Predsjednik HBK, zadarski nadbiskup Želimir Puljić, gostovao je u emisiji ‘Aktualno’ Hrvatskoga katoličkog radija u utorak 4. kolovoza povodom proslave 25. obljetnice hrvatske oslobodilačke akcije, vojno – redarstvene operacije ‘Oluja’. Razgovor u kojem nadbiskup Puljić iznosi stavove o značenju proslave Dana pobjede, Dana domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, prenosimo u cijelosti:

Na današnji dan, 4. kolovoza 1995. godine, započela je oslobodilačka akcija Oluja. Toga je dana bombardirano baš područje Dubrovačke biskupije čiji ste pastir tada Vi bili, Oče nadbiskupe.

Nije to bilo iznenađenje za Dubrovnik, jer bili smo bombardirani cijele godine, dok smo bili u okruženju. Ali onda je jednom političkom akcijom, više nego vojnom, dubrovačko područje bilo oslobođeno. I živjeli smo godinu i pol, dvije, u određenom miru i radosti da više nema bombardiranja. Ali tada, kad je započela vojno – redarstvena akcija Oluja, ponovno smo osjetili bombe blizu. Kao što je i Zagreb bio bombardiran, tako je i područje Dubrovačke biskupije također bilo bombardirano, u znak ‘male’ odmazde zbog ove veličanstvene akcije oslobađanja koje se dogodilo Olujom 1995. g., na današnji i sutrašnji dan, 4. i 5. kolovoza.

Četvrt je stoljeća otkako su naši hrvatski branitelji akcijom Oluja ishodili slobodu Hrvatske. Preostalo je bilo još osloboditi istočnu Slavoniju, ali akcijom Oluja oslobođena je petina naše zemlje u svega dva dana.

Uistinu je to bila nevjerojatna akcija! Sjećam se da smo taj dan, 5. kolovoza, cijelo prijepodne samo buljili u televiziju. I dobro se sjećam, nevjerojatno je djelovalo kako je naša vojska oslobađala teren, nekoliko desetaka tisuća četvornih kilometara. Samo najedanput pokazuje strelicu: došli su dovde, došli su dovde, došli su dovde… došli na Knin! Za vojsku koja je bila s one strane, Jugoslavensku vojsku plus vojska SAO Krajine koja je bila potpomognuta Jugoslavenskom vojskom, Oluja je bila zaista iznenađenje, izgleda. Nitko nije očekivao takav entuzijazam, takvu spremnost naših vojnika, takvu stratešku stvar, da su bili izgubljeni. I na kraju, hvala Bogu da je ipak završilo bez velikih katastrofa kao što je moglo biti, gubitaka s naše i s druge strane. Bilo je žrtava, jer rat to uvijek sa sobom donosi, ali je na kraju bilo i pregovora, predaja.

Sjećam se dobro kad je naš general Petar Stipetić na jednom mjestu dogovorio s generalom JNA predaju. Onda su učinili nešto lijepo, rekli bismo, kao dvojica koji su se prethodno šamarali, šaketali, tukli, kao u boksačkom ringu kad sve čine da pobijede. A onda kad pobijede, pruže jedan drugome ruku i zagrle se. Tako su i njih dvojica generala tada ljudskim gestom dali do znanja – rat je završio. Onda su pozvali okupljene Srbe koji su se pripremili da idu na poziv Miloševića, koji je sve pozvao da svi bježe iz Knina, a generali su zamolili: „Ostanite ovdje. Nemojte bježati. Ovo je vaša domovina“. Međutim, nisu, nažalost, poslušali. Otišli su. Kad spominjete te dane, tako smo mi napeto pratili cijeli taj dan i Bogu zahvaljivali za tu akciju koja je uistinu bila oslobodilačka. Oluja je vratila ponovno nadu hrvatskoj državnosti. Vojnici su zaista bili ponosni, radosni, ali ne ponosni ponižavajući druge. Nego, u smislu: Natjerali ste nas da se moramo braniti oružjem, a mogli smo se i dogovoriti, mogli smo se razići kao što se dogodilo u Češkoj, Slovačkoj i drugim sovjetskim zemljama gdje su se ljudi razišli bez rata. Ovdje je, nažalost, velikosrpska politika bila uzela maha i ljudi su bili opijeni. I nažalost, završilo je kako je završilo.

