Svečanu Večernju na uočnicu svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, u utorak, 14. siječnja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

„Slava je Gospodu što svime upravlja,

Sinu što nevoljni rod ljudski otkupi

i u sve vijeke čast po svijetu čitavu

Duhu štono ognjem grije nas.“

(Himan sv. Stošiji)

Draga braćo i sestre!

Ovim završnim riječima himna slavljenja Trojedinom Bogu kojeg smo pjevali na početku ove svečane I. Večernje u čast zaštitnice naše Zadarske nadbiskupije, u Jubilejskoj, Svetoj godini, počinjemo liturgijsko slavlje blagdana svete Stošije.

Doista, neka bude blagoslovljen i slavljen Gospodin, kako smo ispovijedali i molili nakon dva psalma u večerašnjem hvalospjevu uzetom iz Knjige Otkrivenja (Otk 4, 11; 5, 9 – 10. 12), koji je sve stvorio i njegovom je voljom sve postalo. Dio smo ovog veličanstvenog Božjeg promisla i djela stvaranja i otkupljenja. Ta` bez njegove volje i njegova htijenja ne bismo dobili najveći dar i najdragocjeniju milost našega postojanja i slavnog preporođenja u Kristu.

Zahvalni smo Bogu što nam u ovoj milosnoj Svetoj godini iz blaga zasluga Isusa Krista, Blažene Djevice Marije, svete Stošije i svih drugih svetaca i blaženika, Crkva i u ovom molitvenom trenutku daruje veliku milost potpunog oprosta i time nam vraća izvorno dostojanstvo svetosti s kojom nas je Stvoritelj obdario u trenutku poziva na postojanje i s kojom možemo doći pred njegovo sveto Lice.

Sveta Stošija svoj život nije živjela neovisno od plana Stvoriteljeva i njegovog Sina Isusa Krista kojeg je poslao na ovaj svijet da zauvijek ostane s nama i izvrši djelo otkupljenja. Ona je, usprkos nevoljama i poteškoćama, mukama i prolivenoj krvi, ostala vjerna Božjem pozivu na život i zajedništvo. Ona nam je, stoga, primjer, putokaz i poticaj kako naš život ostvariti do njegove punine koja se ostvaruje u zajedništvu sa Stvoriteljem. Ona je naša prijateljica na nebu, s Bogom, i svojim nas zagovorom potiče na ustrajnost na našem putu života. Iz blaga njezine svetosti Bog ne prestaje obdarivati svoju djecu milošću oprosta. Sv. Stošija s nama dijeli blago svoje svetosti.

Riječ nam Božja hvalospjeva iz Knjige otkrivanja ukazuje na djelo koje za nas i sada s nebesa vrši sv. Stošija i u koje se i sami uključujemo.

2. Kao Narod Božji, slušajući Ivanovu poruku i u ovom kratkom hvalospjevu uzetom iz Knjige otkrivenja, pozvani smo ponovno otkrivati važnost našeg zajedništva sa svetima i svoju životnu zadaću kako bi se razvijalo Božje djelo, Božje kraljevstvo među ljudima, Božji plan s nama.

Crkva kao zajednica Božjega naroda kojem pripadamo, poziva nas na promišljanje i molitvu kako bismo mogli ispravno čitati znakove vremena, događanja u povijesti, razlučivati naše djelovanje, da bismo ostvarili onaj prvotni plan našega Stvoritelja s našim životom i upoznali još divnije djelo njegova otkupljenja i tako se opredijeliti za ono što je za vječno dobro čovjeka.

Nakon opetovanih poziva koji se u Knjizi otkrivenja ponavljaju sedam puta u riječima: „Tko ima uho, nek’ posluša što Duh govori crkvama“ (usp. Dj 2,7. 11. 17. 29; 3, 6. 13. 22), Kristovi su učenici, Crkva, svaki od nas, pozvani uzdignuti svoj duh u nebo kako bi od tuda mogli vidjeti stvarnost svoga života i svijeta Božjim očima.

Molitva je najprikladniji trenutak kada uzdižemo naše misli i naše srce u nebo, k Bogu, kao bi s te `visine` promatrali Božje lice, sebe, druge i svijet oko sebe.

U Knjizi otkrivenja pronaći ćemo tri simbola koji će nam taj Božji pogled učiniti mogućim i jasnijim. Ti simboli jesu: prijestolje Božje, knjiga i Jaganjac.

