ZADAR / ŽUPANIJA
FOTOGALERIJA IZ CRKVE SV. FRANE / Nadbiskup Zgrablić na blagdan sv. Frane: “Grijeh nas čini tvrdima, zatvara srce i čini nesposobnima čuti Božji glas”
Na blagdan sv. Frane Asiškog, u subotu, 4. listopada, svečano večernje misno slavlje u crkvi sv. Frane u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Sv. Franjo je iskreni nasljedovatelj Isusa koji je živio Evanđelje doslovno i potpuno. Vjerodostojni je tumač Božje riječi i „živo Evanđelje“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je Isusova poruka iz navještenog Evanđelja: “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima” u središtu i Franjinog duhovnog iskustva i molitve.
„Te Isusove riječi uče nas da se Božja mudrost otkriva onima koji su pred Bogom mali i ponizni. ‘Maleni’ o kojima Isus govori znaju da ne mogu živjeti sami, oni otvaraju srce i dopuštaju da ih Bog ljubi, oblikuje, spašava i vodi.
Kad Isus kaže ‘mudri i umni’, ne misli na pravu mudrost koja dolazi od Boga, nego na one koji se oslanjaju na vlastitu pamet, učenost ili društveni položaj, pa u svojoj oholosti misle da im nije potrebna Božja objava i pomoć ili ti ljudi žele dokučiti Boga samo razumom i svojim ‘zaslugama’, bez poniznosti i otvorenosti srca“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da je evanđeoska „malenost” središte Franjinog poziva i duhovnosti.

„Dakle, Isus naglašava da Božje otajstvo nije stvar intelektualne superiornosti, nego odnosa čovjekovog srca prema Bogu. Pojam ‘mudri i umni’ označava oholu samodostatnost, a ‘maleni’ označava ponizne i otvorene za dar vjere. Franjo je prihvatio istinu o sebi: da je Božje dijete, da sve što ima dolazi od Boga i da bez Njega ništa ne može“, poručio je nadbiskup.
U svojoj malenosti, Franjo se poistovjetio i s onima koje je svijet odbacivao: gubavcima, siromasima, malima. „Važan trenutak na Franjinom životnom putu bio je njegov susret s gubavcem – u strahu od zaraze, najprije je htio pobjeći, ali se zaustavio, sišao s konja i zagrlio ga, pa čak i poljubio njegove rane, jer je u gubavcu prepoznao sâmoga Krista. Od tada je svjesno i radosno tražio blizinu siromašnih i bolesnih. Njegova malenost ga je učinila bratom svima, prijateljem čak i životinjama i prirodi, svemu stvorenju. U svima je prepoznavao djecu Božju i u svemu stvorenja istoga Oca“, rekao je predvoditelj slavlja.

Franjo se odrekao materijalnog bogatstva kako bi bio slobodan za Boga i u potpunosti mogao nasljedovati Isusa. „Siromaštvo za njega nije bilo samo materijalno odricanje, nego način da ostane malen – bez zemaljske sigurnosti, potpuno ovisan o Očevoj providnosti. Nazvao je siromaštvo svojom „gospođom” i radošću, jer ga je učinilo sličnijim Kristu“, poručio je mons. Zgrablić.
U svojoj evanđeoskoj malenosti, Franjo je bio poslušan Crkvi. „Nije osnovao zajednicu izvan Crkve, nego je za način života svoje zajednice tražio potvrdu Pape Inocenta III.
Za Franju, poslušnost je bila put „malenosti“. On je govorio da je neposlušnost najveća opasnost za bratstvo, jer razbija zajedništvo. Poslušnost mu je pomagala ostati malen i slobodan da se vrši volja Božja.
Franjo je ljubio Crkvu, čak i kad su u njoj postojale slabosti. Nije bio reformator koji kritizira izvana, nego svetac koji obnavlja iznutra, vlastitim životom i primjerom“, poručio je nadbiskup, rekavši da je Franjina poslušnost Crkvi bila izraz njegove ljubavi prema Kristu.
Franjo je „shvaćao da Crkva, iako zajednica grešnih ljudi, ostaje Kristova zaručnica i mjesto gdje Bog govori. Njegova poslušnost nije gušila njegovu slobodu, nego ju je učinila plodnom. Zato je njegova obnova Crkve bila autentična i ostaje kao trajan put i zadatak posvećenja i obnove Crkve i pojedinca“, naglasio je mons. Zgrablić, rekavši da smo pozvani imati srce koje zna biti maleno po Kristovom i Franjinom uzoru.

Što nas priječi biti malenima u evanđeoskom smislu?
Nadbiskup je upozorio i što nas sve „priječi da budemo „maleni”, pa ne možemo gledati otajstva Kraljevstva Božjeg, oduzima nam jednostavnost i slobodu koju Bog želi za nas“.
To su navezanosti na novac, posjed, udobnost, sigurnost, priznanja i ljudske pohvale. „Koliko puta nam je važnije što će drugi reći, nego što Bog misli o nama? Koliko puta je važno hoće li nas drugi primijetiti ili hvaliti, nego da nas Bog vidi u tajnosti?
Možda nas najčešće udaljuje od Boga ponos ili taština – skrivena misao da sami znamo bolje, da ne trebamo ničiji savjet, pa ni Božji; da Bog treba izvršiti ono što mi želimo i tražimo i na način kako mi to određujemo . Taština je lažna slika o sebi, potreba da izgledamo važni pred drugima, iako u dubini ostajemo prazni. To je ponos koji nas sprječava da priznamo slabost, da oprostimo ili da zatražimo oproštenje“, upozorio je nadbiskup, rekavši da toliko puta „bježimo od onoga što nam se čini neugodno, neugledno, teško, kao što je Franjo isprva bježao od gubavaca. Ali tek kad je sišao s konja svoje uznositosti, zagrlio gubavca i poljubio njegove rane, spoznao je da se u toj poniznosti skriva prava radost – Krist“, rekao je mons. Zgrablić.

Lijek protiv naše taštine je odreći se iluzije samodostatnosti, priznati da smo braća i sestre svima, velikima i malenima, zdravima i bolesnima. Franjo je tako postao brat svima. U svakome je prepoznavao dijete Božje, istaknuo je nadbiskup.
„Možda nam priječi naš grijeh da budemo maleni. Ono čega se držimo, iako znamo da nas udaljava od Boga i drugih. Možda je to zavist, ogovaranje, klevetanje, navezanost na grijeh protiv čistoće, ravnodušnost prema siromašnima. Grijeh nas čini tvrdima, zatvara srce i čini nas nesposobnima čuti Božji glas.
Možda nam i rane na duši koje nosimo priječe da budemo maleni. Mogu to biti povreda iz prošlosti, nepravda i uvreda koju nismo oprostili. Ponekad nas te rane zatvore u sebe, postanemo nepovjerljivi i hladni, a Bog nam šalje svoga Sina kako bi svaku našu ranu iscijelio.
Sve su to tereti koji nas čine „velikima“ u vlastitim očima, ali slabima pred Bogom. Sve to nam oduzima unutarnju radost i sprečava nas da budemo slobodni za dobro, ljubav, za Boga“, poručio je nadbiskup, istaknuvši da nas „primjer sv. Franje poziva da „terete naše veličine“ predamo Bogu, da dopustimo da nas On učini malenima – ne bezvrijednima, nego slobodnima i sposobnima primiti njegovu ljubav koja nam se očitovala u Isusu Kristu i daru Duha Svetoga“.

Što znači uzeti Isusov jaram na sebe?
Nadbiskup je razmatrao i Isusovu riječ iz navještenog evanđelja: “Uzmite jaram moj na sebe i učite od mene jer sam blaga i ponizna srca; i naći ćete spokoj dušama svojim”.
„Jaram o kojem Isus govori nije jaram trpljenja i ropstva, nego jaram blagosti, krotkosti i ljubavi. Blagost je snaga koja ne ranjava, sposobnost zadržati mir čak i kada smo izazvani. Krotkost je sloboda od samovolje – spremnost prihvatiti Božju volju i pustiti da nas On vodi. A ljubav je ono što sve to drži zajedno. Ljubav daje smisao blagošću i krotkošću nošenom žrtvom.

Isusov jaram nije teret koji nas lomi, nego zajedništvo koje nas oblikuje, ljubav koja nas nosi, koja nam daje snagu i onda kad je teško. Kad prihvatimo „Isusov jaram“, tj. ljubav kao ključ našeg života, učimo gledati svijet njegovim očima, učimo reagirati njegovim srcem. Naše riječi postaju blage, reakcije krotke, a naše djelovanje prožeto ljubavlju“, rekao je nadbiskup.
„Krotkost sv. Franje je privlačila, njegova blagost osvajala, a njegova ljubav preobražavala ljude oko njega. On je i križ i jaram svoga života nosio odlučno, jer je shvatio da ih nosi zajedno s Kristom, u ljubavi za spasenje svijeta.
Isus nas poziva da prihvatimo jaram koji nije jaram straha, nego jaram ljubavi; krotkost koja nije slabost, nego snaga srca, blagost koja ne guši istinu, nego je čini privlačnom. Tada će se ostvariti njegovo obećanje: „Naći ćete spokoj dušama svojim”. Jer kad ljubav vodi, kad blagost i krotkost oblikuju naše međusobne odnose, tada i ono što je teško postaje lakše. Tada naš jaram postaje lagan – jer ga s nama nosi Onaj koji nas ljubi, jer je Ljubav sama“, poručio je mons. Zgrablić.

Što znači da će nas Isus odmoriti?
U duhu Isusovog poziva: “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti”, nadbiskup je rekao da je sv. Franjo znao što znači nositi teret života.
„Kad se odrekao svega materijalnog, nije postao čovjek bez križa. Naprotiv, nosio je križ siromaštva, nerazumijevanja, bolesti, osamljenosti. Ali ga je nosio s Kristom. Franjo je svaki umor predavao Gospodinu. Njegov ‘odmor’ nije bio izbjegavanje rada, nego duboki mir duše u Božjoj prisutnosti.
Koliko puta nosimo terete koje skrivamo od drugih i od sebe: brige za obitelj, strahove za budućnost, osjećaj krivnje, razočaranja, tugu zbog bolesti ili nepravde. Ti nas tereti znaju iscrpiti do mjere da mislimo kako moramo sve izdržati sami. Upravo tu nastupa Isus: on nas poziva da mu predamo ono što nas pritišće.

Odmor o kojem govori Isus nije samo fizičko olakšanje, nego duboki mir srca koji dolazi kad shvatimo da nismo sami, da Netko nosi s nama naš križ. Kad Gospodin uklanja naše poteškoće, daje im novi smisao. U Njemu i s Njim teret postaje lakši jer ga nosi Ljubav – Bog“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da nas Isus ne zove da bježimo od života, nego da ga živimo oslonjeni na njega. Isusov odmor je blizina Oca, sigurnost da nas nitko i ništa ne može odvojiti od njegove ljubavi.
„Sv. Franjo je imao hrabrosti povjerovati da Isusove riječi vrijede za sva vremena, riječi koje su ‘duh i život’“, poručio je nadbiskup, rekavši da na blagdan sv. Franje slavimo mogućnost „da se i mi u svojoj svakodnevici odlučimo za put evanđeoske malenosti, jednostavnosti, slobode, predanja Bogu i povjerenja u njegovu providnost“.
„Neka nas zagovor sv. Franje prati da budemo radosni u malenosti, vjerni u ljubavi i slobodni u Kristu, poput sv. Franje“, poručio je mons. Zgrablić.