Ono što je lijepo, to mi se osobito sviđa, da će na 25. obljetnici Oluje govoriti naš general Ante Gotovina koji je kao strateg bio duša te oslobodilačke akcije. Ali je po završetku odslužene kazne suda u Haagu, kada je oslobođen, došao najprije u Zagreb na Stepinčev grob, onda u Zadar. Onda je rekao nešto čega, čini mi se, još nismo svjesni. General je tada rekao: ‘Okrenimo se budućnosti!’. Rat ostavimo povjesničarima i političarima, ali mi se okrenimo budućnosti i živimo dalje kao ljudi koji ne smiju biti opterećeni onim što je bilo jučer. To mi se sviđa da će na dan proslave 25. obljetnice Oluja govoriti on – general Ante Gotovina!

Na proslavi 25. obljetnice Oluje čije je središnje obilježavanje u Kninu, Vojni ordinarijat RH slavi svetkovinu svoje nebeske zaštitnice, Gospe velikog hrvatskog krsnog zavjeta.

Jest, i to je jedna od točaka koje se obilježavaju 5. kolovoza. Najprije, to je Dan pobjede i Dan domovinske zahvalnosti, onda je to i Dan hrvatskih branitelja. Ovih dana gledao sam film ‘Operacija Oluja’ koji je njima baš posvećen i cijeloj akciji Oluja. Veličanstveni film, ali volio bih da je napravljen u Zagrebu, u Hrvatskoj, nego u Americi. Taj film je vrijedan, dokumentiran, ima jako puno svjedoka iz rata, dokumentirano u razgovoru i akciji. Pa mi je i to drago. Osim toga, 5. kolovoza je i dan Vojne biskupije, Vojnog ordinarijata koja je pod zaštitom Gospe velikog hrvatskog krsnog zavjeta.

Tim povodom je biskup Jure Bogdan koji je na čelu Vojnog ordinarijata, uputio prekrasnu poslanicu koja na neki način simbolizira i potiče sve članove Vojnog ordinarijata, vojsku, policiju, njihove obitelji i sve članove hrvatske države, s poticajem: „Budimo narod nade, budimo narod koji moli, budimo narod koji vjeruje u Krista Gospodina. Jer Riječ je Božja Tijelom postala. Ne mirimo se s umorom i predajom pred tijekom zbivanja koji su i sada neki put opterećujući i začuđujući, kako nismo dovoljno zahvalni jer to je, uvjereni smo, lijek i za našu i podijeljenost i rascjepkanost koja nas neki put previše umara“.

Baš tamo, u Zvonimirovoj bazilici blizu Knina, nađen je pralik Gospe koji smo nazvali Pralik Gospe velikog hrvatskog krsnog zavjeta. Taj je pralik bio simbol koji se nosio u onoj našoj velikoj Devetnici od Solina, preko Knina, Nina do Marije Bistrice, na te velike četiri postaje. Ali nosio se i u Rim 1979. g. kad smo hodočastili u Rim i prvi put se susreli s tadašnjim papom, dragim Ivanom Pavlom II. Taj Gospin lik je bio na toj proslavi u Rimu, a Papa je misu slavio na hrvatskom jeziku i propovijedao na hrvatskom. I ne zaboravljamo njegove riječi koje je tada rekao: „Dragi moji Hrvati, Papa vas voli, Papa vas grli i prima, Papa vas blagoslivlja!“. Onda još nije bilo vrijeme zrelo, kako su onda govorili komunisti, da Papa dođe u Hrvatsku i da nas posjeti. Tek će to biti 1994. godine. A ovo je bilo 1979., prije nego je došao, dakle, Papa je tada izrazio želju i živo je želio doći u Hrvatsku, posjetiti tu dragu zemlju i susresti se s Hrvatima, što je bilo prvi put 1994. g. I to će ponoviti 1998. kad će proglasiti blaženim Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici i poći u Solin na grob naše kraljice Jelene. I tamo će biti onaj prekrasni susret s mladeži kad je zajedno s njima pjevao Zdravo Djevo, Kraljice Hrvata. Nije znao riječi, ali je prepoznao melodiju, to je neka melodija poljske Gospine pjesme. Ali Papa je sa srcem došao i pozdravio i utješio nas, da bi na kraju došao zadnji put za stoto putovanje 2003. g. Evo, to je, dakle – Gospa je vezana uz našu prošlost, Gospa je vezana i uz naše događaje, uz naše muke, uz naše radosti. Zato joj se molimo, rado joj hodočastimo, jer znamo da je ona Majka naša, Kraljica Hrvata!.

