Na blagdan sv. Frane Asiškog, u subotu, 4. listopada, svečano večernje misno slavlje u crkvi sv. Frane u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Sv. Franjo je iskreni nasljedovatelj Isusa koji je živio Evanđelje doslovno i potpuno. Vjerodostojni je tumač Božje riječi i „živo Evanđelje“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je Isusova poruka iz navještenog Evanđelja: “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima” u središtu i Franjinog duhovnog iskustva i molitve.

„Te Isusove riječi uče nas da se Božja mudrost otkriva onima koji su pred Bogom mali i ponizni. ‘Maleni’ o kojima Isus govori znaju da ne mogu živjeti sami, oni otvaraju srce i dopuštaju da ih Bog ljubi, oblikuje, spašava i vodi.

Kad Isus kaže ‘mudri i umni’, ne misli na pravu mudrost koja dolazi od Boga, nego na one koji se oslanjaju na vlastitu pamet, učenost ili društveni položaj, pa u svojoj oholosti misle da im nije potrebna Božja objava i pomoć ili ti ljudi  žele dokučiti Boga samo razumom i svojim ‘zaslugama’, bez poniznosti i otvorenosti srca“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da je evanđeoska „malenost” središte Franjinog poziva i duhovnosti.

„Dakle, Isus naglašava da Božje otajstvo nije stvar intelektualne superiornosti, nego odnosa čovjekovog srca prema Bogu. Pojam ‘mudri i umni’ označava oholu samodostatnost, a ‘maleni’ označava ponizne i otvorene za dar vjere. Franjo je prihvatio istinu o sebi: da je Božje dijete, da sve što ima dolazi od Boga i da bez Njega ništa ne može“, poručio je nadbiskup.

U svojoj malenosti, Franjo se poistovjetio i s onima koje je svijet odbacivao: gubavcima, siromasima, malima. „Važan trenutak na Franjinom životnom putu bio je njegov susret s gubavcem – u strahu od zaraze, najprije je htio pobjeći, ali se zaustavio, sišao s konja i zagrlio ga, pa čak i poljubio njegove rane, jer je u gubavcu prepoznao sâmoga Krista. Od tada je svjesno i radosno tražio blizinu siromašnih i bolesnih. Njegova malenost ga je učinila bratom svima, prijateljem čak i životinjama i prirodi, svemu stvorenju. U svima je prepoznavao djecu Božju i u svemu stvorenja istoga Oca“, rekao je predvoditelj slavlja.

Franjo se odrekao materijalnog bogatstva kako bi bio slobodan za Boga i u potpunosti mogao nasljedovati Isusa. „Siromaštvo za njega nije bilo samo materijalno odricanje, nego način da ostane malen – bez zemaljske sigurnosti, potpuno ovisan o Očevoj providnosti. Nazvao je siromaštvo svojom „gospođom” i radošću, jer ga je učinilo sličnijim Kristu“, poručio je mons. Zgrablić.

U svojoj evanđeoskoj malenosti, Franjo je bio poslušan Crkvi. „Nije osnovao zajednicu izvan Crkve, nego je za način života svoje zajednice tražio potvrdu Pape Inocenta III.

Za Franju, poslušnost je bila put „malenosti“. On je govorio da je neposlušnost najveća opasnost za bratstvo, jer razbija zajedništvo. Poslušnost mu je pomagala ostati malen i slobodan da se vrši volja Božja.

Franjo je ljubio Crkvu, čak i kad su u njoj postojale slabosti. Nije bio reformator koji kritizira izvana, nego svetac koji obnavlja iznutra, vlastitim životom i primjerom“, poručio je nadbiskup, rekavši da je Franjina poslušnost Crkvi bila izraz njegove ljubavi prema Kristu.

Franjo je „shvaćao da Crkva, iako zajednica grešnih ljudi, ostaje Kristova zaručnica i mjesto gdje Bog govori. Njegova poslušnost nije gušila njegovu slobodu, nego ju je učinila plodnom. Zato je njegova obnova Crkve bila autentična i ostaje kao trajan put i zadatak posvećenja i obnove Crkve i pojedinca“, naglasio je mons. Zgrablić, rekavši da smo pozvani imati srce koje zna biti maleno po Kristovom i Franjinom uzoru.

