Slovenske sigurnosne službe uhitile u u ponedjeljak dva ruska špijuna. Špijuni su u Ljubljani unajmili mali ured u kojem su se, službeno, trebali baviti nekretninama i antikvitetima.

Prema pisanju slovenskih medija, dvojica ruskih agenata imali su državljanstvo jedne od južnoameričkih zemalja, a u Sloveniji su djelovali pod lažnim identitetom.

Ovo nije jedini slučaj kada su slovenske tajne službe uspjele ući u trag aktivnim pripadnicima stranih obavještajnih službi, ali je ovaj slučaj veliki uspjeh zbog složenosti otkrivanja jer je špijune s lažnim identitetom i državljanstvom bilo teško pronaći i povezati s Rusijom.

“Bilo bi nevjerojatno da ih i kod nas nema”

Zanimalo nas je koliko je Hrvatska zanimljiva stranim službama i je li moguće da i po ulicama hrvatskih gradova šetaju strani špijuni.

Kriminalist i stručnjak za sigurnost, Željko Cvrtila, za N1 kaže da ga ne bi čudilo da ih ima i kod nas, ali naglašava kako je problem otkriti ih te da je pitanje jesu li naše službe sposobne to same napraviti. Dodaje i da su slovenske službe vjerojatno imale stranu pomoć. Cvrtila ističe kako bi bilo nevjerojatno da ih i kod nas nema.

Pitanje je i koliko je Hrvatska zanimljiva stranim špijunima. “Sigurno smo mi njima zanimljivi”, kaže Cvrtila i dodaje: “ne samo zbog toga što smo članica zapadnih asocijacija poput EU-a i NATO-a, nego i zato što smo geostrateški pozicionirani tako kako jesmo s izlaskom na Jadransko more i s poveznicom prema Sredozemlju”.

Dodaje kako se ruske službe u svojim špijunskim nastojanjima u Hrvatskoj naslanjaju na srbijanske tajne službe. “Srbijanske tajne službe su, što legalnim što ilegalnim putem, penetrirale u naš sigurnosni sustav. Tako da ruske službe imaju izravne i izvrsne inforamcije o tome što se kod nas događa i bez puno muke i truda i legendiranja kojeg su imali u Sloveniji”, tvrdi Cvrtila.

Na pitanje koliko je nekome teško dokazati da strani agent ako ima putovnicu neke treće zemlje, kao što je to bio slučaj s ruskim agentima u Sloveniji, Cvrtila odgovara da je uobičajeno da agenti s dokumentima nekih trećih zemalja penetriraju u zemlju koja im je meta.

“Ali teško je to dokazati. Mora se utvrditi veza prikupljanja tajnih podataka iz određenih izvora i slanja negdje. U tom smislu moraju biti detektirani i uhvaćeni skoro na djelu, a to je dosta komplicirano”, kaže Cvrtila.

Službe same po sebi surađuju na svakodnevnoj razini

Ruska agresija na Ukrajinu potaknula je članice Europske unije da tješnje surađuju po velikom broju pitanja, od zajedničke nabave energenata, lijekova, oružja pa i oko sigurnosti. Zanimalo nas je hoće li ovakve penetracije ruskih agenata navesti službe članica Europske unije da tješnje surađuju i po sigurnosnim pitanjima, Cvrtila odgovara kako službe same po sebi surađuju na svakodnevnoj razini.

“Ta suradnja je čvrsta i operativna u realnom vremenu. Mislim da to funkcionira posebice kad su u pitanju zajednički interesi. U principu, odmak od Rusije zajednički je interes Europe, tako da po tom pitanju suradnja sigurno postoji”, smatra Cvrtila.

“Jedino gdje može doći do prijepora”, veli sigurnosni stučnjak, “je ako postoje neki jaki interesi neke pojedinačne države. A tu je Hrvatska opet na margini čuvanja svojih interesa, jer mi nikad nismo ni deklarirali koji su naši ključni interesi, osim ulaska u Europsku uniju i NATO što se i napravilo”.

Dodaje kako Hrvatska druge interese nije nikad iskazala. “Ne znamo je li to očuvanje šuma, mora, vode, ljudskog potencijala. Je li to promjena politike u Srbiji, raspuštanje Republike Srpske, očuvanje Crne Gore. Mi smo po svim tim pitanjima nedefinirani. Ne zna se. Tako da ni naše službe ne znaju što trebaju čuvati osim nekakvih, u Strategiji nacionalne sigurnosti deklariranih, općih ljudskih vrijednosti i prava čovjeka, za što treba skrbiti zapravo javna sigurnost i sudovi, a ne tajne službe”, kaže Cvrtila.

