U nastavku donosimo propovijed nadbiskupa Milana Zgrablića sa mise polnoćke u zadarskoj katedrali:

“Draga braćo i sestre!

S radošću vas pozdravljam na ovoj Svetoj misi polnoćki i od srca čestitam: Sretan Božić!

Riječi koje ćemo noćas, danas na Božić, i ovih dana najčešće čuti i reći jedni drugima jesu, najvjerojatnije, upravo riječi: ‘Sretan Božić i sretni božićni blagdani’. Dok budemo izgovarali ove riječi jedni drugima, trudimo se izreći ih u duhu njihovog dubokog vjerskog sadržaja, kako one izvanjske pojave, kao što su darovi, znakovi pažnje, jelo i piće, borovi i kuglice, jaslice i okićeni prostori, ulice i domovi, ne bi zasjenile duboki značaj i sadržaj ovih riječi. Birane riječi čestitke i dobrih želja, pružanje ruke i bratski zagrljaj i drugi popratni sadržaji, lijepi su, uljudbeni, važni, rekao bih, i sveti, vanjski znaci, ukoliko nam pomažu živjeti Božić u njegovom izvornom smislu koji je povezan s dubokom radošću zbog Spasiteljeva rođenja.

Ova božićna liturgija mise polnoćke uvodi nas u veliko otajstvo Božjeg utjelovljenja za koje smo se pripremali tijekom vremena došašća. Božić nije samo obljetnica i proslava Isusovog rođenja u povijesti, već događaj koji nastavlja imati svoje veliko značenje u prostoru i vremenu svake osobe, svakog vremena, u cijeloj povijesti. „Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama“ (Iv 1, 14). Tako sv. Ivan sažima veliki i važni događaj Božića. Bog je po Isusu Kristu uzeo ljudsko tijelo i nastanio se među nama. Ova činjenica duboko ulazi u naš život.

Na poseban način, Božji boravak među nama događa se u liturgijskim činima, osobito svetoj misi, u kojima se uvijek uprisutnjuju i ponazočuju otajstva Božjeg spasiteljskog djelovanja u povijesti, u sadašnjem trenutku. Sadašnji trenutak postaje čas primanja milosti koje pojedino otajstvo sadrži. „Očitovala se Ljubav Božja i spasiteljica svih ljudi… On sebe dade za nas, da nas otkupi od svakoga bezakonja i očisti sebi Narod izabrani koji revnuje oko dobrih djela“, piše sv. Pavao u Poslanici Titu, koju smo slušali u drugom čitanju.

Noćas nam Crkva, uz prigodni Psalam radosti i zahvale (96), svečano pjeva: „Danas nam se rodio Spasitelj – Krist Gospodin!“. Ponavljali smo ovaj refren.  Danas nam nebo i anđeli pjevaju i preko glasa navjestitelja Evanđelja prenose radosnu vijest: „Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj, Krist, Gospodin.“ (Lk 2, 11). Ovo „danas“ koje se ponavlja u liturgiji, odnosi se na rođenje Božjega Sina. U liturgiji ovaj događaj postaje aktualan. Njegova aktualnost ne poznaje vremena, ne blijedi i ne umanjuje se tijekom nizanja dana, tijekom godina i brojenja stoljeća. Drugim riječima rečeno, Isusovo rođenje obuhvaća i prožima svako vrijeme, čitavu povijest. Isusovo rođenje je svevremenski ili nadvremenski događaj. Isusovo rođenje je događaj vječnosti u „danas“. Do ove stvarnosti Isusova rođenja mi možemo „danas“ doprijeti upravo preko liturgije. U Djetetu Isusu, rođenom u Betlehemu, Bog se približio čovjeku. Mi se možemo po liturgiji približiti Bogu po „danas“ koje, kako pjeva Uskrsni hvalospjev, „Dan koji nema zalaza“. Bog je „vječno ušao u granice vremena i prostora“, kaže papa Benedikt XVI., „da bi nam `danas` omogućio susret s njim.“ (Kateheza, 21. 12. 2011.).