Značaj zadarskog samostana i crkve sv. Frane u svijetu
Crkva sv. Frane u Zadru je najstarija crkva posvećena sv. Frani na hrvatskom tlu, a samostan sv. Frane u Zadru je prvi franjevački samostan u Hrvatskoj osnovan za života sv. Franje, oko 1221. g. te je među najstarijim franjevačkim samostanima izvan Italije.
Crkva sv. Frane u Zadru posvećena je 1282. g. Prema predaji, na putu prema Svetoj zemlji, oko 1212. g., zbog protivnih vjetrova, sv. Franjo Asiški zaustavio se u Zadru, u hospiciju sv. Antuna opata iz kojega je nastao Samostan sv. Frane.

Samostan sv. Frane u Zadru posjeduje i Bulu proglašenja Frane svetim, datiranu 16. srpnja 1228., kojom Papa obavještava zadarski samostan sv. Frane da se Frane proglašava svetim, dvije godine nakon njegove smrti. Tu Bulu dobivali su tada samo renomirani samostani u Franjevačkom redu.
Činjenica da tu Bulu ima zadarski samostan pokazuje da je on već tada, u vrijeme sv. Franje, imao veliku važnost u svijetu.
I.G.





Foto: I. Grbić
ZADAR / ŽUPANIJA
MORATE U SPIZU? Danas u Zadru rade sljedeće trgovine…
Donosimo raspored rada većih marketa i supermarketa, odnosno trgovačkih lanaca u Zadru u nedjelju, 3. svibnja 2026.
BAUHAUS:
od 9 do 14
KAUFLAND:
zatvoreno
EUROSPIN:
Žmirići, Ul. Matije Gupca 59
Radno vrijeme: 08:00 – 21:00
HEY PARK
TOMMY
Bože Peričića 5 – od 8 do 14
Skradinska 8 – od 7 do 21
Put Nina 89 – od 7 do 21
KONZUM:
Frane Petrića 10 – od 7 do 13
LIDL:
zatvoreno
SPAR
Polačišće 4 – od 7 do 14
PLODINE
Biogradska 68 – od 7 do 22
Zagrebačka 2 – od 7 do 22
SUPERNOVA:
zatvoreno
STUDENAC:
Od 7 do 21:
Put Murvice 49
Velebitska ulica 14
Ulica Ivana Skvarčine 18
Zadarska ulica 24
Obala kneza Branimira 14
Šibenska ulica 9C
Ul. bana Josipa Jelačića 12A
Put Stanova 63
Knezova Šubića Bribirskih 3
RIBOLA
od 7 do 21:
Put Petrića 51C
Ulica Ivana Lucića 18
Put Šimunova 2
Ulica Miroslava Krleže 1A
PEVEX
od 8 do 14
METRO
zatvoreno
EMMEZETA
od 10 do 20
ZADAR SHOPPING CAPITOL
zatvoreno
CITY PARK ZADAR
zatvoreno
ZADAR / ŽUPANIJA
“PASTEL U SVIBNJU” / U ponedjeljak u Kapetanovoj kuli otvorenje izložbe Tomistava Marijana Bilosnića
U ponedjeljak, 4. svibnja 2026., u 19:30 sati, otvara se izložba slika Tomislava Marijan Bilosnića „Pastel u svibnju“ u Galeriji HDLU, u Kapetanovoj kulai na Trgu Pet bunara u Zadru.

