Veliki intervju koji je Novak Đoković dao za BBC izazvao je ogromnu pažnju svjetske javnosti. Ipak, jedna od najjačih medijskih kuća nije objavila sve što joj je rekao najbolji tenisač svijeta. BBC je pustio 25-minutnu verziju razgovora, a integralni razgovor trajao je 39 minuta. Evo koji dijelovi nisu pušteni u javnost. 

Ovo su pitanja novinara i Đokovićeve izjave koje BBC nije objavio ili ih je bitno skratio ili rezao:

Kako je ovo što se dogodilo u Australiji djelovalo na tebe?

Jedini razlog zbog kojeg sam želio ići u Australiju je Australian Open. Turnir na kojem sam bio najuspješniji. Ja volim Australiju. Najveće rezultate u karijeri ostvario sam tamo. Taj teren u Melbourneu… Mislim, oduvijek sam imao sjajan odnos s tamošnjim ljudima, a rezultati svjedoče kako sam se tamo osjećao. I sada… Jako je to čudan osjećaj… Mislim, oduvijek sam poštovao pravila, provodio sve neophodne protokole koji su od mene traženi da bih doputovao tamo pa sam bio tužan što sam morao otići.

Bio sam spreman ne otići u Australiju, koliko god ja volio tu zemlju, koliko god volio igrati tamo. Bila je to veoma teška odluka. Jer shvatio sam da će odlukom o necijepljenju koju sam donio biti i posljedica. A posljedice su – da ne idem u Australiju. I, bio sam spreman na to! A onda se dogodilo da je u drugom tjednu prosinca stiglo cirkularno pismo da oni koji su nedavno imali koronu mogu zatražiti medicinsko izuzeće od obaveznog cijepljenja za dolazak u Australiju.

Greška u formularu za vizu je nekima djelovala kao da se ti i tvoja ekipa poigravate pravilima?

Razumijem da ljudi misle da sam… (osmijeh) kada se kronološki promatraju stvari koje su jedine i imali priliku da vide, mogli pomisliti sam ja možda prekršio pravila, da sam uradio nešto što se ne smije, ali sam ja uvijek radio ono što je trebalo. Znate, u Španjolsku sam ušao normalno, prošao kroz imigracijsku zonu noseći svoju putovnicu, bila je tu i moja obitelj… Bio sam tamo na javnim mjestima, tijekom tih sedam do deset dana koliko smo tamo boravili. Da, formular za vizu je imao grešku da nisam putovao neposredno pred dolazak u Australiju, ali to je bila nenamjerna greška, ljudska greška, osobe iz mog tima. Imam oko sebe ljude koji su zaduženi za logistiku, popunjavanje dokumenata. A osoba koja je to uradila, time se bavila puno godina. Ona je naprosto označila pogrešno polje na formularu. Kao što sam rekao ranije, i Savezni sud i ministar za imigracije su potvrdili da to nije bila namjerna greška, već ljudska, a to nije utjecalo na moju deportaciju iz Australije.

Odakle ti tolika posvećenost o važnosti brige za tijelo?

“Odakle dolazi to?  Možda ima veze s mojim odrastanjem. Tijekom 90-ih, kad sam počeo igrati tenis, imali smo dva rata, sankcije, čekanja u redovima… Teško razdoblje za mene, moju obitelj… a ja počeo igrati ne baš jeftin sport. Na putovanja sam često išao sam. A na tim putovanjima sam morao brzo odrastati, ne ovisiti o drugima, jer nisam mogao putovati s ocem, članovima obitelji, trenerom… Na mnoge turnire sam putovao potpuno sam. Od najranije mladosti sam postao samostalan i mislim da mi je to pomoglo da izgradim svoj karakter, i to vrlo mlad. Držao sam se onog što je bitno, pa čak i kada su bombe letjele nad našim glavama. Recimo, te 1999. kada sam bio 12-godišnjak, a trajalo je to bombardiranje nekoliko mjeseci, mi smo već poslije tjedan, dva izlazili da igramo tenis po cijeli dan, iako su bombe stvarno padale. Nismo tada imali nastavu, škole nisu radile, pa smo se radovali tenisu. Na ta vremena se ne osvrćem s bijesom, frustracijom… Ne, ja sam zahvalan na tom iskustvu, jer me je ta situacija učinila da puno više cijenim ono što imam. I mislim da je to puno utjecalo na moj karakter i kako se i dan danas držim u ovom i ovakvom životu.

Novače, molim te da se sada izravno obratiš narodu Australije. Znaš da su oni sportska nacija, vole sport, milijuni njih su te smjestili u svoja srca, kao da si njihov šampion, i to godinama. Ali, kao što si ti rekao, oni su imali možda i najoštrije mjere borbe protiv korone, s najoštrijim režimom u svijetu. I onda vide gosta iz druge države, koji pokušava doći tamo bez cjepiva. Možeš li shvatiti zašto je toliko puno Australaca bilo sada protiv tebe?