Gospin molitveni znak, krunicu, nosili su i naši hrvatski branitelji. Oče nadbiskupe, spomenuli ste dokumentarni film ‘Operacija Oluja’ čiji je redatelj Nikola Knez, a scenaristi dr. Miroslav Međimorec i dr. Dorothy McClellan. Gledali ste taj film, što Vas je osobito dojmilo u tom filmu?

Dojmila me dokumentiranost. Bio sam svjedok svega toga pa ti vraća u sjećanje sve te događaje. Scenarist je izvrsno uspio intervjuirati najvažnije čimbenike svega toga događanja. Drago mi je da je taj film snimljen, drago mi je da je tako sažeto, dokumentirano, rekao bih, i za one koji ne znaju ništa, vrlo poučljivo, jednostavno, da razumiju cijelu situaciju. I osobito mi je drago da je uspio prikazati te međunarodne važne faktore iz toga vremena, npr. intervjuirati prvog američkog veleposlanika u Hrvatskoj, Petera Galbraitha koji je u tom razgovoru baš ljudski otvorio svoju dušu. I rekao je otvoreno, jasno: ‘Prepoznali smo, Amerika je prepoznala agresiju koju je velikosrpska politika na čelu sa Slobodanom Miloševićem učinila. Onda nismo mogli šutjeti, nismo mogli ne priznati, nismo mogli ne podržati tu akciju koja je zaista bila na visini’. Kao vojna akcija, jedinstvena, kako su rekli neki stručnjaci za vojne akcije: da je Oluja „jedinstvena kopnena akcija koja je nakon Drugog svjetskog rata bila najveća i najsvestranija“. Drago mi je bilo čuti također u filmu izjavu predsjednika Tuđmana koji je u Kninu rekao: „Pobjeda ne znači samo oslobađanje domovine, već stvaranje temelja za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku kroz stoljeća, u budućnosti koja je pred nama“. On je shvatio da se moralo to učiniti. Jer bili su pregovori, bili su dogovori, bio je nuđen čak i Plan Z – 4. To je bilo baš nuditi Srbima autonomiju u vlastitoj državi. Čak je Tuđman i na to bio spreman. Ali ovi su zaneseni svojom velikosrpskom idejom odustali od toga i propali su svi pregovori. Jedina je bila mogućnost da se upravo tako, vojno – redarstvenom akcijom vrati okupirani teritorij i vrati sloboda u Hrvatsku.

Redatelj filma Nikola Knez je isto zahvalan da je to mogao učiniti. Rekao je da je to u vječni spomen na hrvatske branitelje, velika hvala. I on kao redatelj osjeća potrebu zahvaliti. Zahvaliti braniteljima, vojnicima za njihovu hrabrost i žrtvu koju su podnijeli za domovinu i omogućili rođenje Hrvatske, slobodne, samostalne i neovisne države. Dok sam gledao taj film i osjećao zahvalnost, prema redatelju i svima koje su uspjeli intervjuirati da prikažu taj događaj, žao mi je da nakon 25 godina nemamo tu kod nas, u Hrvatskoj, takvu sekciju, takav angažman ljudi koji se bave filmom, da nešto tako stvore. Realnu stvaranost prikazati kakva je bila, na filmski način. Kao da sve ide u zaborav. Drago mi je da se taj film napravio, ali volio bih da je to učinjeno kod nas. Film je dobio i dvije nagrade na međunarodnom filmskom festivalu u Houstonu za režiju i za sve što je kao takav prikazao. Ali to je u Americi. Ja bih volio da se ovdje, u Hrvatskoj stvara takvo ozračje, da se ljudi natječu tko će dokumentiranije, ljepše, pozitivnije, prikazati ono što smo ovdje propatili i proživjeli. Nadam se da će to biti poticaj, nakon 25 godina.

