Misno slavlje za članove karizmatskih zajednica iz Zadarske nadbiskupije u župnoj crkvi sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru u subotu, 9. rujna, predvodio je don Marinko Duvnjak, župnik župe sv. Kasijana u Sukošanu.

„Slaveći misu po obrascu Duha Svetoga molimo da nam Gospodin dâ svoga duha, neka otvori naše duše i srca, jer bez njegovog Duha ne možemo ništa učiniti. Kako i molimo, ‘Gospodine, pošalji Duha svojega i obnovit ćeš lice zemlje’“ rekao je don Marinko.

Tumačeći Božju riječ, don Marinko je rekao da Pavao u svojim poslanicama upućuje zajednicu kako živjeti, kao poslužitelj Evanđelja naviješta Radosnu vijest. Zajednicama koje je osnovao i poučavao, kojima je prolazio i naviještao evanđelje, Pavao je svaki put imao potrebu navijestiti radosnu vijest – da nas Bog ljubi. 

„I mi imamo potrebu čuti Radosnu vijest. A Radosna vijest glasi – Bog te ljubi!“ poručio je don Marinko. Pojasnio je to na primjeru braka, upozorivši kako nije ispravno ni dobro kad muž kaže ‘Što ja imam potrebe reći ženi da je volim’ ili ako žena kaže, ‘Nemam mu potrebe to reći, on to zna’.

„On to zna. Ali, ako mi to ne govorimo, onda se sve pomalo obara, prijeđe u rutinu. Jer nije stvar u tome zna li netko nešto, nego je stvar u tome da mi imamo potrebe to čuti. Imamo potrebe, jer nas to oživljava! Ono što nas oživljava jest ljubav, Duh Sveti kojeg Bog nama daje, svaki dan.

I svaki dan imamo potrebu čuti da nas Bog ljubi. Jer svaki dan je novi dan, neka nova situacija. U braku, obitelji, na poslu, ako se živi zajedno, dolazi do trzavica, svađa, ružnih riječi. Smirimo se, kažemo ‘Žao mi je, dobro’ i često nakon takvih situacija prijeđe se u šutnju. Ali važno je reći Oprosti i Volim te“ rekao je don Marinko.

Podsjetio je kako majka Elvira, utemeljiteljica zajednice Cenacolo, u knjizi ‘Zagrljaj’ piše da je njena majka s puno brige i nježnosti išla u gostionu po svog muža, Elvirinog oca koji je pio i dovela bi ga kući. Majka je tražila od djece da imaju poštovanje prema ocu, iako je bilo ružno vidjeti ga pijanog, bez dostojanstva.

„Majka Elvira kaže kako se pomirila s ocem i oprostila mu. I taj zagrljaj. U životu zajednice nakupi se toga. Kad se u čovjeku nakupi, postanemo ukočeni. Nisi otvoren, gibak, jer si ukočen, krut.

Kad slušamo evanđelja, vidimo da su i farizeji kruti. Nastoje sve zapovjediti, kao da je sve u redu, a zapravo ništa nije u redu jer im je sve kruto.

Ljudi ne oproste do kraja neku situaciju. Kad se nešto novo dogodi, opet se plane, opet se sve spominje jer nema trajnog oproštenja, pomirenja, nema toga da ljubav procirkulira kroz naše tijelo, kroz našu dušu i srce, kroz naše riječi.

Majka Elvira kaže: ‘Zagrli onoga s kim se trebaš pomiriti i broji do sedam’. Jer u početku je osoba kruta. Nakon što se izbroji do sedam, sve se počinje opuštati. Počinje dolaziti do pomirenja, do odnosa da se čovjek počinje opuštati. Jer imamo potrebe to čuti, da nas Bog voli“ poručio je don Marinko.

Apostol Pavao u svojim poslanicama stalno ponavlja da je Bog poslao svoga Sina. Svaku poslanicu počinje s tim, ‘Bog je poslao svoga Sina… ‘, koji je postao čovjekom, koji je umro i uskrsnuo za nas, koji nam oprašta grijehe i  dao je svoj život za nas.