Prvi simbol je prijestolje. Na njemu sjedi lik kojeg Ivan ne opisuje, jer njegov izgled nadilazi svaki mogući ljudski izričaj. Pred njim se osjeća ljepota i radost. Onaj koji sjedi na prijestolju snažno odsjeva ljepotom poput dragog kamenja „nalik na jaspirs i sard“ (Otk 4, 3). Pred njim su i ostala bića koja zanosno kliču: „Svet, svet, svet, Gospodin, Bog, Svevladar, Onaj koji bijaše i koji jest i koji dolazi!“ (Otk 4, 8). Oni koji su oko njega s uzbuđenjem ponavljaju: „Dostojan si, Gospodine, Bože naš, primiti slavu i čast i moć! Jer ti si sve stvorio, i tvojom voljom sve postade i bi stvoreno“ (Otk 4, 11).

Drugi simbol je knjiga u kojoj je upisan Božji plan s ljudima. Ova je knjiga zatvorena i zapečaćena sa sedam pečata. „I nitko, ni na nebu ni na zemlji, ni pod zemljom nije mogao otvoriti knjigu i pogledati u nju“ (Otk 5, 3). I sam sveti Ivan pred tom je činjenicom duboko dirnut i brizne u plač (usp. Otk 5, 4). Ipak, postoji Netko tko može prodrijeti u ovu čovjekovu zbunjenost i muku, netko tko može prodrijeti u otajstvo povijesti i prosvijetliti ga. Postoji netko tko je dostojan i tko može skinuti pečate i otvoriti knjigu i iz nje čitati.

I tu se pojavljuje treći znak: Jaganjac, Krist. Jaganjac stoji na nogama. Simbol je to Krista koji je ustao od mrtvih. On skida pečate, otvara knjigu i otkriva Božji plan, otkriva tajne zapisane u knjizi, otkriva duboki smisao povijesti i svakog ljudskog života.

Zbog toga mu oni okupljeni oko prijestolja Jaganjca pjevaju pjesmu novu: „Dostojan si uzeti knjigu i otvoriti pečate njezine jer si bio zaklan i otkupio, krvlju svojom, za Boga, ljude iz svakog plemena i jezika, puka i naroda; učinio si ih Bogu kraljevstvom i svećenicima i kraljevat će na zemlji“ (Otk 5, 9 – 10). „Onomu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu blagoslov i čast, i slava i vlast u vijeke vjekova“ (Otk 5, 13).

Što nam govore ova tri simbola: prijestolje, knjiga i Jaganjac? Poučavaju nas kako čitati događanja u povijesti i vlastitom životu. Uzdižući naš pogled prema nebu, prema Bogu, ostajući u stalnoj povezanosti s Kristom, otvarajući svoje srce i misli Bogu u osobnoj i zajedničkoj molitvi, učimo gledati na drugačiji način. Ovi nam simboli tako pomažu dokučiti pravo značenje svega što nas okružuje i što se događa s nama i oko nas. Naša molitva je poput otvorenog prozora, kako kaže papa Benedikt XVI., kroz koji možemo vidjeti ne samo naše posljednje odredište prema kojem hodočastimo, nago nam molitva omogućuje da nas `kroz prozor` prosvijetli Božja volja i osvijetli naš životni put i pomogne nam da njime hodamo intenzivno i predano.

Kako nam Gospodin pomaže dublje čitati događanja u povijesti, u vlastitom životu i u životima naših bližnjih? Ponajprije nam pomaže na način da realno gledamo na sadašnjost u kojoj živimo. Jaganjac iz Knjige Otkrivenja otvara prvi pečat iz Knjige i mi vidimo svijet u kojem jesmo; vidimo svijet u kojem postoje tolike negativne stvarnosti. Postoje zla koja čini čovjek, kao što je nasilje koje dovodi i do međusobnog ubijanja. Postoje nepravde jer čovjek ne poštuje naravne, Božje zakone. Postoje i posljedice zla zbog kojih čovjek mora trpjeti, kao što su glad, bolest, prirodne katastrofe… Suočeni s ovim stvarnostima, pozvani smo nikada ne gubiti nadu, jer znamo da privremena prividna pobjeda zla nema konačnu riječ. Pozvani smo čvrsto vjerovati da se zlo sukobljava sa svemoći koja je Božja. Sveti Ivan piše: „Pogledam, a ono konj bijelac i u njegova konjanika lúk. I dan mu je vijenac te kao pobjednik pođe da pobijedi“ (Otk 6, 2). U vrijeme je ušla Božja snaga koja je jača od zla, koja u konačnosti nadvladava zlo. Bijela boja podsjeća na uskrsnuće: Bog nam je postao toliko blizu da je sišao u tamu smrti i obasjao je sjajem svog božanskog života. Krist je uzeo na sebe zlo svijeta, grijeh svijeta i čovjeka, da nas očisti, uništi zlo, vatrom svoje ljubavi. Naša nada, želja u pobjedu dobra, s Kristom ne razočarava.

