Tribina o temi „Mons. Ivan Zorica – Svećenik, pastir, svjedok“ održana je u župnoj crkvi sv. Stošije u Biogradu n/m.

Život biogradskog svećenika don Ivana Zorice (1919.-2001.) predstavili su izlagači: mr. don Dario Tičić, biogradski župnik, izv. prof. dr. sc. Zdenko Dundović, ravnatelj Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru i doc. dr. sc. Damir Šehić, predavač na tom Odjelu i na splitskom KBF-u.

Životopis Zorice predstavio je dr. sc. Dundović u izlaganju „Mons. Ivan Zorica – svećenik Zadarske nadbiskupije, prepozit Stolnog kaptola sv. Stošije u Zadru“.

Biografski podaci i službe don Ivana Zorice u Zadarskoj nadbiskupiji

Don Ivan Zorica rođen je u Biogradu n/m 9. veljače 1919. godine. Nakon pet razreda pučke škole u Biogradu, klasičnu gimnaziju završio je u Šibeniku gdje je maturirao 1938. godine. Bogoslovne studije započinje u Splitu, a dovršava u Zagrebu 1942., kada i diplomira na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. „Temeljnu opciju za prihvaćanje svećeništva donosi u vihoru Drugog svjetskog rata, kad su brojni bogoslovi njegove generacije podlegli iskušenjima tih kriznih vremena, a mnogi su stradali u ratu“, rekao je dr. Dundović.

Zoricu je za svećenika zaredio mons. Jerolim Mileta, šibenski biskup i apostolski administrator Zadarske nadbiskupije u Biogradu n/m, 20. prosinca 1942. godine. Svećeničku službu počeo je kao kapelan u Biogradu, a u isto vrijeme bio je i poslužitelj župe Polača.

Don Ivan je uhićen „zbog protunarodne djelatnosti i zatvoren, a kaznu izdržava u zatvoru u Staroj Gradiški, od lipnja 1945. do lipnja 1946. godine. Po povratku iz zatvora, kraće vrijeme provodi u šibenskom sjemeništu, a potom postaje župnik u Lukoranu od 1946. do 1949. godine. Komunističke vlasti zabranile su mu održavanje vjeronauka u osnovnim školama u Lukoranu, uz obrazloženje: „jer mu se prema dobivenim podacima ne može povjeriti rad sa školskom djecom“. Nakon Lukorana, imenovan je za župnika u Gorici-Raštane i poslužiteljem Galovca (1949.-1950.). Od 1950. je župnik Brbinja i Savra na Dugom otoku i poslužitelj Rave (1950.-1954.).

Župnik Sali bio je od 1954. do 1961. g., a potom je župnik Paga i dekan Paškog dekanata. Zadarski nadbiskup Mate Garković imenovao ga je 15. kolovoza 1963. ravnateljem Velikog i Malog sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, no na toj službi ostao je tek godinu dana“, rekao je don Zdenko.

Don Ivan je imao 45 godina kad je imenovan župnikom Sukošana, u rujnu 1964.; tada je bio svećenik 22 godine. „Gradio je crkve i crkvene objekte u Sukošanu i Debeljaku, kad se drugdje nije moglo niti pomisliti na tako nešto. Nova crkva u Debeljaku je posvećena 1970. godine. Obnavlja crkvenu kuću u Sukošanu, gradi vjeronaučnu dvoranu sa stanom za časne sestre. Uslijedila je nadogradnja zvonika župne crkve i elektrifikacija zvona, potpuna rekonstrukcija crkve Gospe od milosti na starom groblju i obnova povijesne crkve sv. Martina. Velik poduhvat bio je izgradnja nove crkve Svih Svetih na groblju 1986. g., za samo šest mjeseci“, rekao je don Zdenko.

Don Ivan je imenovan začasnim kanonikom 1963. g., a od 1966. je rezidencijalni kanonik Stolnog kaptola sv. Stošije u Zadru čiji je prepozit od 3. siječnja 1984. godine. Papa Pavao VI. imenovao ga je kapelanom Njegove svetosti 19. svibnja 1976. godine.

Zorica je bio i branitelj ženidbenog veza od 1982. i član Zbora savjetnika od 1983. te dugogodišnji pročelnik misijskog povjerenstva (1973.-1993.). Od 1968. do 1988. godine bio je dekan Zadarskog dekanata. Nakon 29 godina predanog župničkog djelovanja u Sukošanu, od 16. srpnja 1993. g. je umirovljen. Kao umirovljenik, sa svojom sestrom redovnicom živio je u obiteljskoj kući u Biogradu i pastoralno pomagao tamošnjim župnicima, sve do smrti. Preminuo je u Općoj bolnici u Zadru 25. travnja 2001. godine. Pokopan je na gradskom groblju u Biogradu n/m 27. travnja 2001. godine. Sprovodne obrede i misu zadušnicu u župnoj crkvi sv. Stošije predvodio je zadarski nadbiskup Ivan Prenđa.

