Na sjevernom bočnom zidu u prezbiteriju crkve sv. Šime u Zadru, na inicijativu don Damira Šehića, čuvara svetišta sv. Šime, akademski slikar Anto Mamuša naslikao je veliko umjetničko djelo pod nazivom „Hodočašće hrvatskog naroda sa Škrinjom sv. Šimuna“. Površina toga likovnog djela iznosi 20 četvornih metara.

Mamušina slika nalazi se nasuprot monumentalne barokne slike koja je u 18. stoljeću naslikana na južnom bočnom zidu prezbiterija crkve sv. Šime, a prikazuje hrvatsko – ugarsku kraljicu Elizabetu Kotromanić, naručiteljicu izrade Škrinje sv. Šime, u kraljevskoj pratnji. Naručitelj postavljanja slike toga povijesno narodnog, hrvatskog motiva bio je zadarski nadbiskup Vicko Zmajević.

Stoga slika „Hodočašće hrvatskog naroda sa Škrinjom sv. Šimuna“ u crkvi sv. Šime predstavlja najveći likovni zahvat u zadnja tri stoljeća u crkvi sv. Šime, izgrađenoj na temeljima starokršćanske trobrodne bazilike iz 5. stoljeća.

Ta je slika svojim sadržajem trag našeg, suvremenog vremena baštini budućih generacija i poticajna poruka najizvrsnijih predstavnika svetačkog duha Crkve u Hrvata u 20. / 21. stoljeću, po njenim mučenicima, blaženicima i svecima, među kojima su i Sluge Božje Zadarske nadbiskupije za koje je pokrenut proces beatifikacije i koji prvi put dobivaju svoj umjetničko likovni, sakralni prikaz u nekoj crkvi u Zadarskoj nadbiskupiji.

Teološko – umjetnička interpretacija slike Ante Mamuše

“Ta monumentalna kompozicija predstavlja povijesnu, teološku i eshatološku viziju Crkve u Hrvata. Nije riječ o prikazu jednog povijesnog trenutka, nego o sakralnoj sintezi dva tisućljeća vjere hrvatskog naroda, koji u zajedništvu sa svojim svecima, mučenicima i vjernicima hodi prema konačnom susretu s Kristom. Slika objedinjuje povijest spasenja, hrvatsku crkvenu baštinu i otajstvo nebeske liturgije, tvoreći jedinstvenu vizualnu katehezu.

Kompozicija se čita s desna na lijevo, odnosno od zemaljske Crkve prema nebeskoj proslavi. Taj smjer nije slučajan. On označava duhovni hod čovjeka i naroda koji prolazi kroz povijest, noseći vjeru, prema punini Kraljevstva Božjega.

Na samom začelju procesije nalazi se sveti Nikola Tavelić, prvi hrvatski kanonizirani svetac. Prikazan je u ognju mučeništva, s križem u ruci, kao svjedok koji je vlastitim životom posvjedočio evanđelje sve do prolijevanja krvi. Njegov položaj na kraju procesije nije znak udaljenosti, nego čvrstog temelja: upravo mučenici nose povijest Crkve i svojim svjedočanstvom podupiru hod naroda prema Kristu.

Neposredno ispred njega nalaze se dvanaestorica Slugu i službenika Božjih Zadarske nadbiskupije, predvođeni Slugom Božjim Ivom Mašinom, zatim Slugom Božjim don Eugenom Šutrinom i ostalim svećenicima, redovnicima i bogoslovima koji su tijekom Drugog svjetskog rata i poraća položili svoje živote In odium fidei – Iz mržnje prema vjeri. Među njima se nalazi i časna sestra franjevka Agneza Petroša, koja je također podnijela mučeničku smrt zbog svoje vjernosti Kristu.

Njihov prikaz ima posebno značenje.

Ovo je prvi umjetnički prikaz zadarskih mučenika unutar jedne crkve, izložen ne samo kao povijesni spomen, nego kao mjesto molitve i javnog zaziva. Slika tako postaje trajni poziv vjernicima da mole za njihovo proglašenje blaženima i svetima te da njihovo svjedočanstvo postane sastavni dio duhovnog identiteta Zadarske nadbiskupije.

Kako se procesija nastavlja, u njoj se postupno otkriva nebeski hod hrvatske Crkve. Među brojnim licima svetaca i blaženika posebno se ističe blaženi kardinal Alojzije Stepinac, koji tvori okomitu os slike. On nije samo jedan od sudionika procesije, nego njezin duhovni stup. U rukama pridržava i nosi Škrinju svetog Šimuna, pokazujući da je vjernost Kristu nerazdruživa od vjernosti predaji i svetinjama koje su oblikovale hrvatski narod.

Uz njega se prepoznaju blaženi Miroslav Bulešić, sveti Marko Križevčanin, sveti Leopold Bogdan Mandić, blažena Marija od Propetog Petković, Sluga Božji Petar Barbarić, blaženi Ivan Merz te brojni drugi hrvatski sveci, blaženici i službenici Božji.

