Na zavjetnu svetkovinu Gospe od Zečeva u Ninu, u ponedjeljak, 26. svibnja, svečano večernje misno slavlje predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Gospa od Zečeva – Kraljica milosrđa

Evanđelje: Iv 2, 1 -11

1. Marija i narod: Povijest vjernosti i identiteta

Draga braćo i sestre,

na blagdan Gospe od Zečeva, u ovom kraljevskom gradu Ninu, važnom mjestu naše povijesti i vjere, okupljeni smo oko Blažene Djevice Marije koju danas i ovdje slavimo kao Gospu od Zečeva i u duhu ove Jubilejske 2025. godine, osobito kao Kraljicu milosrđa, kako je naziva i časti obrazac iz Zbirke misa o Blaženoj Djevici Mariji. Ovogodišnji blagdan Gospe od Zečeva sabire prošlost i sadašnjost, sve tamo od djelovanja u Ninu biskupa sv. Anselma, đakona sv. Ambrozija i sv. Marcele iz prvih kršćanskih vremena, pa do knezova Višeslava i Branimira, biskupa Teodozija, iz IX. st., pa do biskupa Jurja Divnića i Jelene Grubišić iz XVI. stoljeća, do danas – kada u Jubilejskoj 2025. godini obilježavamo 1100 godina od početka hrvatskog kraljevstva.

Danas promatramo prošlost i sadašnjost našeg naroda koji se uvijek s pouzdanjem utjecao Mariji, Majci svoga Sina Isusa – Krista Kralja i Kraljici svoga naroda. Kroz stoljeća, štovanje Blažene Djevice Marije bilo je duboko utkano u identitet našega naroda. U najtežim trenucima povijesti – ratova, izbjeglištva, egzodusa, gladi, bolesti i siromaštva, pa sve do Domovinskog rata kada su hrvatski branitelji nosili krunicu oko vrata moleći njezinu zaštitu i slobodu za svoj narod – hrvatski vjernici tražili su Marijin zagovor i utočište. Marija je bila naša duhovna sigurnost. Kroz njezin lik se oblikovalo kršćansko lice našeg naroda. Njeno štovanje nije bilo puka pobožnost, već čin povjerenja u Božju prisutnost po nebeskoj Majci koja razumije i vodi.

2. Kana Galilejska i svadba života: Marija koja vidi i djeluje

Današnje Evanđelje (Iv 2, 1-11) vodi nas u Kanu Galilejsku. Ovo prvo Isusovo znamenje kada pretvara vodu u vino na svadbi u Kani označava i objavljuje cijelo njegovo javno djelovanje. Evanđeoski ulomak, zapravo, i nas poziva na svadbu Božje ljubavi, zajedništva i radosne vijesti, gdje Marija ima posebno mjesto – zajedno s Isusovim učenicima – kao ona koja otkriva potrebu i otvara put objave Isusove slave i vjere u njegovo spasiteljsko poslanje. Riječi koje je izgovorila Isusu “Vina nemaju” – to nisu samo riječi koje žele spriječiti neugodnosti na svadbi. Vino u Svetom pismu simbolizira radost i puninu života. Psalmist kaže: “Vino razveseljuje srce čovječje” (Ps 104,15). Kada u našem životu ponestane radosti, smisla, snage za ljubav i zajedništvo, a svima se to događa, tada ni naši prirodni darovi i sposobnosti nisu dovoljni kako bismo došli do onoga što naše srce hrani. Potrebna nam je intervencija neba – Marija koja vidi i Isus koji preobražava. Bez njih, svadba, i sve što ona označava, postaje razočaranje, a život neplodan. S Isusom i Marijom i voda naše svakodnevice postaje vino – novo, izobilno i radosno. Na svadbi koja je mogla završiti sramotom i s neugodnosti, Marija prepoznaje potrebu prije svih drugih. Marija jednostavno kaže Isusu ono što je prva primijetila: “Vina nemaju” (Iv 2, 3). Ove Marijine riječi sažimaju njezino majčinsko srce. Ona vidi, ona suosjeća, i onda usmjerava sve prema svome Sinu.

A kada danas suvremenom čovjeku ponestane “vina” – kada nestane unutarnje snage, radosti, smisla u suživotu, kada ga pritisnu razočaranja, strahovi, gubitci i samoća – često traži utjehu u površnim ponudama svijeta: u uspjehu, užicima, nametanju ili bijegu, alkoholu i drogi. No, usprkos obilja toga, srce ostaje prazno, jer prava radost i ispunjenje ne dolaze izvana, od naravi, od svijeta, nego odozgor, od Boga. Bez Marijine prisutnosti koja nas vodi k Isusu, i bez Isusove intervencije u naš život koja „vodu života“ pretvara u vino – piće duhovno, ostajemo na razini ljudske nemoći. Tek kad priznamo da “nemamo vina” i kad dopustimo Mariji da govori Sinu za nas, otvaramo vrata Božjem djelovanju koje obnavlja naš život.

No, Marija nas ne vodi samo do Isusa, ona nas i uči kako se Isusu pristupa: “Što god vam rekne, učinite” (Iv 2, 5) – kaže Marija slugama, a kaže i nama. Ove riječi odražavaju srž naše vjere: poslušnost i povjerenje u Božju riječ. Isus može učiniti čudo u našem životu samo ako mu vjerujemo i slijedimo njegove riječi, čak i kad ne razumijemo odmah. Voda postaje vino tek kad, na njegovu riječ, napunimo posude vodom, i kad se usudimo kušati ono što izgleda običnim. Vjera nije samo osjećaj, ona je čin, djelovanje – odgovor na Božju riječ, poslušnost Božjoj Riječi. I tek tada, kad učinimo ono što nam Riječ Božja kaže, u našoj svakodnevnici počinje Božje čudo, očituje se slava Božja: praznina se ispunja, žalost postaje radost, a slabost i grešnost – milost.

3. Kraljevsko dostojanstvo poniznosti: Marija kao uzor i majka

Ovaj događaj u Kani Galilejskoj slika je Marije Kraljice milosrđa. Kraljica milosrđa vlada, osvaja ljudska srca i njima upravlja, snagom majčinske ljubavi, dobrotom i uviđavnošću. Njezino kraljevstvo, jer je u zajedništvu s njezinim Sinom, nije od ovoga svijeta, ali itekako dotiče ovaj svijet. Uznesena na nebo, sjedinjena je sa slavom svoga Sina, i tu prima najveće dostojanstvo koje jedna osoba može imati – jer je potpuno predana Bogu. A to dostojanstvo nije došlo kroz čast visokog društvenog položaja, visoko obrazovanje ili ljudske uznositosti, već kroz djelotvornu vjeru i poniznost. Marijina poniznost nije pasivnost ili poniženje, nego snaga žene koja živi u istini vjere. Sv. Terezija Avilska kaže da je poniznost ‘život u istini’ – istini o nama samima i o Bogu. Marija je znala da nije izabrana zbog svojih zasluga, nego zbog Božje milosti. Priznala je svoju malenost, što je pogledao na njezinu neznatnost (usp. Lk 1, 48), ali i veličinu Božje ljubavi: „Velika mi djela učini Svesilni“ (Lk 1, 49). Prava poniznost znači znati da smo grešni i ograničeni, ali istovremeno i znati da nas Bog neizmjerno ljubi i zove k sebi. Marija je živjela u toj istini – i zato je mogla biti potpuno slobodna za Boga, potpuno raspoloživa za njegovu volju, i potpuno otvorena za njegovo milosrđe.

Marija je Kraljica koja moli za nas. Marija je Kraljica na nebo uznesena koja vidi i ne okreće glavu od potreba svoje djece. Marija je Kraljica koja štiti svoj narod, svoju obitelj, svoju djecu, u pogibeljima, u nevoljama, bolesti, ratovima ili unutarnjim lomovima. Zato je zovemo „utjeha i nada u nevolji“. Jer to je – milosrđe, srce koje vidi tuđu nevolju i djeluje.