A što se tiče Europe i europskih poslova oko Rusije tu je Hrvatska “mali od kužine” koji podržava sve te stvari i dio je toga. “Kad bi se utvrdilo da netko ili nešto djeluje na području Hrvatske, naše službe bi to odradile”, kaže Cvrtila i ističe da je pitanje mogu li to naše službe same utvrditi i odraditi.

“Mi imamo duge veze s Rusijom koje su počele prije 1990-ih, nastale preko tvrtki koje su bile pod nadležnošću ondašnjih sigurnosnih službi, vojnih i civilnih, tako da su te veze jake”, kaže Cvrtila.

Nedostatak kontrole

Dodaje da najčešće za penetraciju u sustav koriste ucjene kako bi pozicionirali svoje ljude unutar sustava.

Kaže i da je u Hrvatskoj problem taj što je velik broj naših dužnosnika upetljan u kriminal, a naš kontraobavještajni sustav, koji bi trebao biti prvi koji će to detektirati, to ne radi. “I ako za nekakvu kriminalnu djelatnost ili bilo kakvu drugu komprimitarajuću djelatnost sazna tajna služba neke druge države, to može iskoristiti za ucjenu i pozicioniranje svojih ljudi unutar našeg sistema”, kaže Cvrtila i dodaje da je Hrvatska jednostavno izbušena na taj način.

“Mi jednostavno nismo napravili red po tom pitanju. To se Amerikancima, recimo, ne može dogoditi. A da ne govorimo o tome da neki naši političari održavaju kontakte s komprimitiranim ljudima, što je u normalnim državama nedopustivo. To jednostavno nitko kod nas ne kontrolira”, kaže Željko Cvrtila.

SOA-in pogled na sigurnost

Sigurnosno obavještajna služba posljednje javno izvješće objavila je 2020. godine. Tada je SOA istaknula da je Hrvatska sigurna i stabilna demokracija, no i upozoravala na rastući ekstremizam i radikalizam dodatno potaknut, tada razbuktalom, pandemijom covida-19.

U izvješću se ukazivalo da su u hrvatskom jugoistočnom susjedstvu aktivni nezapadni akteri, da reforme za dostizanje europskih standarda sporo napreduju te da je Zapadni Balkan i dalje opterećen nedovršenim stabilizacijskim procesima i neriješenim međudržavnim i međunacionalnim pitanjima, uz teškoće vezane uz iskazanu namjeru za europskim integracijama zbog nedovoljne provedbe reformi.

Također isticali su, među ostalim, da posebnu neizvjesnost na Zapadnom Balkanu uzrokuje društveni rascjep u Crnoj Gori u kojoj značajan dio političke moći zauzimaju stranke s protu-NATO, prosrpskom i proruskom orijentacijom nasuprot tzv. suverenističke prozapadne opcije.

SOA je upozoravala da su državno sponzorirani kibernetički napadi sve su zastupljeniji u špijunaži te da ih organiziraju nalogodavci iz pojedinih država pri čemu koriste različite organizirane aktere za provođenje napada.

Ti napadi, isticali su u SOA-i, usmjereni su prema pažljivo odabranim ciljevima, koji su prethodno dobro proučeni, a izvršavaju ih državno sponzorirane kibernetičke APT (Advanced Persistent Threat) grupe koje su usko povezane sa sigurnosno-obavještajnim sustavima pojedinih država. Takvi kibernetički napadi u prvom redu ciljaju države članice EU-a i NATO-a.

Tada su isticali da trenutno nema utvrđenih izravnih terorističkih prijetnji hrvatskim institucijama, državljanima i interesima od strane terorističkih skupina te da se teroristička prijetnja, odnosno prijetnja organiziranih napada terorističkih skupina i dalje procjenjuje niskom, ali se mogućnost provedbe terorističkog napada (prvenstveno samostalnih napadača) nikada ne može isključiti.

Dakle, iz izvješća Sigurnosno obavještajne službe, možemo zaključiti kako je Hrvatska relativno sigurna zemlja, nadamo se da će, s obzirom na vremena u kojima živimo, tako i ostati.