Poznati švicarski teolog Hans Urs von Balthasar, razmišljajući o Božjem djelovanju „danas i sada“, u čijem svjetlu možemo promišljati i o ulasku Boga u vrijeme po Isusovu rođenju, kaže da postoji tanki veo koji dijeli vječnost i vrijeme, jer već „u vremenu sja zlatni temelj vječnosti“ (Hans Urs von Balthasar, Sestre u duhu, Zagreb 2009., str 191). Ulazeći u suživot s Bogom, u „danas“ njegovog djela ljubavi, „žitko zemaljsko trajanje olabavljuje se i pretvara u blagi žubor pred stalnim licem vječnosti“ (Isto). Stoga nas može zadovoljiti samo ono što je vječno, koje se nama otvara u Božjem „danas“ i dušu uzdiže iznad svega prolaznoga. Tako u povezanosti s Bogom, „kroz koprenu prolaznosti naslućujemo vječno“ (Isto); kroz Božje „danas“ ulazimo u Božje beskonačno koje „nema ni granica, ni dana ni obala“ (Isto), kako vječnost opisuje sv. Terezija od Djeteta Isusa.

Bogata božićna liturgija sa svojim čitanjima ulomaka iz Svetog Pisma iz Staroga i Novoga zavjeta, sadržajnim molitvama, teološki bogatim izričajem hrvatskih božićnih pjesama, zajedničkim promišljanjem i drugim liturgijskim gestama i sadržajima, pomaže nam shvatiti da je Isusovo rođenje događaj spasenja, uvijek aktualno i tiče se svakoga čovjeka. Stoga nam se nameću konkretna pitanja:

Kako živjeti Božić i ono Božje „danas“ koje se dogodilo u Isusovu rođenju? Kako Božje „danas“ preoblikovati u vječno, neprolazno, potpuno, spasonosno? Kako prolazni i smrtni život zaogrnuti vječnim? To je moguće samo ako Boga, koji nam je darovao svoga Sina iz ljubavi prema nama i radi našega spasenja, stavimo u središte našeg života. Kako Bog postaje središte našega života? Sigurno ne samo deklarativno. Bog postaje središte našega života kada Božju bît prihvatimo kao svoju bît života. „Bog je ljubav“ (1 Iv 1,8), kaže sv. Ivan. Božja bît, esencija, je ljubav. Ono što je krvotok našem tijelu, to ljubav mora biti našem duhu i životu. Kao što krv dopire do svake stanice našega tijela da je nahrani, tako i Božja ljubav mora prodrijeti u svaki naš čin i svaki naš trenutak, da bi on bio spasonosan, da bi nas Bog ispunio sobom, da bi se Bog utjelovio u našem duhu.

„A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista” (Iv 17, 3), tumači Isus svojim učenicima. Život s Bogom, život vječni, sastoji se u poznavanju Boga. A Boga poznajemo samo po ljubavi, kroz iskustvo ljubavi. Boga ljubimo kada „danas, ovdje i sada“ vršimo njegovu volju. A njegova je volja da budemo kao On: ljubav. „Budite savršeni kao što je savršen otac vaš nebeski“ (Lk 5, 48), poziva nas Isus.

Ispunjavajući Božju volju, to jest, živeći ljubav svugdje i u svemu, u dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti, u prikladno i neprikladno vrijeme, živeći Božje „danas“, „sada“ ne poznaje otjecanje vremena, nego ostaje „uvijek sada“ vječnosti, život s Bogom. Bog mi po Duhu Svetom u savjesti „sada i danas“ nadahnjuje što po Božjoj volji trebam činiti. Činim li što mi Bog nadahnjuje u ljubavi, tâ ljubav nije ljudska i moja, nego Božja i vječna. Jedino ljubav, jer je Božja, sadrži vječnost i neprolaznost. Po ljubavi moje „danas“ postaje „vječnost“, moje „sada“ postaje „zauvijek“. Moja ljubav nije više pojam, nego iskustvo Boga koji se utjelovio. Isusovo rođenje nije prošlost, nego „sada“ Božjeg rađanja u mojem životu.

Sv. Lav Veliki, papa, u jednoj božićnoj homiliji potiče vjernike riječima: „Kličimo u Gospodinu, dragi moji, i otvorimo svoje srce najčišćoj radosti, jer je svanuo dan koji za nas znači otkupljenje, drevnu pripravu, vječnu sreću. U godišnjem ciklusu koji se za nas obnavlja, uzvišeno otajstvo našega spasenja, koje – obećano na početku i predoznačeno na svršetku vremena – određeno je da traje zauvijek“.

Braćo i sestre, živimo ovo Božje: „Danas vam se rodio Spasitelj, Krist, Gospodin“, kako bi nam Bog bio uistinu blizu, naša radost, ispunjenje našeg života, naša sadašnjost i vječnost. Amen.

mons. Milan Zgrablić

nadbiskup zadarski

Foto: I. Grbić