Iskoristili smo boravak u Zadru Stephana Lupina, jednog od najboljih hrvatskih fotografa, kako bismo napravili s njim intervju. Uhvatili smo ga jutros rano, prije odlaska u Split, u Gradskoj straži.
* Slovite kao jedan od najboljih hrvatskih fotografa i imate iznimno interesantan životopis. U Italiju ste otišli 1975. godine i tamo radili kao bodyguard nekim poznatim osobama…
– Opet o poznatima. Sve završava na poznatim ličnostima. Ja ti ne patim od “poznatih ličnosti”. Čuvao sam, bio sam prijatelj čuvenoj glumici Ireni Papas koja me uvela u glumu. Poznavao sam kralja kave u Italiji, Carla Facettija. Nije to bilo tipično kao bodygurad… Više kao protection. Zajedno smo se vozili i imali šofera.
* … bili ste jedan od najboljih karatista i svjetski prvak u Sankukai stilu?
– Imao sam svoj karate klub i bio sam prvak Italije u karateu, to je točno.
* Koliko dugo ste živjeli u Italiji?
– Tri godine sam živio u Rimu. Nakon toga, ’78., otišao sam u London studirati engleski jezik, a potom u SAD, u New York.
* Kakav je bio život u “Velikoj jabuci”?
– Onda je to bio pravi život. Osamdesete godine. New York je onda bio centar svijeta. I sad je, ali onda je bio u pravom smislu te riječi! Noćni život je vrištao. Bilo je sve naj, naj. I kulturni i drušveni i noćni život. Noćni pogotovo. Mene su zvali “kralj noćnog života”. Obilazio sam klubove, radio za časopise o noćnom životu, pratio modu… Imao sam svoju kolumnu u Nightlife časopisu.
* Kada ste i kako počeli sa fotografijom?
– U New Yorku sam počeo s fotografijom. Bio sam foto-model i vidio sam kako oni slikaju. Onda sam počeo i ja fotografirati i nakon šest mjeseci sam radio za najprestižnije svjetske časopise.
* Koliko često ste u Zadru?
– Dođem bar dva puta mjesečno.  Ljeti dolazim više nego zimi.
* Kako vam se sviđa Zadar?
– Sviđa mi se dosta. Ima svoj karakter. Ludi grad – to mi odgovara, zato sam tu i kupio stan.
* Dosta radite u humanitarne svrhe?
– To stalno radim. Mora se. Kad svi kradu, mora netko raditi i humanitarno.
* Kada slikate, na što obraćate najveću pažnju?
– Na cjelokupnost. Na ekspresiju, na izražaj, na sve. Moraš show neki napraviti.
* Znači i taj show je bitan dio fotografiranja?
– Da, jako bitan je i taj show. To je jako teško sve u jednome napraviti. Moraš biti maksimalno koncentriran. Kao pilot. I većnom radim bez asistenata.
* Dugo surađujete sa Narodnim muzejom u Zadru i gospođom Peroš?
– Već pet, šest godina imamo suradnju. I dosta izložbi iza sebe. Mi jedini malo prodrmamo Zadar jer je sve uspavano.
* Rekli su mi da Vas pitam koju bi poznatu osobu iz Hrvatske voljeli slikati? Čiji akt?
– Reci onome tko ti je predložio to pitanje da se malo više bavi umjetnošću, a ne da smišlja takva pitanja. Jučer me poslije fotografiranja za kalendar zove me jedan i pita – zašto sam nosio crvene cipele. Sad su crvene cipele bile važnije od cjelokupnog događaja!? Mislim da su novinari krivi što je tome tako. Svi gledaju kakve gole slike radim, koju muzu imam, a nikog ne zanima umjetnost.
* Imate li najbolju sliku koju ste fotografirali?
– Nemam. Još nije došla. Za neku misliš da je najbolja, a onda uslikaš bolju.
* Što bi ste slikali u Zadru?
– Zadar je jako interesantan za fotografiranje. Ja bih fotografirao i istaknuo detalje Zadra. Možda portrete ljudi? Ne bih slikao Donat i Kalelargu, to je potrošeno. To će mi biti jedan od projekata u budućnosti. Napraviti monografiju Zadra.
* Razmišljate li o tome da jednom trajno preselite u Zadar?
– Kad se ja smirim – to će značiti da sam umro. Živim svugdje i svačiji sam. Ali Zadar mi je jedna od bitnih i dražih destinacija.