S. Klara Gizela Begić, OSB, koludrica Benediktinskog samostana sv. Marije u Zadru, preminula je u 63. godini života i 39. godini monaškog posvećenja u subotu, 8. lipnja, nakon kratke i teške bolesti, okrijepljena svetim sakramentima, u samostanu sv. Marije u Zadru.

Sprovodni obred na Gradskom groblju u Zadru, u utorak, 11. lipnja i misu zadušnicu u samostanskoj crkvi sv. Marije nakon sprovoda, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„U molitvi, sprovodnim obredom i misom zadušnicom opraštamo se od M.  Klare. Naša molitva prožeta je vjerom u Krista uskrsloga, otkupljenje čovjeka, uskrsnuće tijela i život vječni“, rekao je mons. Zgrablić u nagovoru na groblju. Izrazio je kršćansku sućut i duhovnu blizinu č. m. Anastaziji Čizmin, opatici zadarskog samostana sv. Marije i koludricama, rodbini i ožalošćenima koji su poznavali s. Klaru kao vedru koludricu koja je ljude u susretima darivala radošću, veseljem, razdraganošću i živahnim duhom, kao i dubokim duhovnim promišljanjima.

„Vjerujemo da je M. Klara po svom radosnom, poniznom i predanom služenju Gospodinu u molitvi i radu, po ljubavi prema Kristu i Crkvi, po čistilištu agresivne bolesti koja je brzo napredovala i trpljenju kroz koje je prošla, po smrti u koju je ušla, primila neuveli vijenac slave koji joj je Gospodin, njen Zaručnik za kojim je čeznula i kojeg je budno čekala, pripravio na nebesima“, rekao je nadbiskup. Istaknuo je da je M. Klara preminula na blagdan Bezgrešnog Srca Marijina, dan poslije svetkovine Presvetog Srca Isusova kojima je s. Klara osobito bila posvećena i pobožna, „čijem se ritmu kucanja srca u ljubavi za Krista cijelog svog života pridruživala“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je predstavio i biografske podatke M. Klare Begić, krsnog imena Gizela. Rođena je 26. studenog 1961. u Ljubiji, pokraj Prijedora u BiH, u brojnoj obitelji oca Slavka i majke Magdalene r. Mamlek, koji su imali još četvoricu sinova i tri kćeri. Gizela je ušla u samostan Sv. Marije u 21. godini života, 1. lipnja 1982. godine. Na njen odaziv benediktinkama utjecao je poticaj kardinala Vinka Puljića koji je bio Gizelin župnik u Ljubiji, a kasnije duhovnik u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru.

Monaško oblačenje s. Klare bilo je 7. listopada 1983. godine. Prve zavjete položila je nakon tri godine boravka u samostanu, 30. rujna 1985. godine. Svečane zavjete izrekla je nakon šest godina monaškog iskustva, 9. listopada 1988. godine.

S. Klara za svoje monaško geslo izabrala je riječi apostola Pavla iz Druge poslanice Korinćanima: „Što god vam rekne, učinite. I radosti vam vaše nitko oduzeti neće. Jer dosta ti je moja milost. Snaga se u slabosti usavršuje“. Za monaško ime uzela je Klara, u želji da bude osoba koja donosi svjetlo i lučonoša Krista koji je svjetlo svijeta. I kao osobu krasila ju je jasnoća stavova. U zajednici benediktinki, upravo je s. Klara svake godine na Uskrsno bdjenje nosila upaljenu uskrsnu svijeću nakon blagoslova novog ognja, iz samostanskog dvorišta na bogoslužje u crkvu sv. Marije.

