Na nedavnom Memorijalu Tome Amižića, velikom stolnoteniskom natjecanju za mlađe kategorije igračica i igrača održanom u Dvorani Krešimira Ćosića na Višnjiku, jedan od gostiju bio je i Milan Štencl.
– Uvijek rado dođem na ovaj događaj u ovoj čudesnoj dvorani kao što i rado na bilo koji način ljeti pomažem igračima i struci u STK-u Donat – govori Milan Štencl.

U stolnoteniskomu svijetu njegovo se ime i prezime izgovara s respektom. Riječ je o čovjeku koji je dobar dio svoga života posvetio stolnom tenisu i kao igrač i kao trener. Uz to, dio svojega života proveo je i u – Zadru!
– Istina. Rođen sam 1940., a godine 1945. moj je otac kao inženjer dobio premještaj u Zadar. Grad je bio porušen i on je jedno vrijeme kao jedini inženjer u gradu djelovao na obnovi industrijskih i drugih postrojenja. Živjeli smo u Zadru do 1951., tako da sam išao i u pučku školu u Zadru, a bio i ministrant u Župi sv. Šime.

Iako se tad i u Zadru igrao stolni tenis, Milan se prvi put s tom igrom susreo u Zagrebu.
– U Zadru sam naučio plivati i išao na plivanje, na Kolovare, a u Zagrebu nastavio plivati. Uz to, u Radničkom domu u Zagrebu počeo sam igrati stolni tenis koji je tada bio prisutan na nizu lokacija i bilo je dosta klubova. Igrao sam sve do 1970.

Upravo te godine Milan Štencl kao izobraženi stručnjak, zaposlen u Industromontaži, dobio je posao u Nizozemskoj. Bio je šef gradilišta.
– I tamo sam igrao koliko je bilo moguće. Poslije pet godina htjeli su me prebaciti u tadašnji obrovački Jadral, što sam energično otklonio i otišao u Luksemburg. Radio sam i još pomalo igrao i kad sam bio prvi na nekom turniru pozvali su me u klub i počeo sam biti i trener.

U svojoj trenerskoj karijeri Milan je Štencl radio s mnoštvom djevojčica i dječaka, s mladim igračima i zvali su ga u pravilu oni koji su se željeli izidignuti iznad prosjeka. Trenersko zvanje u kojemu se etablirao kao vrhunski stručnjak, ekspert, omogućilo mu je da bude izbornik čak šest reprezentacija – luksemburške, nizozemske, belgijske, talijanske, francuske i triput hrvatske!
– Nekad su me potajno zvali „gonič robova“, a jednom zgodom francuski su igrači zabrinuto pitali vodstvo saveza hoću li doista uvesti tri treninga dnevno, ha, ha, ha…

Lako je to sve shvatiti, jer…
– Nitko preko noći nije postao netko i nešto. Na primjer, radna etika i odgovornost igrača iz Azije omogućuju da svaki od njih, doslovce svaki, trenira servis najmanje jedan sat. U Europi nije tako. Često bi mi igrači došli nakon 15 minuta i rekli da im je do dosta. U Europi su mladi rano potpali pod poguban utjecaj potrošačkoga društva i tu imamo jedan od problema.

Stolni tenis eksplozivna je igra i igra takve naravi da iziskuje nadasve brzo promišljanje situacije, brzo i precizno odlučivanje…
– Sve se odigrava veoma brzo i stolni tenis je izrazita mentalna igra, dakako uz dobru fizičku pripremljenost. Trnovit je put do dobrih postignuća, ali onda se čovjek uvijek iznova motivira za ono što ga čeka.

Jedan od najboljih svjetskih igrača u povijesti bijaše i Jean-Michael Saive, Belgijac, čiji je trener bio i Milan Štencl.
– Došao je kod mene kad kadet. Izvrsno je napredovao i postajao sve bolji i bolji. Radilo se puno, to je to.

Gospodin Milan odmara se u Povljani na Pagu.
– Je, godinama i godinama. Obitelj živi u Luksemburgu, ljeti smo ovdje. Gospođa i sin će natrag zrakoplovom, a ja ću do Luksemburga skoknuti automobilom, ha, ha, ha…

Na kraju i poruka zadarskim stolnotenisačima:
– Istrajte! Davor Karlović u Donatu radi sve što može, kao i kad je bio igrač za stolom. Tad je bio sav unutra, potpuno predan igri. Volio bih da taj klub dobije veću potporu i da bude što bolji!