„Bog te ljubi! Imamo potrebu to čuti – iako to znamo. Ako to ne slušamo, ako to ne čujemo, s vremenom se sve ukruti. Sve postaju samo pravila. Zato se svećenicima, redovnicima, vjernicima laicima koji su redovito u Crkvi, lako događa da postanu kao farizeji koji su u pravilima. Sve znamo, ali nema ljubavi. Postalo je sve ukrućeno. Zašto? Jer mi to znamo“ upozorio je don Marinko. 

U navještenom Evanđelju Isusovi učenici, apostoli, ponašaju se spontano. Gladni su, a prolaze kroz polje i jeli su žito.

„Kad žito još nije zrelo, zrna su mekana i mogu se jesti. Bilo je pravilo, kad je netko gladan, mogao je brati koliko hoće, ali samo što će odmah pojesti. To je bilo dopušteno. Ali, ako bi ubrao plod i stavio ga u torbu, to je bila krađa.  

Farizeji prigovaraju Isusovim učenicima jer je radnja čišćenja žita, da bi ga se moglo pojesti, već bilo kršenje subote, zapovijed Dana Gospodnjeg da se ništa ne smije raditi, posao koji se nije smio raditi. I farizeji prigovaraju Isusu zašto njegovi učenici trgaju klasje i jedu. Zašto rade ono što nije dopušteno raditi subotom?

Isus im odgovara primjerom Davida i njegovih pratitelja koji su učinili nešto što je izgledalo još svetogrdnije. Kad je David bježao ispred Šaula, jeli su posvećene kruhove koje su smjeli jesti samo svećenici. David je jeo i dao svojim pratiteljima. To se nije smatralo grijehom Davida koji je bio preljubnik i ubojica.

Sveto Pismo Davida karakterizira kao čovjeka koji je bio po srcu Jahvinu, po srcu Božjem. David je bio po srcu Božjem jer on nije gledao što će ljudi reći, koja su uvriježena mišljenja drugih, da se ravna po tome kako će se svidjeti ljudima, kako smo često mi skloni ponašati se. I ne gledamo što će Bog reći“ upozorio je don Marinko.

David je više puta pokazao kako je njegovo srce po Božjem srcu, što se vidi iz načina kako se David ponaša kad mu se događaju teške stvari.

„Kad se Abšalom, njegov sin, pobunio protiv njega, David želi spasiti svog sina. I kad su ga ubili protiv njegove naredbe, David plače za svojim sinom, iako je sin napravio užasne stvari protiv njega. Ali, David zna da je i on bio nepravedan prema svom sinu. Dakle, on gleda i svoj grijeh. Možda je i njegov grijeh uzrok zašto se njegov sin tako ponašao. I David ga ne osuđuje, nego plače za svojim sinom.

Dakle, on se ne ravna prema onome kako su se drugi ravnali, kako je bilo uobičajeno ponašanje. Nego David prima nadahnuće, duboko iz tog svog odnosa, on je zapravo u srcu Božjem. Jer on se ponaša onako kako se Bog ponaša – Bog plače. Bog ljubi svoga Sina. I Bog se prema nama ponaša tako da nas Bog ljubi ne samo kad smo dobri, nego i kad nismo dobri, kad smo protiv njega. Kad smo se pobunili protiv njega. Bog želi naše spasenje“ poručio je don Marinko.

Da se David ponaša drugačije, pokazuje i kad ga napada i vrijeđa Šimej. Iz Davidovog okruženja rekli su mu neka samo kaže riječ i odsjeći će Šimeju glavu.

„David kaže da se njegov sin digao protiv njega, a Šimej ima možda još veći razlog napadati ga. Onda kaže, ‘Što ako mu Bog dopušta to činiti’. Dakle, on razmišlja puno dublje.

Ne u smislu da bi Bog bio izvor nekog zla, nego da Bog dopušta to poniženje. I kaže da će Bog možda pogledati na to poniženje i da će mu vratiti blagoslov po tom poniženju. Naša ljudska logika i kako mi razmišljamo je da se nekoga odmah želimo riješiti, još pogotovo kad osoba ima moć – samo nekoga makne.