Što nas priječi biti malenima u evanđeoskom smislu?

Nadbiskup je upozorio i što nas sve „priječi da budemo „maleni”, pa ne možemo gledati otajstva Kraljevstva Božjeg, oduzima nam jednostavnost i slobodu koju Bog želi za nas“.

To su navezanosti na novac, posjed, udobnost, sigurnost, priznanja i ljudske pohvale. „Koliko puta nam je važnije što će drugi reći, nego što Bog misli o nama? Koliko puta je važno hoće li nas drugi primijetiti ili hvaliti, nego da nas Bog vidi u tajnosti?

Možda nas najčešće udaljuje od Boga ponos ili taština – skrivena misao da sami znamo bolje, da ne trebamo ničiji savjet, pa ni Božji; da Bog treba izvršiti ono što mi želimo i tražimo i na način kako mi to određujemo . Taština je lažna slika o sebi, potreba da izgledamo važni pred drugima, iako u dubini ostajemo prazni. To je ponos koji nas sprječava da priznamo slabost, da oprostimo ili da zatražimo oproštenje“, upozorio je nadbiskup, rekavši da toliko puta „bježimo od onoga što nam se čini neugodno, neugledno, teško, kao što je Franjo isprva bježao od gubavaca. Ali tek kad je sišao s konja svoje uznositosti, zagrlio gubavca i poljubio njegove rane, spoznao je da se u toj poniznosti skriva prava radost – Krist“, rekao je mons. Zgrablić.

Lijek protiv naše taštine je odreći se iluzije samodostatnosti, priznati da smo braća i sestre svima, velikima i malenima, zdravima i bolesnima. Franjo je tako postao brat svima. U svakome je prepoznavao dijete Božje, istaknuo je nadbiskup.

„Možda nam priječi naš grijeh da budemo maleni. Ono čega se držimo, iako znamo da nas udaljava od Boga i drugih. Možda je to zavist, ogovaranje, klevetanje, navezanost na grijeh protiv čistoće, ravnodušnost prema siromašnima. Grijeh nas čini tvrdima, zatvara srce i čini nas nesposobnima čuti Božji glas.

Možda nam i rane na duši koje nosimo priječe da budemo maleni. Mogu to biti povreda iz prošlosti, nepravda i uvreda koju nismo oprostili. Ponekad nas te rane zatvore u sebe, postanemo nepovjerljivi i hladni, a Bog nam šalje svoga Sina kako bi svaku našu ranu iscijelio.

Sve su to tereti koji nas čine „velikima“ u vlastitim očima, ali slabima pred Bogom. Sve to nam oduzima unutarnju radost i sprečava nas da budemo slobodni za dobro, ljubav, za Boga“, poručio je nadbiskup, istaknuvši da nas „primjer sv. Franje poziva da „terete naše veličine“ predamo Bogu, da dopustimo da nas On učini malenima – ne bezvrijednima, nego slobodnima i sposobnima primiti njegovu ljubav koja nam se očitovala u Isusu Kristu i daru Duha Svetoga“.

Što znači uzeti Isusov jaram na sebe?

Nadbiskup je razmatrao i Isusovu riječ iz navještenog evanđelja: “Uzmite jaram moj na sebe i učite od mene jer sam blaga i ponizna srca; i naći ćete spokoj dušama svojim”.

„Jaram o kojem Isus govori nije jaram trpljenja i ropstva, nego jaram blagosti, krotkosti i ljubavi. Blagost je snaga koja ne ranjava, sposobnost zadržati mir čak i kada smo izazvani. Krotkost je sloboda od samovolje – spremnost prihvatiti Božju volju i pustiti da nas On vodi. A ljubav je ono što sve to drži zajedno. Ljubav daje smisao blagošću i krotkošću nošenom žrtvom.

Isusov jaram nije teret koji nas lomi, nego zajedništvo koje nas oblikuje, ljubav koja nas nosi, koja nam daje snagu i onda kad je teško. Kad prihvatimo „Isusov jaram“, tj. ljubav kao ključ našeg života, učimo gledati svijet njegovim očima, učimo reagirati njegovim srcem. Naše riječi postaju blage, reakcije krotke, a naše djelovanje prožeto ljubavlju“, rekao je nadbiskup.