Pozvani smo napredovati i sazrijevati u vjeri i nadi, u ovoj stvarnosti, u ovom iskustvu. Kako? Molitvom. Molitva bistri pogled na svijet i raspiruje našu nadu u konačnu pobjedu Dobra. Molitva nam daje snagu da ne dopustimo da nas nadvlada zlo, da nas obuzme grijeh i njegove sile. Ona nam usmjerava pogled na Krista raspetoga i uskrsloga. Živimo u vremenu i hrabro s Kristom koračamo prema cilju na hodočasničkom putu života, hrabro se suočavajući, poput sv. Stošije, s poteškoćama i zlom, znajući da Dobro pobjeđuje Zlo. Znamo da na putu života susrećemo nasilje, laž, mržnju, progon, grijeh, ali nas to ne obeshrabruje. Nada koju raspirujemo u molitvi u našim srcima pokazuje na konačnu pobjedu Božju. Zadnju riječ u životu sv. Stošije, kao i u životu Krista, nije imala mržnja, mučenje, prolijevanje krvi, smrt… već Bog koji u Kristu, „na bijelom konju“, prema slici iz Knjige otkrivenja, pobjeđuje i vodi u svoje vječno Kraljevstvo istine, punine radosti i života.

Ova naša molitva Večernje želi se pridružiti onim glasovima dvadeset i četiri starješina i četvorici živih bića iz Knjige otkrivenja koji zajedno pjevaju „novu pjesmu“ koja slavi Krista Jaganjca koji „čini sve novo“ (Otk 21, 5). Naša molitva želi biti vapaj naše duše kako bi došlo Božje kraljevstvo u kojem je ljudsko srce poslušno Božjoj volji, Stvoriteljevom planu, Bogu koji vodi naš život i život svijeta.

U Knjizi otkrivenja molitvu „dvadeset i četiri starješine“ i „četiri živih bića“ drže u svojim rukama liru koja prati njihovo pjevanje. Pred njima su i „zlatne posude pune kâda“ (5, 8a), koje su, kako sv. Ivan objašnjava, „molitve svetačke“ (5, 8b), odnosno onih koji su već u punom zajedništvu s Bogom, ali i svih koji se nalaze na tom putu. Pred prijestoljem Božjim je anđeo koji u ruci drži zlatnu kadionicu u kojoj neprestano stavlja zrnca tamjana, odnosno naše molitve, čiji se ugodni miris prinosi zajedno s molitvama pred prijestolje, pred lice Božje (usp. Otk 8, 1 – 4).

Ova simbolika prekrasno opisuje i našu večernju molitvu u koju uključujemo sav naš umor, napor, siromaštvo duha, malovjernost, suhoću duha, nesavršenost, grešnost…, hvalu, slavljenje, zahvaljivanje…, sve naše prozbe, kako bi dospjeli do Božjeg srca. Nema suvišne i beskorisne molitve. Nema izgubljene molitve. Sv. Ivan u Knjizi otkrivenja piše: „Anđeo uze kadionicu, napuni je vatrom sa žrtvenika i prosu na zemlju. I udariše gromovi, i glasovi, i munje, i potres“ (Otk 8, 5). Ova nam slika opisuje kako Bog nije ravnodušan na naše molitve. Bog zahvaća u ovaj svijet i njegov se glas čuje na zemlji, on djeluje tako da Zlo drhti i uznemiruje se plan Zloga.

Ponekad nam se čini da pred zlom ništa ne možemo učiniti, ali naša molitva je jaki i učinkoviti odgovor na zlo i grijeh. Molitva jača naša svakodnevna nastojanja u vršenju dobra. Božja snaga čini našu slabost plodnom. Zapisat će sv. Pavao u Poslanici Rimljanima: „Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. A onaj koji proniče srca zna da je želja Duha – da se po Božju zauzima za svete“ (Rim 8, 26 -27).

3. Neka nas, braćo i sestre, poticajne riječi iz Knjige otkrivenja i ulomka u današnjem hvalospjevu iz ove Knjige, kao i cijela ova Večernja molitva, još jače potaknu da se svakodnevno uključimo u bogatstvo molitve i tu Gospodina slušamo, razmatramo o njegovim otajstvima spasenja, molimo za oproštenje, molimo za ohrabrenje da činimo dobro i umanjujemo zlo koje zahvaća nas i svijet oko nas. Neka nam molitva otkriva i ulijeva preobražavajuću snagu života.

Zagovor sv. Stošije neka nam bude pomoć na ovom hodočasničkom putu života, dok svi kao hodočasnici nade ne ostvarimo puninu naše nade, dok ne prispijemo u vječnu Domovinu koju je Gospodin pripravio svima koji ga ljube. Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Zadar, katedrala sv. Stošije

14. siječnja 2025.

Foto: I. Grbić