Da. Mogu i razumijem, poslije svega kroz što su prošli, a svjestan sam i da mnogi Australci nisu mogli ni vratiti se u svoju zemlju zbog restrikcija. I, onda se pojavljuju tenisači koji, eto, mogu tamo doći. Volio bih im reći da sam ja uvijek poštovao pravila i pridržavao ih se. Razumijem ja političare, vlast u Australiji koja stalno govori “pravila su pravila, i to za sve”, ali postoji pogrešna percepcija da sam ja pokušao koristiti svoj privilegirani status da na silu odem tamo. A to nije nikada bio slučaj.

Kako ti je bilo u hotelu za emigrante?

Neki su tamo godinama. Devet godina čak, neke izbjeglice! Ja sam definitivno htio sresti se s njima, ali nisam bio u prilici! Nije mi bilo dozvoljeno da napuštam sobu! A onda je to što se tamo dešava postalo globalni problem. Znate… Sjećam se, kada sam bio ambasador dobre volje UNICEF-a, a dešavala se kriza u Siriji, na Bliskom istoku, tisuće i tisuće ljudi je prolazilo kroz moju zemlju. Mi smo ih, kao dio UNICEF-a, posjećivali, posebno djecu koja su bila samo s majkama. To je bio nevjerojatno emotivan trenutak za mene, tim prije što sam i sam iz zemlje koja je i sama imala mnogo izbjeglica, jer je puno ljudi tijekom rata i embarga izgubilo svoje domove, svoje bližnje. Tako da me je i ono što ljudi u emigrantskom centru u Melbourneu doživljavaju duboko pogodilo. Moje patnje su bile ništa prema njihovima. Nije bilo lako, ali je iskustvo bilo vrlo korisno, životno važno. 

Koliko se obitelj Đoković žrtvovala za tebe?

Nema sumnje da su njihove žrtve i njihova spremnost da se odreknu svojih interesa zbog mojih, razlog zbog kojeg ja danas i sjedim ovdje s vama. U suprotnom, to ne bi bio slučaj. Uvijek podsjećam sebe na to: jako sam im zahvalan jer znam koliko je teško bilo, ne samo njima, već svima tih godina u ovoj zemlji i ovoj regiji. Devedesete su bile teške za Srbe, za ljude u Hrvatskoj, Bosni… Za sve u regiji. Bila su to tužna vremena, nije se znalo što sutra donosi, a ja pitam, kao petogodišnjak, oca da mi kupi teniski reket (smijeh). A to je bio veliki zahtjev. Mislim, možda taj i nije toliko veliki koliko je bilo kada sam počeo tražiti sve više i više. Tenis je skup, a moji roditelji to nikada nisu igrali. Moj otac je bio profesionalni skijaš, bio je i nogometaš, upoznao je moju mamu kao ski-instruktor, a moja majka je diplomirala na beogradskom fakultetu za sport. Potičem iz sportske obitelji, ali nitko od njih nije dotaknuo teniski reket prije mene, tako da su oni definitivno razlog za ovo gdje sam stigao. 

Po čemu Novak Đoković želi da ga pamte?

Volio bih da me pamte kao osobu koja je na terenu pokazivala koliko voli ovaj sport. Kao nekog autentičnog, koji se nije libio pokazati te emocije na terenu. Naravno, nisam ponosan kada slomim reket, to ne volim uraditi, jer znam da me gledaju i mnogi mladi ljudi, a pričali smo već o uzorima. Toga sam itekako svjestan. Kada mi na terenu pukne film, ne samo da sam tim ponašanjem mlade ljude iznevjerio, već prije svega sebe samog. Ja ne želim izaći na teren da bi mi popustili živci, naravno, ali se i ne plašim reći da mi je iskreno žao što se to dogodilo. Zamolim tada i za oproštaj. Iskreno. I idem dalje. Volio bih da me ljudi pamte i kao nekog tko je tenis koristio kao platformu za slanje poruke o nekim drugim važnim stvarima, kao što su obrazovanje, zdravlje, opće dobro, neke stvari koje su mi bitne. Blagoslovljen sam nevjerojatnim rezultatima tijekom karijere, nadam se da ću moći obarati još neke rekorde, ali to nije najvažnija stvar zašto igram tenis. Igram ga jer još uvijek osjećam povezanost s djetetom u sebi, četverogodišnjakom koji je uzeo reket i rekao hoću ovo igrati cijeli dan. I danas odlazim u moj centar i tamo sam igrač i trener i mentor i tu provodim najviše vremena kad sam u Srbiji. Na kraju krajeva, sve što sam uradio je uzalud ako nisam to podijelio s mladim generacijama.