„Krotkost sv. Franje je privlačila, njegova blagost osvajala, a njegova ljubav preobražavala ljude oko njega. On je i križ i jaram svoga života nosio odlučno, jer je shvatio da ih nosi zajedno s Kristom, u ljubavi za spasenje svijeta.

Isus nas poziva da prihvatimo jaram koji nije jaram straha, nego jaram ljubavi; krotkost koja nije slabost, nego snaga srca, blagost koja ne guši istinu, nego je čini privlačnom. Tada će se ostvariti njegovo obećanje: „Naći ćete spokoj dušama svojim”. Jer kad ljubav vodi, kad blagost i krotkost oblikuju naše međusobne odnose, tada i ono što je teško postaje lakše. Tada naš jaram postaje lagan – jer ga s nama nosi Onaj koji nas ljubi, jer je Ljubav sama“, poručio je mons. Zgrablić.

Što znači da će nas Isus odmoriti?

U duhu Isusovog poziva: “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti”, nadbiskup je rekao da je sv. Franjo znao što znači nositi teret života.

„Kad se odrekao svega materijalnog, nije postao čovjek bez križa. Naprotiv, nosio je križ siromaštva, nerazumijevanja, bolesti, osamljenosti. Ali ga je nosio s Kristom. Franjo je svaki umor predavao Gospodinu. Njegov ‘odmor’ nije bio izbjegavanje rada, nego duboki mir duše u Božjoj prisutnosti.

Koliko puta nosimo terete koje skrivamo od drugih i od sebe: brige za obitelj, strahove za budućnost, osjećaj krivnje, razočaranja, tugu zbog bolesti ili nepravde. Ti nas tereti znaju iscrpiti do mjere da mislimo kako moramo sve izdržati sami. Upravo tu nastupa Isus: on nas poziva da mu predamo ono što nas pritišće.

Odmor o kojem govori Isus nije samo fizičko olakšanje, nego duboki mir srca koji dolazi kad shvatimo da nismo sami, da Netko nosi s nama naš križ. Kad Gospodin uklanja naše poteškoće, daje im novi smisao. U Njemu i s Njim teret postaje lakši jer ga nosi Ljubav – Bog“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da nas Isus ne zove da bježimo od života, nego da ga živimo oslonjeni na njega. Isusov odmor je blizina Oca, sigurnost da nas nitko i ništa ne može odvojiti od njegove ljubavi.

„Sv. Franjo je imao hrabrosti povjerovati da Isusove riječi vrijede za sva vremena, riječi koje su ‘duh i život’“, poručio je nadbiskup, rekavši da na blagdan sv. Franje slavimo mogućnost „da se i mi u svojoj svakodnevici odlučimo za put evanđeoske malenosti, jednostavnosti, slobode, predanja Bogu i povjerenja u njegovu providnost“.

„Neka nas zagovor sv. Franje prati da budemo radosni u malenosti, vjerni u ljubavi i slobodni u Kristu, poput sv. Franje“, poručio je mons. Zgrablić.

Značaj zadarskog samostana i crkve sv. Frane u svijetu

Crkva sv. Frane u Zadru je najstarija crkva posvećena sv. Frani na hrvatskom tlu, a samostan sv. Frane u Zadru je prvi franjevački samostan u Hrvatskoj osnovan za života sv. Franje, oko 1221. g. te je među najstarijim franjevačkim samostanima izvan Italije.

Crkva sv. Frane u Zadru posvećena je 1282. g. Prema predaji, na putu prema Svetoj zemlji, oko 1212. g., zbog protivnih vjetrova, sv. Franjo Asiški zaustavio se u Zadru, u hospiciju sv. Antuna opata iz kojega je nastao Samostan sv. Frane.

Samostan sv. Frane u Zadru posjeduje i Bulu proglašenja Frane svetim, datiranu 16. srpnja 1228., kojom Papa obavještava zadarski samostan sv. Frane da se Frane proglašava svetim, dvije godine nakon njegove smrti. Tu Bulu dobivali su tada samo renomirani samostani u Franjevačkom redu.

Činjenica da tu Bulu ima zadarski samostan pokazuje da je on već tada, u vrijeme sv. Franje, imao veliku važnost u svijetu.

I.G.

Foto: I. Grbić