To će nam uvijek biti napast – imaš moć, on ti smeta, samo ga makneš. A David kaže, Ne. Treba vidjeti, možda treba, možda ne. Možda poslije, sad ne.

Zato je David u Božjem srcu – on prima nadahnuća, on gleda što Gospodin govori“ istaknuo je don Marinko.

Kad je David bio u teškom grijehu, radio je po svome. Prorok Natan ga stavlja pred Boga. „Da bismo mogli vidjeti svoj grijeh, moramo se staviti pred Boga. I David kaže, ‘Sagriješio sam protiv Jahve’.  Natan odvrati Davidu: ‘Jahve ti oprašta tvoj grijeh: nećeš umrijeti’.

To je temeljno kad spoznajemo gdje griješimo – da vidimo da je moj grijeh protiv Boga. Dok to ne vidimo, kajanje nema smisla. To su neka pravila, naše norme, kao što farizeji kažu da je netko u nečemu pogriješio, ali tu nigdje ne vidiš Boga. U toj zapovijedi nema ljubavi“ poručio je propovjednik, naglasivši da Sveto Pismo i sve zapovijedi imaju nutarnju povezanost, nutarnji smisao.

„Prva zapovijed je zapovijed ljubavi. Ako bilo koja zapovijed nije u skladu s ljubavlju, ona ne vrijedi. Izokrene se njen smisao.

Bog nam daje Dan Gospodnji da možemo biti s njim, da možemo slaviti. Nije problem što je čovjek nešto učinio, nego što je izašao iz Dana Gospodnjeg. Znači da je sve drugo važnije nego Dan Gospodnji. To je bio smisao te zapovijedi“ rekao je don Marinko, pojašnjavajući to na primjeru iz navještenog Evanđelja kad su apostoli u subotu trgali klasje i jeli žito.

„Tu su gladni ljudi koje treba nahraniti. Isus kaže ‘Sin Čovječji je gospodar subote’. Isus je središte subote, i on je tu. I učenici to prepoznaju – tu je Gospodar subote. On nam je dao subotu. Biti s njim, biti u njegovoj blizini znači slaviti Dan Gospodnji. Farizeji to ne vide. Oni su izašli iz tog odnosa s  Gospodinom.

Oni vide samo jedno pravilo. Ne vide više Gospodara subote. A on je tu. A oni ga ne primjećuju. Zato je ta zapovijed izgubila svoj nutarnji smisao, jer ne vidi Gospodara subote. Ako Gospodar subote nije prisutan, onda je sve promašeno. Iako izvana može izgledati da je sve u redu, zapravo ništa nije u redu, ako Isus nije tu“ upozorio je don Marinko.

Pritom je rekao da živimo u svijetu koji je sve okrenuo naopako, jer je izbacio Boga. „Bog više nije na prvom mjestu. Ako Bog nije na prvom mjestu, pokazuje se da ljudi čine štete.

To ide dotle i postaje pošast što se mladima sugerira, pokazuju ankete u Njemačkoj i Francuskoj, gdje mladi kažu da neće imati djecu kako bi spasili planet. Mnoge pojave postaju ideologija, ne smiješ ovo, ono. Nema opuštenosti.

Kad Bog nije u središtu, ljudi izgube svoje dostojanstvo i onda više nitko od nas nije u središtu. Drugi mi smeta, samog sebe stavljam u središte. Tako se otvaraju vrata pakla, jer tu više nema ljubavi. To je usmjerenost na sebe, zaokupljenost sobom.

Ako je Bog na prvom mjestu, onda su ljudi u središtu. Jer Bog je sve stvorio radi nas i radi našeg spasenja, iz ljubavi. Bog nas ljubi. Sin Božji je došao da nam dâ svoju božansku narav, svoj božanski duh. To je ljubav. Da uđemo u zajedništvo s Ocem, Sinom i Duhom Svetim, da njemu možemo biti slični.

Ako smo u ljubavi sjedinjeni s Bogom, obnavlja se lice zemlje. Zato, kad zazivamo Duha Svetoga, kažemo da se obnavlja lice zemlje. Obnavlja se Božjom ljubavlju koja je razlivena u našim srcima“ poručio je don Marinko Duvnjak.

Ines Grbić