Hrvatska nogometna reprezentacija uzela je bod (1:1) protiv Portugala u zadnjem kolu Lige nacija. To joj je bilo dovoljno da potvrdi drugo mjesto u skupini i drugi put zaredom ode na završnicu natjecanja, među osam najboljih ekipa koje će se boriti za plasman na Final Four.

Bila su to dva dijametralno suprotna poluvremena. Prvo u kojem Hrvatska nije postojala, u kojem su gosti vodili i u kojem je izgledalo kao da se čeka s koliko golova razlike će završiti utakmica. No, u drugom su Hrvatska i Dalić pokazali ono što znamo još od utakmice s Engleskom u polufinalu Mundijala u Rusiji – ova ekipa je gospodar kaosa.

Potpuna nemoć u prvom dijelu
Za razliku od utakmice u Glasgowu, Dalić se odlučio vratiti na 3-5-2 formaciju u kojoj je uz tri centralna stopera Borna Sosa zaigrao na lijevom, a Ivan Perišić na desnom boku. Kao što je pomoćnik Dražen Ladić rekao prije utakmice, ideja je bila da Gvardiol, Ćaleta-Car i Šutalo kontroliraju protok lopte i budu ključ u izgradnji napada.

No, gotovo ništa nije funkcioniralo kako treba. Perišić i Sosa su se jako teško nosili s Leaom, Cancelom i Semedom, koji su im ulazili iza leđa, a bez doprinosa dvojice bočnih igrača u napadu, Hrvatska je imala isti problem kao u Glasgowu.

U napadu je kronično falilo širine, Hrvatska je igrala na jako suženom i ograničenom prostoru i u tim uvjetima je puno lakše gubila loptu protiv kompaktne i fizički moćne suparničke momčadi. Bez mogućnosti da u kontinuitetu drži loptu, često je gubila posjed i ritam. To je na drugoj strani otvaralo velike koridore iza leđa bekova koji su Portugalci sjajno koristili. Momčad koja je uglavnom prisiljena napadati nisko postavljene blokove sada je imala puno prostora u tranziciji i s lakoćom je dolazila pred Livakovićeva vrata.

Gol je zabila baš iz jedne direktne lopte preko čitave hrvatske obrane. Uz to je zapucala još dvije sjajne šanse, a previše puta je ušla u zadnju trećinu terena, gdje je, uz malo više koncentracije, mogla i do drugog gola. I dok su hrvatski navijači s nestrpljenjem slušali vijesti iz Škotske, Hrvatska je napravila veliku promjenu.

Kaos u kojem je Hrvatska gospodar
Ozlijeđeni Kovačić i Sosa su izašli iz igre, a ušli su Jakić i Pašalić. Dalić je odlučio prijeći na formaciju s četiri igrača u zadnjoj liniji, a u veznjaku Atalante je dobio dodatnog igrača koji može raditi pritisak na zadnju liniju Portugala i dolaziti u završnicu.

Hrvatska je u novoj formaciji izgledala bitno drugačije. Hrvatska je na krilnim pozicijama visoko podignula Perišića i Baturinu, što je potisnulo portugalske bekove 10-15 metara unazad i otvorilo prostor za Gvardiola i Jakića da dođu visoko gore. Tu je dobivena ključna pozicijska bitka i Portugalci su, kako je utakmica odmicala, sve teže i teže izlazili preko bokova.

U takvoj postavci je Hrvatska imala puno bolju strukturu da pokupi odbijene lopte. Umjesto da, kao u prvom poluvremenu, osvojene lopte Portugala završavaju kontrama iza leđa hrvatskoj obrani, one su vrlo brzo ponovno dolazile u posjed Hrvatskoj.

S Budimirom, Kramarićem i Pašalićem u igri, završavanje akcije centaršutom je imalo smisla, a pred gol je stalno dolazio i Gvardiol. “Nije tipično za beka, ali kad vidiš da ima prostora, zašto ne ići naprijed? Pogotovo jer znam da je veznim igračima najljepše kad se napada dubina. Napadačima je to teško jer su okupirani protivničkim igračima tako da im treba netko iz drugog plana”, poručio je nakon utakmice.

Uz Gvardiolov priznati i nepriznati gol, Hrvatska je u drugom dijelu pogodila stativu i imala jednu fantastičnu priliku koju je Budimir zamalo ugurao u gol. Bilo je i u drugom dijelu kriznih trenutaka koje je trebalo preživjeti, Livaković je imao svoju sada već klasičnu spasiteljsku obranu lopte koju su svi vidjeli u golu, ali Hrvatska se još jednom izvukla.

Hrvatska je momčad koja uživa u kaosu kada se drugi gube
To joj je pošlo za rukom zato što je utakmicu u kojoj je gubila bitku prebacila u divlje vode u kojima je preuzela potpuni rizik i bez prevelikih taktičkih finesa, na momentum i energiju pritisnula suparnika. Stvorila je kaos u kojem se suparnik slabije snalazi i to nije fenomen od jučer.

Vrlo slična je bila ranije spomenuta utakmica na Mundijalu u Rusiji kada je Engleska na poluvremenu vodila 1:0. Kane je uz to promašio dva zicera u jednoj akciji, a Hrvatska je izgledala kao da ju je nervoza pojela.

No, u drugom dijelu je na teren izašla Hrvatska u kojoj je svaki igrač djelovao kao da je na poluvremenu u njega ušao novi život. Kao što je komentator BBC-ja tad rekao: “Ne mogu vjerovati da su ono iz prvog i drugog poluvremena iste momčadi.”

Istu stvar gledali smo na prethodnom Euru. Hrvatska je igrala i dominirala tek kada joj je gorjelo pod nogama (zadnjih pola sata protiv Italije) ili kada bi prva primila gol (Španjolska, Albanija). Zapravo, u Dalićevom mandatu je to postalo pravilo.

Hrvatska je pod njegovim vodstvom na velikim natjecanjima (ako u to uključimo i Ligu nacija) odigrala 17 utakmica u kojima je suparnik zabio barem jedan gol. Od tih 17 utakmica, suparnik je poveo u njih čak 14. To sugerira velike probleme s pripremom utakmice.

Isto tako, činjenica da je Hrvatska u 10 od tih 14 utakmica na kraju ipak došla do pozitivnog rezultata sugerira da je ona momčad ritma i momentuma, koja zna podignuti tempo u kasnijim fazama utakmice i koja se generalno jako dobro snalazi u situacijama u kojima utakmica više ni po čemu ne liči na ono kako je pripremljena. Na neki način, Dalićeva Hrvatska je momčad koja kao da jedva čeka da dobije gol kako bi postala opasna.

To je velika prednost u odnosu na praktički sve najbolje reprezentacije, ali i zadnji Euro je pokazao da nije moguće uzdati se samo u to. Prvo poluvrijeme protiv Portugala bilo je jedno od najslabijih u novijoj eri reprezentacije i dugo netko nije tako nadigrao Dalićevu momčad. U predstojećim, nikad kraćim kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, prostora za ispravljanje greške neće biti puno.