Kao vjernu zaručnicu Krista, nadbiskup je duh Klarinog predanja Isusu, u nagovoru na groblju popratio riječima iz Knjige Pjesme nad Pjesmama: „Vjerujem da je M. Klara već čula mili glas svoga Zaručnika koji po Božjoj riječi iz Pjesme nad pjesmama dopire do nas: „Ustani, dragano moja, ljepoto moja, i dođi, jer evo, zima je već minula, kiša je prošla i nestala. Cvijeće se po zemlji ukazuje, vrijeme pjevanja dođe i glas se grličin čuje u našem kraju. Smokva je izbacila prve plodove, vinograd u cvatu miriše. Ustani, dragano moja, ljepoto moja i dođi. Golubice moja, u špiljama kamenim, u skrovištima vrletnim, daj da ti vidim lice i da ti čujem glas, jer glas je tvoj ugodan i lice je tvoje krasno. Sva si lijepa, prijateljice moja i nema mane na tebi“.

A nama M. Klara, po istoj Božjoj riječi poručuje: “Dragi moj pripada meni, a ja njemu. Tek što pođoh od vas, nađoh onoga koga ljubi duša moja. Uhvatila sam ga i neću ga pustiti. Što ću vam reći: da sam bolna od ljubavi. Govor mu je sladak, sav je od ljupkosti. Takav je dragi moj, takav je prijatelj moj, o, kćeri jeruzalemske. Ja pripadam dragom svome, dragi moj pripada meni, zauvijek“. Neka s. Klara slavi Gospodina u vječnom miru i radosti, neka nas kod njega zagovara, da i mi jednom čujemo mili glas našeg Otkupitelja i uđemo u vječnu radost s Njime i svim našim dragim pokojnima“, rekao je mons. Zgrablić.

„Neka me primi kao Zaručnik za čijim Licem neprestano čeznem“

U propovijedi mise, nadbiskup je rekao da su vjernici molitvom ispratili Klarinu dušu u nebesku slavu slušajući Božju riječ, čitanja koja je s. Klara odabrala da se čitaju na njenoj misi zadušnici. S. Klara odredila je i predala svojoj zajednici što će se čitati na njenom sprovodu još prije 14 godina, na blagdan sv. Jeronima, 30. rujna 2010., jer je na taj blagdan s. Klara položila svoje prve zavjete.

Za prvo čitanje izabrala je ulomak iz Knjige proroka Hošee, retke iz 11. i 14. poglavlja, Psalam 131, ‘Djetinji pokoj u Bogu’; za drugo čitanje ulomak iz Poslanice Efežanima (Ef 1,3-12), u kojem apostol Pavao piše da nas Krist izabra sebi da budemo sveti i neporočni pred njim, zamilovao nas je u sebi, njegovom krvlju imamo otkupljenje i otpuštenje prijestupa, po bogatstvu njegove milosti. Antifona prije Evanđelja bila je ‘Meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak’ (Fil 1,21), a navješten je ulomak iz Evanđelja po Luku (Lk 10,21-24), u kojem Isus slavi Oca što je „ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima“, a učenicima kaže: „Blago očima što gledaju što vi gledate. Mnogi su proroci i kraljevi htjeli vidjeti što vi gledate, ali ne vidješe; i čuti što vi čujete, ali nisu čuli“.

„S. Klara se nadahnjivala na riječima koje je izabrala za svoj sprovod o 25. godišnjici njenih svečanih zavjeta. Ona je tu Božju riječ nastojala živjeti za života, u Božjoj riječi našla je utjehu i nadahnuće“, rekao je mons. Zgrablić, vjerujući da je Klarina duša ušla u nebesa.

„Prorok Hošea govori o Izraelu, ali taj Izrael je slika svakoga od nas koji Gospodinu odlazi ususret. Prorok kaže da je Gospodin ljubio Izrael još dok je bio dijete, dozvao ga je iz Egipta i vodio za ruku. Onaj koji se otvori djelovanju Božjeg duha, koji susretne Krista, spoznaje da je to njegov život, da Gospodin nas prvi ljubi neizmjernom ljubavlju iz koje primamo njegov život, svaku milost i dobro“, rekao je mons. Zgrablić u propovijedi mise zadušnice.