Komunistička optužnica Zorice i obrazloženje OZNE zašto je don Ivan osuđen – prema arhivskim dokumentima koje je istražio dr. sc. Zlatko Begonja

Don Zdenko je predstavio i društvene okolnosti u kojima je don Ivan zaređen za svećenika. Bilo je to tijekom Drugog svjetskog rata, „kad je nakon Rapallskog ugovora iz 1920. g. Zadarska nadbiskupija bila rascijepljena između dviju političkih tvorevina, Kraljevine Italije i Kraljevine SHS. Nakon potpisivanja Lateranskih sporazuma 1929. g., papa Pio XI. bulom Pastorale munus ukinuo je 1932. g. metropolitanski status Zadarske nadbiskupije i podvrgnuo je izravno Svetoj Stolici.

Po završetku Drugog svjetskog rata, pokrenuto je pitanje ponovnog sjedinjenja rascijepljene Nadbiskupije, što se dogodilo 1. ožujka 1948. godine. Paralelno s tim događajima, etablirala se i nova komunistička vlast koja je u Crkvi i njenim službenicima vidjela neprijatelja, zbog čega se nadziralo njeno djelovanje. Vlast je nastojala onemogućiti, umanjiti utjecaj Crkve na narod te denuncirati crkvene službenike, za što su bili zaduženi kadrovi komunističke ideologije, s ciljem posvemašnje ateizacije društva. Don Ivan Zorica je u 26. godini života i trećoj godini svećeništva osjetio udarce narodne vlasti“, rekao je dr. sc. Dundović.

Potom je don Zdenko citirao tekst, dio iz doktorske dizertacije povjesničara dr. sc. Zlatka Begonje, naslovljene „Političke prilike i sudski procesi u Zadru od 1944. do 1948.“,  (Zadar, 2007., str. 177. – 179.).

U tom dijelu dizertacije, dr. Begonja opisao je kako je don Ivan pokušao pomoći jednom zatvoreniku u logoru za prisilni rad ‘Jankolovica’ Vrana pokraj Biograda n/m., kojega je Okružni narodni sud u Zadru zbog toga tretirao postupkom podmićivanja te je Kotarski narodni sud u Biogradu zatražio žurno postupanje.

„Upravnik toga logora, Mate Čudina, 26. lipnja 1945. dostavio je dopis Ministarstvu pravosuđa u Zagreb, kojim je opisao pokušaj svećenika don Ivana Zorice da uz pomoć određenih poklona ostvari olakšanje izdržavanja kazne svom dugogodišnjem prijatelju, Frani Šare.

Upravnik je naveo pokušaj don Ivana da ponudi i njemu osobno preda određena novčana i materijalna sredstva, 400.000 kuna, muško odijelo i ručni sat, a sve to kako bi se „kupio“ bolji status zatvorenika Šare F.

Upravnik je Ministarstvo upozorio da ih to izvješćuje, „da znate kako još razni reakcioneri i narodni neprijatelji (u prvom redu popovi) misle da za svoj opljačkani novac mogu kupiti tekovine naše borbe stečene u moru krvi i gomilama kostiju naših najboljih drugova“, citirao je dr. Begonja povjerljivo izvješće od 25. lipnja 1945., dokument u Državnom arhivu u Zadru.

Nekoliko dana nakon izvješća upravnika, OZNA za Zadar je 30. lipnja 1945. uputila dopis Okružnom narodnom sudu Zadar i javnom tužitelju za okrug Zadar naslovljen „Predmet: Don Ivan Zorica iz Biograda – krivični postupak“.

U njemu je stajalo da osumnjičeni u potpunosti priznaje svoje kazneno djelo pokušaja podmićivanja struktura narodne vlasti te da ga je u tom svojstvu svjesno počinio. Pritom je naznačeno da je njegova namjera bila, što i sâm potvrđuje, prvenstveno olakšanje izvršenja kazne njegovom prijatelju, što mu je kao ratnom špekulantu izrekao narodni sud.

OZNA navodi kako je osumnjičeni u svoju obranu rekao da tim postupkom nije pokušavao ostvariti potpuno oslobađanje od izvršenja kazne, već isključivo njeno olakšavanje.

Bez obzira na takvo svjedočenje, OZNA je odlučila da to ne bi smjelo mijenjati visinu kaznene odgovornosti osumnjičenika. Stoga je u tom dopisu zaključeno: „Obzirom na činjenicu da nikakvi drugi razlozi nisu postojali koji bi okrivljenika navodili na izvršenje ovoga djela, jasno je da ga je on izvršio u cilju rušenja autoriteta Narodne vlasti, nastojeći da starim podlim načinima, podmićivanjima državnog aparata, onemogući izvršenje jedne pravedne odluke Narodnog suda koja je donesena protiv jednog ratnog špekulanta.

