isčupao žicu iz zida. Okrenu se, tražeći pogledom svoju suprugu Jaku:
– Jaaakkkoooo, đava ti šest odnija! Jaaakkkkoooo! Di si nesrićo?!
Iz jedne omanje prostorije u velikom dvorištu Jaka pomoli glavu.
– Štos’ dereš ki da te kolju?
– Jako, ovo je bogami gore neg’ da me kolju. Gore neg’ svi ratovi u kojin san bija, a bija san u sva tri bogami.
– Šta je crni Jozo da ne more čekat’?
– Sad me zvala ‘ćer od naše Stoje iz Splita. Govori da su Ivu uvatili i zatvorili.
– Ma kojeg Ivu?
– Našeg Ivu! Pricidnika bogati. Koliko ti pricidnika znaš iz Dugobaba?!
– Aaaa! Našeg Ivu, đava ji zatvorija i pritvorija da bog da. A šta je učinija?
– Govoru da je šolde ukra.
– Pa i da je, šta unda? Kra je za sebe!
– E, Jako moja, ova godina je bila ka’ kurba. Ma baš ka’ kurba.
– Je, dobro govoriš, promumlja žena. A Jozo se samo nadoveže:
-Sve što je moglo poć’ krivo pošlo je. A sve što je tribalo poć’ pravo, opet je pošlo krivo. I kad sam mislija da san je se konačno rišija i mislija je poslat u pizdu materinu, onda me opali ka’ tukca. Ma teže mi je palo ovo s našin Ivon nego da su mi svi pršuti propali. Po ničen lipon je se neću sićat i jedva čekan da ode svragon i ona i ‘ko ju je vaku namirija na me. Iden ja Jako do naše Crkve pomolit se za pricidnika Ivu, da ga Bog sačuva.
– Ajde, ajde, moj Jozo. Ja ću ovo malo nesriće od ovih naših kokoša pozatvarat’, pa ću narizat’ sira i pršuta da moremo štagod izist.
Polako, vukući nogu za nogom, Jozo je koračao prema mjesnoj crkvi blaženog Ivana Trogiranina razmišljajući kako bi sada trebalo i crkvu preimenovat u crkvu Blaženog Ive našeg Alzburškog. Bogati, veći je on mučenik od tog Trogiranina.
Ušavši u crkvu, kleknuo je pred oltar, skinuo kapu i stao govoriti svoju tiradu…
– E, lipo si me zajeba’. A ja san kad san biža iz partije mislija da si ti svemoguć. A ti puštija da nam pricidinika Ivu uvate. Ma znaš li ti kad će jopet Dugobabe imat čovika na takvo misto? Znaš li ti kad ćemo jopet imat pricidnika? Nikad više! Nikad! I ti si mi neki Bog. Pa kako si to moga dopustit? Moran ti reć da si me strašno razočara, ogorčija. Neda više popu ni lipe. Ne dan! Kad Ivu oslobodiš, onda moremo opet proljudikat i prodivanit, a dotad, ni ja tebi, ni ti meni, završio je svoj rafal Jozo, podigao se i, krenuvši prema vratima, sebi u brk promumljao:
– I unda će me don Marinko sutra pitat kakva mi je bila ova godina? A kaka mi more bit? Ki magarcu toljaga.