Sigurno jako kasnimo u tome, ali to je i doprinos izgradnji kulture sjećanja na što nas pozivaju i crkveni poglavari, pa i sami pape, do pape Franje. Sv. Ivan Pavao II. poticao je njegovati kulturu sjećanja.

Tako je. On je to osobito govorio u kontekstu tolikih mučenika koje je iznjedrilo 20. st.

I naš Domovinski rat je iznjedrio mučenike.

Tako je. Kroz vrijeme, osobito vrijeme fašizma, nacizma i komunizma, milijuni ljudi su pretrpjeli, ne samo radi toga što su bili druge nacije, druge kulture, nego jer su bili vjernici. Jer su vjerovali u Crkvu i prakticirali svoju vjeru, osobito u vrijeme komunizma koji je načelno bio protiv Boga, Crkve i svega što je Božje. Tako da je u tom kontekstu Papa rekao: ‘Europa je premrežena silnim brojem mučenika’. I Papa je pozvao biskupe, pozvao je Crkvu neka ne zaboravlja. Neka prikuplja podatke, neka ostanu ljudi kao svjedoci. Zahvaljujući njima, njihovoj patnji, njihovom svjedočanstvu, Crkva je danas još uvijek živa u Europi.

Film ‘Operacija Oluja’ je američko djelo. U tom kontekstu, treba reći kako smo, nažalost, svjedoci da se na oslobodilačku akciju Oluja nastoji baciti sjena u domaćim krugovima. No upravo se akcija Oluja uzima kao relevantan primjer, kao paradigma uspješno ustrojenog sustava obrane i ostvarenja pobjede koja se studira na američkim vojnim učilištima. I to je pokazatelj kako smo na temelju realnog stanja na terenu prepoznati u svijetu u stručnim krugovima kao nešto što je vrijedno, u smislu akcije Oluja. Možete li se osvrnuti na to da nas opet tuđinac vidi vrjednijima, jačima, ispravnima, korektnima, nego što to nastoje učiniti neki unutar naše domovine?

Dobro ste to verbalizirali. Ja bih se u tom kontekstu sjetio, bilo je to za vrijeme, kažu građanskog rata u Turskoj, kada su ratovali. Čovjek koji je bio na čelu opozicije morao je doći u šator potpisati predaju. Došao je sav u strahu, pokunjen, a pobjednik ga je dočekao sa smijehom, džentlmenski i rekao mu: ‘Gospodine, ne trebate se plašiti. Ne trebate tako pokunjeno gledati. Ne znači da ste vi sad izgubili, radi toga što ste pobijeđeni’. I vratio mu je time moral. ‘Mi moramo sada potpisati kraj toj nevolji, idemo u budućnost drugačije’. Volio bih i bio sretan da iz ovoga rata izvučemo pouku i mi Hrvati, ali volio bih također kad bi se i kod Srba rodila određena takva, neću reći simpatija, ali jedno razumijevanje za pobjedu, koja je pobjeda, ali nije poniženje. U tom kontekstu čini mi se da su pozvani političari, osobito u ovom vremenu, ono što je Gotovina rekao kao strateg i vojni časnik – Gledajmo budućnost.