U duhu Božje riječi da nas Gospodin privlači sebi konopcima ljubavi, nadbiskup je rekao da su ti konopci „ono dobro, lijepo i plemenito što svatko od nas nosi u svom srcu, što Gospodin nadahnjuje u nama i za čime čeznemo. To je nada koja ne razočarava, jer Bog nas nikad neće razočarati. Ako slijedimo put Božje ljubavi i glas našeg srca, ako idemo za tim konopom koji nas privlači, a s. Klara je tim putem išla i tako nastojala živjeti, taj put nas vodi do sjedinjenja s Gospodinom. Za tim ciljem čeznemo, da i mi možemo reći što i s. Klara: ‘Meni je živjeti Krist, a smrt dobitak’“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da smrt nije kraj, završetak, nestanak. „Smrt je najveći dobitak, jer primili smo darove koje nam je Gospodin darovao, a to je naš glavni životni zadatak – da surađujemo s milostima koje nam Gospodin daruje, jer bez njega ne možemo učiniti ništa. S njim možemo postići vječnu slavu, vječno zajedništvo njegove ljubavi i dobrote. Neka nam život s. Klare koji je bio utemeljen na Kristu, bude putokaz da ustrajemo kao što je ona ustrajala, da shvatimo da je smrt dobitak, a ne gubitak“, poručio je mons. Zgrablić.

Uz čitanja određena za svoj sprovod, s. Klara je 2010. g. napisala i zazive Molitve vjernika za svoju misu zadušnicu. U zazivima moli da Gospodin svojim duhom osnaži Crkvu u svijetu i da mu bude vjerna, za pastire, da redovnici ljube Isusa nepodijeljenog srca te mu radosno i ustrajno prikazuju svoj život, da mladi u Isusu nađu izvor i razlog svog života i cjelovito prihvate Isusovu riječ, za benediktinke i zajednicu vjernika, da u Riječi i Kruhu prepoznaju Isusovu živu prisutnost te za pokojne s. Anitu s kojom je ušla u samostan, Madre Agnezu, pokojne roditelje i sve druge pokojne.

U sklopu određenih čitanja i Molitve vjernika, s. Klara je zaključno napisala poruku naslovljenu ‘Radošću silnom u Gospodinu se radujem!’. U toj duhovnoj oporuci s. Klara izražava radost vjernosti koju joj je Gospodin od vijeka udijelio. „On me je od vijeka htio, zamilovao, s nježnom ljubavlju doveo pod svoj krov i povjerio najboljoj Majci, svojoj Majci Djevici Mariji. S neizrecivom strpljivošću uči me hodati strmim putem kreposti, dajući mi za uzore, vođu i učitelja svetog oca Benedikta i svetu Skolastiku. Pozvao me je i postavio među svoje ljubljene zaručnice, da pod njegovim budnim okom i životnim iskustvom učim tražiti Boga! Zahvaljujte Gospodinu jer je njegovo Milosrđe neizmjerno, jer je vječna Ljubav njegova i jer On vjeran svojim obećanjima uvijek ostaje. Zahvaljujte sa mnom i mojim koludricama koje me strpljivo nose i podnose. Uče me vjernoj ustrajnosti i strpljivosti svakodnevnom obraćenju.

Molite za me da po primjeru sv. Jeronima uzljubim, upoznam i uronim u otajstvo Riječi. Jednom izrečene i nama u polog zauvijek predane. Da mi Riječ Pisma bude svjetiljka nogama mojim u daljnjem svakodnevnom traženju Boga. Pomoć i razumijevanje u mom rastu molim i dalje do konačnog susreta pred Prijestoljem Svevišnjega suca koji neka mi sudi s blagošću Oca i primi kao Zaručnik, za čijim Licem neprestano čeznem“, napisala je s. Klara uz datum 30. rujna 2010., u zahvalnosti Gospodinu za tadašnjih 25 godina zavjeta u monaškoj obitelji Svete Marije u Zadru.