A mi? Mi smo, kako nas Jubilejska godina uči, hodočasnici nade. Marija ide ispred nas, kao Ona koja je već stigla na cilj života i zna put kako do toga cilja doći. I kao svaka prava Majka, ne ide bez nas, bez svoje djece. Ona hodočasti s nama, ona nas potiče, ona se zauzima za nas – da ne ostanemo bez „vina“, bez radosti, bez nade, bez svadbe ljubavi vječnog života.

4. Domoljublje s korijenima u vjeri: Identitet naroda i poziv na svetost

Braćo i sestre! Ovdje u kraljevskom gradu Ninu, na ovaj blagdan Gospe od Zečeva, želimo također obilježiti 1100. obljetnicu od kada je započelo hrvatsko kraljevstvo. Osobito to želimo obilježiti u vjerskom kontekstu.

Naši pređi kroz povijest znali su da bez Neba nema domovine. Nije slučajno da su prvi vladari povezivali svoju krunu s vjerom, i da su narodu ostavili ne samo kamen i pismenost, nego živu vjeru, crkve i molitve. Marija, Majka i Kraljica, bila je prisutna u srcu toga identiteta.

A što to znači za nas, kršćane, danas? To ponajprije znači živjeti, biti svjestan, da smo i mi po vjeri i sakramentu svetog krsta primili kraljevsko dostojanstvo – ne po ljudskoj zasluzi, već po Božjoj milosti. Krštenjem smo postali djeca Božja, uzdignuti u dostojanstvo sinova i kćeri Kralja nad kraljevima. To je najveći domet naše ljudske osobnosti – ovdje na zemlji, i u vječnosti. I zato trebamo biti svjesni te istine: nismo pozvani na prosječnost, već na svetost. Kraljevsko dostojanstvo ne znači moć, već poziv na odgovornost, čestitost, služenje, milosrđe.

No, danas se to dostojanstvo čovjeka često gubi i narušava: gubitkom volje za prenošenjem života, praksom pobačaja, spolnom razuzdanošću, kulturom smrti, duhom materijalizma i relativizma, gdje svatko sebi određuje što je dobro, a što nije. Život bez moralnih principa udaljuje čovjeka od istine i Boga i ostavlja ga praznog. Marija nas uči kako se to dostojanstvo živi – ponizno, s povjerenjem, u službi Bogu i ljudima.

5. Zahvala za Domovinu

Tisućljeće je i jedno stoljeće otkako je naš narod kročio na povijesnu pozornicu, ne samo kao narod s teritorijem i kraljem, već kao narod s vjerom u Boga.

Danas rastemo na tom čvrstom i dubokom povijesnom korijenu. Taj je korijen koji je zasađen u zemlji na kojoj stojimo, a natopljenoj molitvama i znojem, krvlju i pjesmom, vjerom i trpljenjem. I pitamo se: što ostaje iza nas kad ovozemaljski život prođe, kad naše vrijeme mine? Što ostavljamo kao baštinu našim nasljednicima, našoj djeci? Ostavljamo  dar, dar zemlje, dar Domovine, dar naroda, dar vjere u Boga koji nas nije zaboravio niti napustio, dar Majke koja nas ljubi i prati na putu života iz generacije u generaciju.

Zato danas, na blagdan Gospe od Zečeva u kraljevskom gradu Ninu i uz spomen 1100. obljetnice od početka hrvatskog kraljevstva, ne slavimo samo prošlost – danas zahvaljujemo za ono što imamo.

Hvala Ti, Gospodine, za našu Domovinu,
za kraljeve i upravitelje, predsjednike i državnike koji su krunili svoju vlast vjerom u Boga i Evanđeljem,
za majke koje su rađale djecu i učile ih moliti i Boga ljubiti,

za očeve koji su trudom i znojem hranili svoje obitelji,
za svece koje si podigao iz ovoga tla,

za mučenike, don Eugena Šutrina, don Janeza Kranjca, Ivu Mašinu i ostale ugodnike Božje, koji su izvrsno pšenično zrno koje donosi mnogo roda,
za branitelje koji su krunicu nosili kao štit.

Danas Ti zahvaljujemo ne samo što imamo ovu zemlju,
nego što imamo srce koje zna za nju moliti.