Tomislav Marijan Bilosnić (slikarski pseudonim Sebastijan Bit) priredio je stotinjak samostalnih (i više zajedničkih) izložbi slika u tehnici monotipija, ulja, pastela, gvaša, tuša u boji, crteža i umjetničke fotografije. Član je HDLU Zadar. Objavio je sedam slikarskih monografija: Metamorfoze, Cvijeće ravnokotarskih vila, 33, Pollockova svjetlost, Maske i lica, Mediteranski pastel i Duhovi sa zadarskog Foruma, te fotomonografiju Skriveno kameno blago, kao i pjesničke monografije s Antom Stamaćem, Zlatkom Tomičićem i Mijom Bijuklićem. O njegovu slikarskom opusu pisali su Tonko Maroević, Antun Travirka, Vinko Srhoj, Ive Šimat Banov, Đuro Vanđura, Iva Körbler, Vlado Bužančić, Andro Filipić, Ervin Dubrović, Milan Bešlić, Ivo Fadić, Helena Roguljić, Sanja Knežević, Nevenka Nekić, Đuro Vidmarović, Igor Šipić, Mirjana Šigir, i mnogi drugi.
Za svoj likovni rad, Bilosnić je nagrađen Zlatnom plaketom za fotografiju na međunarodnoj izložbi «Island and Sea» (2010., 2022.) i Zlatnom plaketom za slikarstvo (2015.) na 2. međunarodnoj likovnoj izložbi vjerskih motiva “Sveti otok” (Holy Island).
U Galeriji Kapetanova kula Bilosnić pod naslovom „Pastel u svibnju“ izlaže pastele iz ciklusa poznatog kao „Mediteranski pastel“, o kojemu su se vrlo pozitivno izrazili mnogi poznati hrvatski likovni kritičari, između koji su i Antun Travirka, Iva Körbler, Vlado Bužančić, Vinko Srhoj, Andro Filipić, Stanislav Bašić, Romana Galović, Mirjana Šigir, Miljenko Mandžo, Josip Granić, Ante Zemljar, i drugi.
ZADAR / ŽUPANIJA
(FOTOGALERIJA) ZEMUNIK GORNJI / Misno slavlje na blagdan sv. Josipa radnika predvodio nadbiskup Zgrablić
Svečano misno slavlje na blagdan sv. Josipa radnika u župnoj crkvi sv. Josipa radnika u Zemuniku Gornjem u petak, 1. svibnja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Nadbiskup je istaknuo važnost duhovne dimenzije rada i sustvaralačke suradnje čovjeka s Bogom u ostvarenju njegovog životnog poziva. Sv. Josip je primjer kako rad biva važan i ozbiljan, ali istodobno prožet vjerom, poručio je nadbiskup, dodavši da takav rad „postaje uravnotežen odnosom punog povjerenja s Bogom i usmjeren prema ljubavi. Na tom putu čovjek radi marljivo i odgovorno, ali zadržava unutarnju slobodu, jer zna da njegov život ima dublji smisao koji ne ovisi o materijalnom uspjehu, nego o vjernosti Božjem planu, smislu života i Bogu koji je konačni cilj njegovog postojanja“, poručio je mons. Zgrablić. Tako čovjek, nositelj rada, kroz svoj trud izražava što jest – slika Božja, ljubljeno dijete Božje i sudjeluje u velikom stvarateljskom djelu koje Bog povjerava čovjeku, pozivajući ga da svijet ne samo koristi i iskorištava, nego da ga obrađuje s ljubavlju i čuva s odgovornošću, rekao je nadbiskup.

Takvo poimanje rada rađa dubljim razumijevanjem kršćanskog poziva koji zahvaća cijeli život, pa i rad, „jer vjera ne ostaje zatvorena u molitvi ili liturgiji, nego se proteže na sve dimenzije svakodnevice, prožima odnose, odluke i rad te daje smisao i onome što se čini malim i neznatnim“, poručio je mons. Zgrablić.
Sv. Josip poučava duhovnosti rada koja „oblikuje srce koje zna prepoznati Božju prisutnost u svakodnevnim zadacima, koje prihvaća odgovornost ozbiljno i s predanjem, ustraje i kad se čini nemogućim, ostaje vjerno i kad se čini da trud prolazi nezapaženo, koje u svemu traži priliku da očituje ljubav prema Bogu kroz savjesnost, poštenje i strpljivost.