Posebnu umjetničku ljepotu nose likovi čija lica nisu sasvim raspoznatljiva. Oni ostaju u blagoj sjeni, bez jasnog identiteta. Time umjetnik želi pokazati kako postoje brojni nepoznati sveci, mučenici i pravednici čija imena nisu zapisana u ljudskim knjigama, ali su trajno upisana u Božje srce. Oni su poznati Kristu i zajedno sa svima svetima sudjeluju u nebeskoj liturgiji.

Središte zemaljske procesije čini Škrinja svetog Šimuna, jedno od najvrjednijih djela srednjovjekovnog hrvatskog zlatarstva i jedan od najvećih relikvijara kršćanskog svijeta. Ona nije prikazana kao muzejski predmet niti kao povijesni artefakt. Ona je živo srce hrvatske povijesti, znak saveza između Boga i njegovog naroda.

Narod ne nosi Škrinju kao dragocjenu kulturnu baštinu, nego kao relikvijar koji čuva tijelo svetog Šimuna Bogoprimca, starca koji je prvi u svoje ruke primio utjelovljenog Sina Božjega. Time hrvatski narod simbolično preuzima njegovu službu: poput Šimuna nosi Krista kroz povijest i predaje ga budućim naraštajima.

Neposredno iznad Škrinje lebdi arkanđeo Gabrijel, glasnik Utjelovljenja. Njegova prisutnost vraća promatrača na događaj Navještenja i na riječi Evanđelja: ‘Et Verbum caro factum est – I Riječ tijelom postade’. Time se naglašava da štovanje relikvija nema svoj temelj u materiji, nego u otajstvu utjelovljenog Boga.

Iznad procesije stoji Blažena Djevica Marija, Majka Crkve, s Bezgrešnim Srcem koje plamti ljubavlju. Plamen njenog srca simbolizira njenu trajnu majčinsku brigu za Crkvu i hrvatski narod. Raširenih ruku ona prati hodočasnički narod, zagovara ga i vodi prema Kristu.

U nastavku nebeske kompozicije pojavljuje se Dijete Isus kojega pridržava ruka svetog Šimuna Starca. Umjetnik prikazuje samo Šimunovu ruku, čime želi povezati povijesni događaj Prikazanja Gospodinova s relikvijama koje hrvatski narod stoljećima čuva u Zadru. To je trenutak u kojem se zemaljska povijest dotiče vječnosti.

Iznad toga uzdiže se prikaz Kristovog Raspeća, središnjeg događaja povijesti spasenja, a potom i Kristovog Uzašašća, kojim se otvara put čovjeku prema nebeskoj slavi.

Vrhunac cijele kompozicije nalazi se u gornjem dijelu slike. Ondje se nalazi Jaganjac Božji koji sjedi na Knjizi sa sedam pečata, prema viđenju iz Knjige Otkrivenja. Oko njega izbija golema eksplozija svjetlosti u obliku slavnog križa, koja se istodobno oblikuje i kao golubica Duha Svetoga. To svjetlo nije samo dekorativni element. Ono predstavlja samog uskrslog Krista koji obasjava cijelu Crkvu, zemaljsku i nebesku.

Sve linije slike, svi pogledi svetaca, svi pokreti procesije usmjereni su prema Jaganjcu. On je početak i svršetak, Alfa i Omega, cilj svakog ljudskog života i svake povijesti.

Na taj način umjetnik ostvaruje duboku teološku poruku. Zemaljska Crkva, predstavljena hrvatskim narodom, svojim svecima i mučenicima, nije zatvorena u vlastitu povijest. Ona hodi prema vječnosti. Mučenici, sveci, Blažena Djevica Marija, sveti Šimun i cijela zajednica vjernika usmjereni su prema jedinom središtu – Kristu, Jaganjcu koji je bio zaklan i koji živi uvijeke.

Ova slika stoga nije samo umjetničko djelo niti tek povijesni prikaz hrvatskih svetaca. Ona je vizualna teologija Crkve u Hrvata, ikonografska sinteza njenog identiteta i njenog poslanja.

U njoj se susreću povijest i vječnost, mučeništvo i slava, zemlja i nebo. Ona poziva svakog promatrača da prepozna vlastito mjesto u toj procesiji i da, zajedno sa svetim Šimunom, hrvatskim svecima i mučenicima, nastavi hod prema uskrslom Kristu – Jaganjcu koji svojim svjetlom obasjava čitavo čovječanstvo”, napisao je u interpretaciji svoga djela akademski slikar Anto Mamuša.

Najava blagoslova slike i kipa

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić će blagosloviti sliku „Hodočašće hrvatskog naroda sa Škrinjom sv. Šimuna“ i novi kip sv. Šimuna s Djetetom Isusom u naručju, postavljen ispred prezbiterija, u gornjem sjevernom dijelu lađe crkve sv. Šime u Zadru, u nedjelju, 12. srpnja, za vrijeme svečanog misnog slavlja koje u crkvi sv. Šime predvodi s početkom u 10 sati.

I. G.