Nadam se da je Hrvatska sada slobodna u svojim granicama, u tim uvjetima sada kakvi jesu, svaka država i svaki narod imaju svoju neovisnost. Hajdemo gledati zajednički prema budućnosti, zajedničke Europe, njegovati dobrosusjedske odnose. Neću reći, zaboraviti. Ali nema nam koristi na nečemu ideološkom graditi. Mi moramo misliti na djecu, budućnost našu, na zemlju, mir, na slobodu. Poštivanje. Volio bih da u tome naši političari također uspiju i sa susjedima razvijati takav dijalog i takvo razumijevanje. Rat je iza nas, ne treba nijekati sve loše što se dogodilo, ne treba nijekati patnje koje smo preživjeli i pretrpjeli. Ali moramo graditi na boljoj budućnosti, boljim planovima, boljoj strategiji, zajedničkim akcijama, u čemu će se naša djeca osjećati sigurnije i slobodnije.

Na početku našeg razgovora spomenuli ste, Oče nadbiskupe, poziv, apel državnog vodstva i samog predsjednika dr. Franje Tuđmana srpskim stanovnicima da ostanu u svojim domovima, u hrvatskoj zemlji koju su nastanjivali. To je jako važno i treba to reći jer ovih dana je prisutan i spomen te neke druge kolone o kojoj govore pripadnici srpske nacionalne manjine. Ali velika je razlika toga u odnosu na, primjerice, vukovarsku kolonu, jer je iz Knina riječ o svojevoljnom odlasku ljudi. Molim Vaš komentar aktualne situacije u pokušaju da se odlasku Srba iz Knina i s tog područja predbaci da je taj njihov odlazak bio prisilan, da su to morali učinit. Srbi su to učinili svojevoljno, štoviše, na poziv njihovog vodstva.

Prepustimo te događaje povjesničarima i objektivnoj procjeni. Film ‘Operacija Oluja’ koji se može pogledati na portalu IKA govori i o tome. Govori jasno i nedvojbeno da je, nažalost, do akcije Oluja trebalo doći. Drukčije se sloboda nije mogla obraniti ni steći. Ali isto tako treba reći da je predsjednik Tuđman, general Stipetić i drugi, oni su pozvali zaista da ljudi ostanu. Ali jača je bila ideologija, nažalost. Jači je bio strah koji im se i desetljećima usađivao: ‘Ako budete s Hrvatima, to su vam ustaše. Ti kolju…’. Živjeli su od lažne ideologije, krive ideologije, zadojeni. Kad spominjem Galbraitha, i on je bio u toj koloni, pokušao je s njima poći na traktoru…

Povjesničari su pozvani stvarno da sve elemente iznesu na vidjelo, da vide gdje se pogriješilo, što je bilo krivo i što se moglo prevenirati. Možda je nekada važno isto, što psiholozi često govore, da se shvati drugoga, ne moraš samo čuti njegovu riječ, njegova razmišljanja i njegove stavove. Nego moraš pokušati uživjeti se u njegovu situaciju. Onda kada si obuo njegove cipele, onda tek možeš osjetiti i težinu takvih stavova, takvih zabluda i takvih krivih zaključaka. Mi smo ovdje više da razgovaramo o zahvalnosti Bogu za dar slobode, za dar neovisnosti, za dar onoga što bismo mi trebali kao narod slaviti, veličati. Ne ponižavajući druge koji su bili zavedeni, koji su se našli na drugom frontu jer su bili zavedeni, a inače su članovi ove države. Stoljećima su živjeli ovdje s ovim narodom, ali su bili zavedeni. I to treba otvoreno reći. Zavedeni su krivom ideologijom. Nama je jako žao. Prava koja svaki čovjek ima, imaju i oni pravo. Ali strah ih je uhvatio, zaveli su ih i to treba uzeti kao činjenicu. Međutim, to ne znači da je završila povijest s time.

Kao sina hrvatskog naroda rodom iz BiH, moram Vas pitati i za još jedan komentar. Naime, akcija Oluja pomogla je također da se ne dogodi Srebrenica u Bihaćkoj enklavi. Svojevremeno ste u razgovoru za HKR opservirali temu opravdanosti postojanja Herceg – Bosne. Uz ovogodišnju proslavu Oluje povezujemo se s hrvatskim narodom u BiH i jedinstvom toga obrambenog korpusa u Hrvatskoj i BiH i po dodjeli odlikovanja od strane predsjednika RH Zorana Milanovića pripadnicima HVO-a. I na taj način se učvršćujemo u pogledu na naš obrambeni sistem spojenih posuda, jer i to je bio način kako su se branili teritorij i sloboda i BiH i Hrvatske.

Ako se treba govoriti o slomu velikosrpske ideologije kroz akciju Oluja, onda se ne može govoriti jednostrano da je to samo Hrvatska vojska, nego i Hrvatsko vijeće obrane koje je surađivalo, zajednički branilo svoja ognjišta, svoja naselja. U tom pogledu, Herceg – Bosna nije neka paradržava, kako su često govorili. Ona je bila, prema ondašnjim zakonima SR BiH, rekli bismo, samoupravna ili samoobrambena tvorevina, zahvaljujući takvoj organizaciji i pomoći koju je mogla nešto dobiti od Hrvatske. Dakle, ostala je i ustrajala. Usudio bih se reći – da nije bilo Herceg – Bosne, ne bi bilo ni slobodne Hrvatske i ne bi bilo države BiH. Mislim da svaki objektivni analitičar može tome dati svoj placet.

Meni je žao da su u danom trenutku agresivnom akcijom međunarodne zajednice najprije uništili banku, koja je bila ekonomska podloga za održavanje Herceg – Bosne, a onda, pretpostavljam prisilili, zahtijevali su od Tuđmana da je dokine, i dokinuta je Herceg – Bosna. Što je šteta, jer ona nije bila država. Ona je bila samo jedan strukturalni okvir koji je pomogao i da dođe do ugovora, sporazuma u Daytonu, da dođe do konačnog prestanka rata i da se onda, uz organizaciju nezavisne države Hrvatske, i BiH strukturira na čvrstim temeljima, a to je jednakopravnost triju naroda: Hrvata, Srba i Muslimana. Nažalost, međunarodna zajednica je napravila dva entiteta, koja su dala veće pravo Republici Srpskoj kao da je ona država u državi. Federacija je nažalost na klimavim temeljima dogovora Hrvata i Muslimana, tako da ne znam kako će se tamo razvijati.

Ali svakako, kad spominjete akciju Oluja i vezu s Hrvatskim vijećem obrane, drago mi je da je predsjednik Milanović odlikovao te brigade koje su doprinijele obrani. I one su mogle djelovati zajedno jer je dogovoren tzv. Splitski sporazum između Tuđmana i Izetbegovića, u kojem je zapravo Izetbegović zamolio Hrvatsku vojsku: ‘Dođite, pomozite!’. I ta je pomoć bila efikasna.

Galbraith u spomenutom filmu kaže nešto što je interesantno. Kad je Hrvatska vojska učinila veličanstvenu akciju oslobađanja hrvatskog teritorija, došla pred Banja Luku, Galbraith kaže da su pod pritiskom, čini mi se da kaže Francuza i Engleza, zaustavili Tuđmana. Rekli su, ‘Nemojte ići na Banja Luku’. Galbraith kaže, ‘Nisam danas siguran da smo dobro učinili’. Jer oslobađanjem Banja Luke zapravo bi se srušila do kraja mitologija Velike Srbije, a ovako je ostalo… Galbraith kaže, ‘Ne znam jesmo li dobro učinili’. Jer kad je akcija, onda akcija ide do pobjede. Ovdje je ostalo neriješeno pitanje. Makar, nadam se da će ljudi BiH shvatiti da je budućnost u njihovim rukama, da će Srbi shvatiti da je BiH njihova država, a ne neka paradržava ili neka dodatna država, da će Muslimani shvatiti da samo suradnjom s Hrvatima i sa Srbima mogu zajedno držati i spasiti tu jedinstvenu državu.

Želite, Oče nadbiskupe, i naš hrvatski narod i sve stanovnike naše prekrasne domovine potaknuti da i izvanjski obilježe veliki dan proslave 25. obljetnice Oluje.

Svakako. Obilježavanje Oluje uključuje događaje iz kulturne, znanstvene i religiozne sfere. Dobro je biti sudionik toga slavlja. Vjerojatno mnogi neće moći ići u Knin. Ali možemo u svojim domovima, možemo u svojim crkvama, u svojim obiteljima, dati neki doprinos i sudjelovati u tome.

Bilo bi lijepo kad bi se zastave izvjesile po našim kućama, našim župnim stanovima i uredima, da se osjeti da domovina zahvaljuje. Nakon 25 godina zahvaljuje za taj veliki dar koji je bio najprije zasluga naših branitelja i ondašnje strategije ondašnjega vodstva koji su uspjeli bez velikih žrtava, ali uz velike žrtve branitelja, učiniti ono što danas uživamo – a to su sloboda i nezavisnost!

Bilo bi lijepo kad bi ljudi nešto pročitali o tome, spomenuo sam film ‘Operacija Oluja’. Film se može pogledati jednim klikom na IKI, traje 50-ak minuta. Da se malo prisjetimo onoga što zapravo danas posjedujemo, imamo, a vrlo smo zaboravili. Mnoge stvari smo zaboravili. Ne smijemo zaboravljati! Mi smo ljudi koji pamte, koji se sjećaju, a nadasve, pozvani smo i da zahvaljujemo. Da budemo zahvalni. I da, rekao bih, supatimo ili suosjećamo, pokažemo neku empatiju prema obiteljima, onim muževima i ženama koji su stradali, prema djeci koja su ostala bez svojih roditelja. Dakle, branitelji nam zaista moraju biti u srcu, osobito oni koji su u ovom ratu ranjeni – da osjete da ih grlimo, da ih svojim osjećajima, svojom molitvom, u svojim srcima nosimo.

Od 1992. godine međunarodno smo priznata država, od 1995. g. oslobođeni; 25 godina je zapravo vrlo mlada država.

To nije puno godina, ali jest određeni broj godina prošao. I drago mi je da u ovim proslavama imamo mogućnosti da ne zaboravimo. Da se radujemo, da zahvaljujemo, ali da ne zaboravimo dar koji smo primili! Da zahvalimo najprije Gospi našoj čiju su krunicu naši branitelji nosili oko vrata. Zapravo, plod te molitve, te žrtve je i sloboda koju uživamo. Zato, zahvalimo Bogu, zahvalimo Gospi, ali zahvalimo i svima onima koji su bili na čelnim položajima kao državnici, političari ili vojskovođe. U tom trenutku dali su sve od sebe da se sloboda vrati.

Vi također sudjelujete u koncelebraciji misnoga slavlja u Kninu, 5. kolovoza.

Hoću, poći ću, jer to je ipak prigoda, 25 godina, podijeliti s mjesnim šibenskim biskupom Tomislavom Rogićem, s vojnim ordinarijem Jurom Bogdanom i sa splitskim metropolitom Marinom Barišićem koji će predvoditi misno slavlje. Drago mi je da ću moći sudjelovati na tom velikom slavlju u sklopu 25. obljetnice Oluje, znači, srebrnog jubileja.

Kad ste spomenuli subraću biskupe… Vi kao predstavnik Crkve zahvaljujete našim hrvatskim braniteljima, a ja u ime laičkog svijeta kažem Hvala i našoj Crkvi; našim biskupima i vođama naše Crkve u Hrvatskoj koji su također ugradili sebe i dali doprinos u ostvarenju slobode i nezavisnosti koje danas imamo. I vama netko treba reći Hvala, narod je i Crkvi zahvalan.

Hvala lijepo. Lijepo je čuti takve riječi zahvale. Ali isto tako, mogu reći, ne znam kako bi drugačije, nego onako kako smo i učinili. Dakle, mi smo dali sve od sebe, bili smo s narodom i mislim da je to najljepši čin koji smo mogli dati u ono vrijeme rata, zaista. Bili smo jedno srce i jedna duša. Molilo se, poticali smo, hrabrili, nadali se. U tom kontekstu, ja sam ponosan da pripadam toj Crkvi koja je bila s narodom i nudila mu i pružala nadu u najtežim trenucima.

Izvor: Zadarska nadbiskupija