U svjetlu vjere, i najjednostavniji poslovi, koji se ponavljaju iz dana u dan i mogu postati monotoni, zadobivaju novu dubinu. Rad tako postaje dio većeg Božjeg plana koji nadilazi trenutak, dio puta koji vodi prema ispunjenju i života usmjerenog prema Bogu“, istaknuo je predvoditelj slavlja. Sv. Josip u svojoj skrovitoj i vjernoj službi pokazuje put koji traži vjernost Božjem pozivu. „Tako rad zadržava svoju vrijednost, jer postaje sudjelovanje u Božjem stvaralačkom djelu koje traje i danas, u kojem Bog uključuje čovjeka kao suradnika, koji svojim rukama, umom i srcem doprinosi izgradnji svijeta koji nosi trag Stvoriteljeve dobrote“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Sv. Josip uzdržava Svetu obitelj, u skromnosti nazaretske radionice preuzima odgovornost za kruh i sigurnost onih koje mu je Bog povjerio, u jednostavnosti svoga stolarskog zanata osigurava svakodnevni život za Isusa i Mariju. Takav rad „nije obilježen samo zaradom, brojčanim uspjehom i priznanjem, nego samozatajnom postojanošću, strpljivošću i dubokom unutarnjom snagom koja izvire iz ljubavi i vjere prema Bogu“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da takva jednostavnost često ostaje skrivena svijetu.

U tom kontekstu, naglasio je da „dostojanstvo rada ne proizlazi iz njegove vidljivosti, iz veličine ostvarenja i priznanja koje čovjek može primiti, nego iz dubine nakane koja ga pokreće, iz Božjeg plana koji ga nadahnjuje i iz svijesti da rad postaje dio odnosa s Bogom koji vidi u skrovitosti, prepoznaje vjernost i blagoslivlja što je učinjeno s predanjem za Dobro i žrtvom za drugoga“, poručio je nadbiskup. Takav rad biva „prostor u kojem čovjek ne oblikuje samo svijet, nego i vlastito srce, svoje stavove, svoju vjernost i sposobnost darivanja. Tako svaki napor, odgovornost i ustrajnost postaju prilika za rast u svetosti, u kojoj se život usklađuje s Božjom voljom i ono naizgled obično i koje se svakog dana ponavlja, može se preobraziti u susret s Bogom koji djeluje u skrivenosti i jednostavnosti.
U takvom razumijevanju rada čovjek se ne promatra podložnim ekonomskim zahtjevima rada, da se gubi u ritmu obveza, nego kao svjesna i slobodna osoba koja svojim odlukama oblikuje život te u svoje djelovanje unosi razum, srce i savjest i prepoznaje da njen rad ima smisao, jer je povezan s njenim dostojanstvom koji proizlazi od Boga i pozivom kojeg mu je Bog uputio“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je istaknuo potrebu prepoznavanja rada kao prostora susreta s Bogom gdje se oblikuje čovjekovo srce i gdje se svakodnevica puna obveza i briga prožima smislom koji nadilazi produktivnost i napor.
Sveti Josip u nazaretskoj svakodnevici, u radu koji je bio samozatajan, postojan i odgovoran prema Isusu i Mariji, pokazuje „ljepotu rada koji proizlazi iz ljubavi i prožet je sviješću o Božjoj prisutnosti i vodstvu u životu. Takav rad ne iscrpljuje čovjeka u nutrini, nego ga izgrađuje, oblikuje i vodi prema punini života“, naglasio je nadbiskup.

Upozorio je na opasnost da rad izgubi svoju dublju dimenziju i bude sveden na mjerljive rezultate, učinkovitost, zaradu, korist i povećavanje produktivnosti. Tada se vrijednost osobe procjenjuje prema onome što proizvodi i postiže u očima društva.
„Takvo shvaćanje dovodi do isključivanja i previđanja onih koji ne mogu sudjelovati u tom ritmu – bolesnika, starijih, osoba s invaliditetom i djece – kao da njihova vrijednost ovisi o njihovoj produktivnosti. Time se prešućuje temeljna istina: čovjekovo dostojanstvo ne proizlazi iz onoga što čini, nego iz onoga što jest“, poručio je nadbiskup.