Na ovaj način okrivljeni je otvoreno pokazao svoj neprijateljski stav prema NOP-u i Narodnoj vlasti kao i svoju namjeru da svim sredstvima, pa i najpodlijim, radi protiv interesa našeg naroda, a u korist onih nad kojima je, radi protunarodnog rada, kazna od naroda već izrečena. Težina krivične odgovornosti okrivljenika zahtijeva najstrožu kaznu izrečenu od Narodnog suda“. Dopis s tim sadržajem je potpisao Budimir Lončar, tadašnji načelnik OZNE za Zadar.

Nakon iznesenog stajališta OZNA-e, Okružni narodni sud u Zadru u svom je  dopisu od 4. srpnja 1945., kojega je dostavio Kotarskom narodnom sudu u Biograd, zaključio molbom što žurnijeg postupanja u tom slučaju. Osumnjičeni don Ivan već tada nalazio se u istražnom zatvoru.

Kotarski narodni sud u Biogradu n/m donio je 27. kolovoza presudu kojom proglašava don Ivana Zoricu krivim te ga osudio na kaznu oduzimanja slobode s prisilnim radom u trajanju od jedne godine. Izrečena je i mjera gubitka građanskih i političkih prava u trajanju od dvije godine, nakon izdržane kazne. Dobivenu kaznu don Ivan je u potpunosti izvršio u Zavodu za prisilni rad ‘Stara Gradiška’, odakle je otpušten 25. lipnja 1946. godine.

Optužni prijedlog imao je politički karakter i to je utjecalo i na visinu izrečene kazne. Upravnik je don Ivana kvalificirao reakcionarom i narodnim neprijateljem,  kao i sve katoličko svećenstvo. OZNA je nadopunila da je postupak svećenika trebalo dovesti u vezu s tzv. rušenjem autoriteta narodne vlasti. Optuženom don Ivanu stavljeno je na teret i da je svojim djelovanjima iskazao neprijateljski stav prema NOP-u i narodnoj vlasti, zbog čega smatraju opravdanim tražiti od narodnog suda da donese najstrožu kaznu.

Takvim je postupkom OZNA, izvan okvira svoga formalno propisanog djelovanja, na najizravniji način izvršila utjecaj na poslove pravosudnih institucija. Čin takvog zadiranja bio je neprihvatljiv, ali i ‘razumljivi’ postupak ukoliko se pravilno shvaćao njihov tadašnji status u društvu. Zahvaljujući potpori koju je OZNA imala od političkih struktura vlasti, zbog čega se ponašala poput partijske (komunističke) policije, ostvarila je dominantnu poziciju u svim segmentima društvenog života, pa i nad pravosuđem. Uzimajući u obzir sve činjenice, moramo zaključiti da je i ovaj slučaj primjer koji nesporno dokazuje kako se raznim oblicima pritisaka mogao ostvariti politički cilj, upravljen i prema smanjenju prostora djelovanja točno određenih kategorija društva“, istaknuo je dr. Zlatko Begonja u svojoj dizertaciji, kojega je na tribini citirao dr. sc. Dundović.

Župnik Tičić prisjetio se kako je sliku mladog svećenika don Ivana vidio prvi put na stubištu paškog župnog dvora, jer je Zorica bio župnik u Pagu od 1961. do 1963. godine. „Don Ivan je poslao u sjemenište don Srećka Frku Petešića, koji je mene doveo do Mlade mise. Kao župnik, bio sam mu nasljednik i u Salima. Kad je don Ive preminuo, tada sam mu kao mladi župnik Bukovice cjelovom počastio ruku, dok je mrtav ležao pod svodovima Stošijine crkve u Biogradu, s posebnim osjećajem jer je bio moj župnik u Pagu“, rekao je don Dario.

Tičić je podsjetio da se 2025. g. navršava 900 godina kako su Mlečani razorili Biograd u kojem je bio okrunjen i kralj Koloman. To govori o značaju Biograda kao nekadašnjem središtu u doba hrvatskih narodnih vladara, rekao je don Dario. U vrijeme Petra Krešimira IV. Biograd je bio i biskupsko sjedište; naslovnik nekadašnje Biogradske biskupije je mons. Giovanni Gaspari, apostolski nuncij u Litvi. Don Dario je podsjetio da su u tlu pod pločama biogradske župne crkve sv. Stošije pokopani neki biogradski svećenici, među kojima i don Toma Tolić te su uočeni i svećenički prstenovi na kostima njihovih ruku, za vrijeme arheoloških istraživanja.

U sklopu manifestacije ‘Krševanovi dani kršćanske kulture’, događaj su organizirali Zadarska nadbiskupija i Teološko – katehetski odjel Sveučilišta u Zadru.

I.G.