Na obljetnicu 1100 godina od krunidbe našega kraljevstva, mi Ti, Bože, donosimo jedinu krunu koju danas možemo isplesti i dati: krunu našeg zahvalnog srca.

Hvala Ti za domovinu Hrvatsku,
za sve njezine rane, jer su nas naučile moliti,
za sve njezine ljepote, jer nas podsjećaju da si Ti velik, lijep i dobar,

za svaki komadić ove zemlje, jer je Tvoj dar – i naš zadatak.

Vjera kao izraz domoljublja

Braćo i sestre!

Narod koji zaboravi tko je i odakle dolazi, lako se izgubi u previranjima u svijeta i vremenu. Pravo domoljublje nije puka nostalgija za prošlošću, ni slijepa obrana svega što je `naše`. Ono nije vika slogana ni mahanje zastavom kad je zgodno. Istinsko domoljublje je odgovornost – tiha, ustrajna i svakodnevna. To je vjernost onome što je narod činilo čvrstim – vjera u Boga Trojedinoga, moral i ljubav nadahnuti Evanđeljem. Ljubav prema domovini bez ljubavi prema Bogu i Mariji postaje sebična i plitka. Samo u svjetlu Božje istine možemo jasno vidjeti što je vrijedno čuvanja, a što treba mijenjati i što predati kao baštinu i najveće dobro budućim generacijama.

Marija, ponizna službenica Gospodnja, nije brinula samo za sebe, već je čuvala ono što joj je povjereno – Isusa, život s Bogom, mir u srcu. Ona je uzor domoljublja koje nije agresivno, nego ono koje se daruje; nije glasno, nego tiho i duboko, iskreno i pouzdano.

U vremenu kada su navale nezdravih duhova jake, kada se dostojanstvo čovjeka lomi pod pritiscima ravnodušnosti i hedonizma, biti domoljub znači biti čuvar Božjega zakona upisanog u Svetom pismu i ljudskoj savjesti. Znači ne pristajati na laž radi mira, ne prodavati dušu za korist. Biti domoljub znači voljeti svoj narod tako što ćemo ga voditi prema istini, a ne ugađati mu u lažnim obećanjima, zabludama i ispraznim zabavama.

 Ljubav prema Mariji i Bogu nije dodatak domoljublju – ona je njegovo srce. Jer narod koji je Marijin zna da nije sam, zna Kome pripada, i zna kamo ide. To je narod hodočasnik: često umoran i ranjen, ali uspravan, u pokretu – ali s ciljem – u svijetu, ali ne od svijeta.

Naš narod je opstao jer je znao čiji je – Božji i Marijin, u Crkvi i s Crkvom. A danas, kad više ne vodimo bitke s mačem i kopljem, nego u srcu i duši, domoljublje znači čuvati ono što je Marija u srce pohranjivala i o čemu je u srcem razmišljala (usp. Lk 2 ,19): vjeru, Boga i život Isusov.

Biti domoljub danas znači govoriti istinu, slaviti Boga – a ne psovati ga; braniti i zauzimati se za slaboga, živjeti poštenje. I ne zaboraviti tko smo: narod koji hodočasti, ali ne bez cilja.

Zaključak

Zato, danas ovdje u Ninu, na blagdan Gospe od Zečeva, gledamo Mariju – ne kao daleku figuru, drvenu skulpturu okićenu zlatom i cvijećem, nego kao živu prisutnost, Majku, koja s nama hoda na putu života. Marija nas prati, ona nas zagovara i hrabri, i kao u Kani, i danas nas usmjerava prema Isusu.

Braćo i sestre, ne bojmo se utjecati Mariji: kao narod, kao obitelj, kao pojedinci. Ona je Kraljica milosrđa jer je u svome srcu doživjela Božje milosrđe, i jer nam je rodila i darovala sam izvor milosrđa – Isusa Krista.

Gospo od Zečeva, Kraljice milosrđa, Kraljice Hrvata,  moli za svoj narod, moli za nas. Amen.

+ Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Nin, ponedjeljak, 26. svibnja 2025.

Foto: I. Grbić