„Molitva i rad su disanje, sjedinjenje s Bogom – kroz izgovorene riječi molitve ili izgovorene riječi rada. Jer rad je isto izgovorena riječ“

Kao i druge koludrice sv. Marije, s. Klara radila je u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru, vodeći posjetitelje kroz Izložbu i opisujući im umjetnine. Završila je studij povijesti i povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Zadru, na poticaj opatice Čizmin. Radila je u radionici emajla i bila vrsna kuharica, u vrtu i u raspoloživosti za svaki drugi posao u samostanu, u potpunosti svjedočeći njihovo geslo Ora et labora.

U razgovoru za Hrvatsku katoličku mrežu 2020. godine, u reportaži o radu benediktinki na njihovom poljoprivrednom gospodarstvu u Smilčiću gdje je i s. Klara marljivo radila sve potrebno u obradi plodova zemlje, s. Klara je rekla: “Bog je rekao da nam daje zemlju da je podložimo sebi. A sveti otac Benedikt govori: ‘Vi ste tek pravi monasi kada živite od rada svojih ruku’. I neka se ne žalostimo ako moramo sami skupljati svoju žetvu. U Smilčiću nam pomažu i radnici koji obrađuju teške poslove. Ali skupljanje plodova i prerada, radimo mi benediktinke. Božji zakon je ljubiti Gospodina Boga svoga svim srcem svojim. Kad se izvršava taj Božji zakon, činiš sve na što te taj dan poziva. Isus poziva, nosite svoj križ danas, danas idite za mnom. Danas je žega, a to ići za Njim može biti i branje plodova.

Svi benediktinski samostani po svijetu imaju na neki način dodir sa zemljom, jer nas Bog na to poziva. Poziva nas da budemo sustvaratelji. Da na neki način mi pomažemo Bogu da svijet bude bolji. Ne možemo tek tako živjeti. Zahvaljujemo Bogu za svaki dar, za svaki dan, za sve što nam je dao. Zahvalnost prema Bogu ostvarujemo kroz rad svojih ruku. Najprije kroz molitvu, a molitva je sjedinjenje s Bogom – kroz izgovorene riječi molitve ili izgovorene riječi rada. Jer rad je isto izgovorena riječ. Isus je rekao: ‘Moj Otac radi. I ja radim’“, rekla je s. Klara.

O molitvenoj sabranosti kojom prate i rad na zemlji, okupljajući se na molitvu Časoslova, s. Klara je rekla: “Molitva je disanje. Rad je disanje. I ako smo mi u radu bili kao u molitvi, s Gospodinom sjedinjeni, onda je trenutak molitve samo nastavak te molitve. Prelazimo na rad koji je jednostavno nastavak molitve. Znači, rad je jedna molitva, molitva je druga molitva. A to je sve jedinstveno tkanje našeg svagdašnjeg života. Kaže netko, u molitvi sam s Bogom pet, šest sati. Ako ne moliš, ako nisi s Bogom 24 sata, nisi ni onih pet sati. Znači, to je kompletna molitva predanja sebe. I to ne možeš brojiti na sate, na minute. Ili jesi ili nisi. Ti si tu, prisutan, s Bogom“.

Zavjet stalnosti kojeg imaju benediktinke uključuje „stanje samostana u kojem redovnica jest sada i u svemu što će se dogoditi u budućnosti u tom samostanu. Znači, redovnica prihvaća tu zajednicu i sav njen razvitak, u pozitivnom, u rastu, a može biti i u padu. Sestra na dan zavjeta prihvaća tu zajednicu i sve što ta zajednica nosi, to je dio nje. Ako prihvaćaš zajednicu, prihvaćaš život u toj zajednici, onda sve prihvaćaš”, poručila je s. Klara Begić u razgovoru za reportažu HKM-a 2020. godine, u kontekstu rada benediktinki u poljodjelstvu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić