Plastika, naftna zagađenja i masovni turizam nisu jedine prijetnje očuvanju mora, iako se o njima najviše govori. WWF povodom Svjetskog dana oceana (6. lipnja) ukazuje na ogromnu prijetnju morskom životu – zaostale ribolovne alate u moru. Izgubljene ili odbačene ribarske mreže, udice i druga oprema nastavljaju loviti, ozljeđivati i ubijati morske organizme.

„Konačno se posljedicama nezbrinute plastike počinje pridavati pozornost koju zaslužuje. U WWF-u, svjetskoj organizaciji za zaštitu prirode, fokusirali smo se na dio ovog otpada čiji se utjecaj manje vidi i razumije. Radi se o zaostalom ili izgubljenom ribolovnom alatu koji je najsmrtonosniji oblik morske plastike jer nastavlja neselektivno hvatati ribe, zaplitati morske sisavce, ptice, kornjače i morske pse. Tako ih izlaže sporoj i bolnoj smrti iscrpljivanjem i gušenjem,” kaže Fabijan Peronja iz WWF Adrije.

WWF Adria prepoznaje hitnost i važnost suočavanja s ovim problemom, te se kroz projekt „Ghost Gear” (engl. zaostali ribolovni alat) intenzivno bavi njegovim rješavanjem. Provedeno mapiranje Jadrana ukazuje kako ovo nije samo globalni, već i nacionalni izazov jer je morsko dno uvelike prekriveno izgubljenim alatima što znatno doprinosi degradaciji morskog staništa i gubitku bioraznolikosti.

Mnogi se na pomisao o morskim dubinama prisjete straha od morskih pasa, no prava prijetnja i tihi ubojica je spomenuti zaostali ribolovni alat. Smrtonosan je za čak 66% morskih sisavaca i 50% morskih ptica, a 90% riba koje se u njega zapletu i uginu ima i komercijalnu vrijednost, što je izravan gubitak i za ljude. Stručnjaci WWF-a i profesionalni ronioci provode redovite ronilačke akcije za uklanjanje ribolovnih alata iz odabranih područja kako bi smanjili njihov utjecaj na morske ekosustave, pri čemu surađuju s lokalnim ribarima, vlastima i organizacijama.

„Podižemo svijest o važnosti pravilnog odlaganja ribarske opreme i potičemo naše ribare da primjenjuju održive prakse. Edukacija i osvještavanje ribara, ali i šire javnosti, ključni su za prevenciju nastanka novog ribljeg alata na dnu mora. Želimo osigurati da se ribarski alati pravilno koriste, održavaju i zbrinjavaju kako bi se smanjio gubitak opreme te se ovim putem zahvaljujemo ribarima i Upravi ribarstva pri Ministarstvu poljoprivrede na suradnji u projektu.” dodao je Fabijan Peronja.

Katolički blagdan Tijelovo, odnosno u dužoj verziji Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Krist.

Ideja o blagdanu prvi put se javlja u 13. stoljeću na inicijativu augustinske redovnice sv. Julijane iz samostana kod Liegea u Belgiji koja je imala viđenje punog Mjeseca s mrljom na površini. Puni Mjesec protumačila je kao Crkvu, a mrlju kao upozorenje na nedostatak blagdana kojim bi se slavila euharistija odnosno sakrament koji je Krist utemeljio na posljednjoj večeri rekavši da kruh predstavlja njegovo tijelo, a vino njegovu krv.

Na molbu Julijane mjesni je biskup u svojoj biskupiji uspostavio blagdan, koji se na početku zvao blagdan euharistije. Belgijska redovnica i njeni suvremenici zdušno su promicali ideju blagdana i nastojali ga proširiti na cijelu Crkvu. Papa Urban IV. objavio je 1264. godine bulu kojom je to pokušao učiniti, no spriječila ga je brza smrt. Tek u 14. stoljeću, papa Ivan XXII. širi Tijelovo na cijelu Rimokatoličku Crkvu, odnosno na zapadno kršćanstvo.

Za Katoličku Crkvu, svetkovina je spomen na ustanovljenje euharistije na Veliki četvrtak. Prema katoličkom nauku tijelo i krv Kristova u euharistiji su ‘istinski, bitno i stvarni prisutni’, a misterij pretvorbe kruha i vina događa se po euharistijskoj molitvi koju izgovara svećenik. Pojednostavnjeno bi se moglo reći sljedeće: Ako je mana, hrana što ju je Bog dao Izraelu na putovanju kroz pustinju, kruh s neba i znak zajedništva s Bogom koje nikada ne prestaje, a euharistija spomen na Kristovo potpuno predavanje i žrtvovanje te sakrament u kojem je on stalno i potpuno prisutan, Tijelovo je blagdan kojim se slavi euharistija i misterij pretvorbe kruha i vina u Kristovo tijelo i krv. Tijelovo se slavi u četvrtak poslije Presvetog Trojstva, dakle, deveti četvrtak nakon Uskrsa, što ove godine pada 15. lipnja.

Dr. Tomislav Ivančić, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, kaže da jednako kao što u objektivno spoznatim slovima neke pozivnice na gozbu prepoznaje nevidljivu ljubav i prijateljstvo onih koji ga pozivaju, tako u vidljivo spoznatim znakovima kruha i vina vidi poziv Boga na njegovu gozbu.

‘Kao što mi prijatelj može poslati pismo i u njemu poruku da se ne bojim u određenim krizama života, tako mi prijatelj Isus u kruhu i vinu, u tim euharistijskim znakovima, daruje poruku da se ne bojim, jer on je sa mnom’, poručuje Ivančić i navodi Kristove riječi: ‘Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu’.

Tijelovo se slavi u crkvama i svetištima širom Hrvatske i neradni je dan. Blagdan se, među ostalim, obilježava tijelovskim procesijama u kojima se u povijesti tradicionalno prezentirala pobožnost, ali i važnost pojedinih osoba, udruga, crkvenih i svjetovnih dužnosnika, kao i običnog puka. Pravoslavna Crkva ne poznaje tijelovske procesije, a euharistiju tumači na ponešto drugačiji način.

Predstavljeni su rezultati prvog nacionalnog istraživanja prehrambenih navika dojenčadi i djece do 9 godina. Istraživanje se provodilo od 2017. do 2022. godine, a ispitale su se navike tisuću osamsto dvadeset djece. Podaci pokazuju kako se na tanjurima naših najmlađih sve rjeđe mogu pronaći slatkiši, a hit su postali avokado, chia sjemenke, batat i tikvice. Što tu radi još i slanina u sljedećoj priči.

Dok Aleksandra priprema ručak, njezina četverogodišnja kći Elena jede užinu.

“Elena, ovo tu ti je mrkvica tvoja koju si tražila i ovdje su tvoji mali lješnjaci”, govori majka svojoj kćeri koja potvrđuje da su joj zdrave grickalice jako fine.

Majka troje djece Aleksandra Numanović za ručak je pripremala zelje, mrkvu, tikvice, meso i matovilac s maslinovim uljem. Elena je dotle nestrpljivo čekala i nabrajala nam svoje omiljene voćke.

Četverogodišnja Elena oduševljena je voćem, no, njezin devetogodišnji brat David puno je izbirljiviji kad je u pitanju zdrava prehrana koju ova majka priprema za svoju djecu.

Aleksandra kaže: “Chia sjemenke teško kamufliram za starijeg sina, ali sam našla način da ih u puding skoz sameljem i dodam puno čokolade unutra, ali barem 50% kakaa i banane i to onda može proći, ali ako vidi sjemenke kao sjemenke to neće, ali isprobavate –  metoda pokušaja i pogrešaka”.

Da sve više roditelja prakticira zdravije namirnice pokazalo je i prvo nacionalno istraživanje prehrambenih navika djece do devet godina. U tim godinama najčešće se jede tjestenina, kruh i krumpir. Od mesa tu je piletina, od povrća mrkve, tikvice i grašak, a od voća banane, jabuke i mandarine. Rezultatima su iznenađeni i oni koji su proveli istraživanje.

Daniela Čačić Kenjerić s Prehrambeno-tehnološkog fakulteta u Osijeku govori o trendovima u prehrani djece: “Roditelji su za kašice koristili chia sjemenke. Nismo očekivali da naiđemo na slaninu u nižoj dobnoj skupini, ali ona se pojavila, kako su djeca starija tako je sve veća prisutnost. Nismo očekivali da će bademi biti dominatni orašasti plodovi to je bilo veliko iznenađenje je nekako smo uz djecu uvijek vezivali lješnjake”.

I u gradskom vrtiću na Trešnjevci drže se zdrave prehrane. Za djecu se sastavljaju tjedni jelovnici koje priprema nutricionistička služba u Zagrebu. U ponedjeljak se jeo sendvič i acidofil, jagode i banane.

Ravnatelj dječjeg vrtića Potočnica Tomislav Kiš opisuje dnevni meni koji danas jedu djeca u vrtiću: “Za ručak je bila juha, pohane tikvice, pire od krumpira, salata od rajčice s bosiljkom, kukuruzni kruh, a za drugu užinu kruh sa sjemenkama, namaz od svježeg sira i mrkve – time su zadovoljene sve nutriivne potrebe djeteta”.

80 posto majki je dojilo. Od uvođenja dohrane istraživanje je pokazalo da majke kreću s jabukama, tikvicama i batatom, a umjesto slatkiša djeca sve češće jedu bademe, orahe i lješnjake.

Adrijana Ćosić iz HZJZ-a koja je provodila ovu anketu kaže: “Skoro da ne postoje slatkiši kod naše djece, grickalice. Ja sam bila na početku u šoku, pitala kao – a nešto slatko? – Ne, moja djeca to ne jedu. Djeca koja su sudjelovala u anketama ne jedu grickalice, ne jedu slatko“.

I Vlatka Buzjak Služek, majka petogodišnje djevojčice i jednogodišnjeg dječaka daje sve od sebe da se na kuhinjskim policama ne gomilaju čokolade.

“Tako da je to borba. Ne odvikavam ih, nisu bili izloženi i sad nastojim to ograničiti, ali je neizbježno da jedu slatkiše, ali bitno da je pod kontrolom to”.

Ovakvi podaci trebali bi ostati pod kontrolom i kod djece starije od devet godina jer statistike za tu dob pokazuju kako je svaki treći školarac pretio, a 80 posto njih ne jede povrće.