„Kad se rad promatra isključivo kroz produktivnost i isplativost, blijedi svijest o čovjeku obdarenom dostojanstvom koje ne ovisi o učinku ni o materijalnoj koristi, nego izvire iz njegove bîti da je stvoren na Božju sliku i da ga je Bog pozvao u život zbog ljubavi.
Zato dostojanstvo bolesnika koji ne mogu raditi, staraca čija snaga slabi, osoba s invaliditetom suočenih s ograničenjima ili djece koja se razvijaju, ostaje jednako i neumanjeno. Njihova prisutnost podsjeća društvo da vrijednost života nije u proizvodnji, nego u postojanju i odnosu s Bogom i drugim ljudima“, poručio je nadbiskup.

Kad se rad pretvara u zahtjev koji ne poznaje granice, u ritam „još više i brže“, tada ne ostavlja prostor za odmor, prijateljske odnose, za brigu o slabijima, razumijevanje, molitvu i duhovni život. U takvom svijetu ugroženi su oni koji ne mogu pratiti taj tempo, jer su gurnuti na rub ili se smatraju teretom za društvo, upozorio je mons. Zgrablić.
„U logici „više i brže“ osoba počinje osjećati da ga vlastiti rad pritišće, zarobljava i oduzima mu slobodu. U radu kao isključivoj produktivnosti čovjek se udaljava od sebe jer prestaje slušati dubinu vlastitog srca i razlikovati bitno od prolaznoga. Prestaje prepoznavati vrijednost krhkosti, ovisnosti i međusobne povezanosti vidljivih u životu bolesnih, starijih, djece i osoba s invaliditetom. Time se gubi i sposobnost prepoznavanja prisutnosti Boga koji poziva na zajedništvo. Rad tada više ne izgrađuje osobu, nego je troši; ne vodi prema punini zajedništva s Bogom i međusobno, nego vodi prema iscrpljenosti.

Razlog takvog izobličenja rada je u zaboravu osobne duhovne dimenzije. Kad iz rada nestane svijest da je on sudjelovanje u Božjem djelu, kad se izgubi pogled prema Bogu kao konačnom cilju, rad ostaje zatvoren u granicama ovoga svijeta i preuzima ulogu koja mu ne pripada“, upozorio je nadbiskup, rekavši da tada rad postaje mjera vrijednosti života, a oni koji ne mogu „proizvoditi“ bivaju obezvrijeđeni.

„No, dostojanstvo svake osobe, bez obzira na snagu, zdravlje, dob ili sposobnosti ostaje uvijek isto i neotuđivo, jer je ukorijenjeno u njenoj bîti darovanoj od Boga Stvoritelja i Isusovom djelu otkupljenja. Neka nam sveti Josip Radnik pomogne da u radu prepoznamo Božji dar i poziv, da u svakodnevici otkrijemo prostor susreta s Bogom i da u svemu što činimo ostanemo vjerni Bogu koji nas vodi putem koji ima svoje ispunjenje u vječnosti“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Nakon mise, nadbiskup je predvodio procesiju s kipom sv. Josipa kroz središte mjesta. Bio je to prvi pohod nadbiskupa Zgrablića toj župnoj crkvi za koju je zemunički župnik don Gašpar Dodić rekao da je zadnjih godina uloženo u njenu obnovu, zahvaljujući i sredstvima Općine Zemunik Donji na čelu s načelnikom Ivicom Šarićem koji je također bio na tom misnom slavlju.

Zemunik Gornji je rodna župa zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđe čiji se kip nalazi na trgu na početku ulice koja vodi prema župnoj crkvi sv. Josipa Radnika.
I.G.
-
ZADAR / ŽUPANIJA4 sata prijeMORATE U SPIZU? Danas u Zadru rade sljedeće trgovine…
-
magazin4 dana prijeFOTOGALERIJA / Svjetski dan plesa u City Galleriji
-
magazin3 dana prijeSPORTSKI ULAZAK U LJETO / Doživite Maslenica Sunset Run 2026. Prijave su otvorene!
-
ZADAR / ŽUPANIJA3 dana prijeVanja Čvrljak izabran za direktora Turističke zajednice Zadarske županije




