Max Weber je u protestantskoj etici rada uvidio duhovno izvorište kapitalizma. Protestantske vrijednosti rada: upornost, štedljivost, marljivost i (materijalna) neovisnost uz visoko preferiranje utilitarizma su osnovne determinante i (odgojne) vrijednosti rada. Odgojna uloga rada implicira tu vrijednost kao imanentni dio svrhe rada, te prema tome, u otporu sredine proizlazi svrhovitost i korisnost rada. Učenje je prilika da se shvati vrijednost samoostvarenja i svrsishodnosti rada. Odgojna vrijednost rada je ona vrijednost koja pridonosi samoostvarenju pojedinca i priznanju te samoostvarenosti od njegove sredine.
Temeljem znastvenih rezultata odnosa ljudi prema radu mogu se predvidjeti gospodarski prosperitet određene države, aktualizirati odnosi između etničkig i etičkih aspekata rada,  terapijska (i preventivna) uloga rada u komunama za ovisnike s maksimom ORA ET LABORA, analizirati profesionalnu orijentaciju, potrebe za prekvalifikacijama, doškolovanjem… (jer bez toga nema budućnosti ni za pojedinca ni za društvo), otuđenost ljudi u procesu rada, stimulacije za rad, (svakom tipu odnosa prema radu treba pripadati odgovarajuće stimulacija; u protivnom nema učinkovitosti u povećanju proizvodnosti rada), prepoznavanje i poticanje kreativnih poslova i pojedinaca, ulogu slobodnog vremena u procesu raz/otuđenja rada, predviđanje društvenih promjena i uspješnosti raznih reformi… Bez toga  nije moguće očekivati pomake u reformama gospodarstva, obrazovnih politika, sve do odgoja djece i mladeži.
U svojoj knjizi «Odgojne vrijednosti rada» (Književni krug, Split, 1999.) sam napisao slijedeće: «Samo naivne može iznenaditi činjenica da se društveni sustav može promijeniti, a da odnos prema radu i potrošnji ostane isti». Upravo to se i dogodilo. Naime, od sredine šezdesetih u ex Jugoslaviji do danas u postsocijalističkoj Hrvatskoj je ostala dominantna utilitaristička orijentacija prema radu, najviše kod zaposlene i nezaposlene populacije ispitanika. Homo oeconomicus je naša stvarnost. Samoaktualizirajuća orijentacija ostaje i dalje «privilegija» visokoobrazovanih, ili školsko-studentske kategorije ispitanika. Pravi problem je što je ostala paradigma oslobađanja od rada, s prepoznatljivim konzumerizmom kao stilom života i/ili statusnim simbolom, gdje sve ima cijenu a ništa vrijednost.            Intrigantna je činjenica da se u interpretacijama rada do danas nismo (konačno) oslobodili ničim opravdanu dihotomnu podjelu rada na vrijednost po sebi i suprotno tomu, koncepciju koja u radu vidi otuđenu djelatnost. U prvoj koncepciji od Martina Luthera koji zagovara tezu o radu kao izvorištu svih ljudskih vrlina, socio-utopista koji u njemu vide afirmaciju svih pozitivnih vrijednosti… sve do «praksis filozofa» koji su «operacionalizirali» istu tezu stavljajući znakove jednakosti između pojmova rad i stvaralaštvo. Svi glasoviti pedagozi u svojim djelima veličaju odgojnu ulogu rada. Iznimka je ruski pedagog Karl  Dimitrijević Ušinski.
Suprotno tim tumačenjima, etimološke analize riječi «rad», označavaju muku kao posljedicu svakog posla. Npr. latinski Arare, ili njem. Arbeiten označavaju naporan rad i nelagodu kao posljedicu svakog posla. Adam Smith, škotski ekonomist iz 18. stoljeća  govori o nemogućnosti spajanja altruizma u tržištu rada: «Nikada nisam vidio da su mnogo dobra učinili oni koji su se pretvarali da trguju zbog javnog dobra.» On je rad i definirao kao «prokletstvo».
I Fridrich  Tylor, osnivač znanstvene organizacije rada je smatrao da su svi ljudi u radu motivirani isključivo novcem. Karl Marx je u svojim ranim radovima zagovarao tezu o radu kao negativnom «obliku samodjelatnosti». Knjiga «Working», čikaškog novinara Studsa Terkela, postala je bestseller sredinom sedamdesetih u SAD, gdje je zaključio kako je za većinu Amerikanaca „trijumf preživjeti radni dan”. Na mjesto upornosti, štedljivosti, materijalne neovisnosti dolaze vrijednosti potrošačkog društva.Karl Dimitrijević Ušinski je jedini meni poznat pedagog koji je demistificirao demagoške frazeologije o radu koje su mladima «parale uši»: «Rad je stvorio čovjeka», «U radu je spas»… , ali i one pedagoški «poučne» – «Ako ne budeš učio, ići ćeš raditi»! On je tvrdio da je podjednako za državu kao i za pojedinca dovoljno učiniti samo jedno: OSLOBODITI (pojedinca i/ili državne poglavare) ETIKE ODGOVORNOSTI RADA! Upravo to nam se dogodilo. Prevladavajuća je neodgovornost na svim razinama, bez sankcioniranja za neradnike i stimuliranja za najbolje. Socrealizam je izmislio svijetu nepoznatu paradigmu oslobađanja od rada: „Nikada me nečeš toliko malo platiti koliko ja mogu malo raditi”! Umjesto cilja OSLOBAĐANJA rada i danas imamo  pitanje  kako se OSLOBODITI OD RADA! S tim u svezi iznosim potrebu za redefiniranje(m) rada: AKO JE RAD PO DEFINICIJI ČOVJEKOVA DIFFERENTIA SPECIFICA koja se izražava u formi SVJESNE I SVRSISHODNE DJELATNOSTI, kako onda objasniti njegove karakteristike otuđene, prinudne i/ili radno nesvrsishodne djelatnosti!?
Prema slovenskoj autorici Mirjani Ule procese suvremenog života mladeži obilježava «sve veći odmak od svijeta plaćenog rada i zaposlenja… a prema svijetu slobodnog vremena, potrošnje i zabave».
Sudbina potrošačkog društva zadesila je (i) Hrvatsku, gdje se u jednom ispitivanju Agencije GFK-a, (pri Centru za istraživanje tržišta) ustvrdilo da 46 posto građana Hrvatske izjavljuje da nije sklono nikakvom obliku štednje, da su u odnosu na druge tranzicijske zemlje od  nas zaduženiji samo Česi, a više od nas troše samo Bugari i Rumunji. Odatle pitanje: Kako pomiriti naše sklonosti ka konzumerizmu, neštedljivosti i zaduženosti, a očekivati bolje dane, kako za pojedinca tako i za društvo!?
Kod nas su i dalje ostale dominantne radne vrijednosti materijalna kompenzacija, (novac) ili materijalne beneficije (putovanja, napredovanje), najviše kod zaposlenih u privrednim organizacijama, a osobito kod nezaposlenih. Novac daje slobodu izbora, određuje kvalitetu života, ali kada postaje vrijednost „po sebi” tada se pretvara u sredstvo oslobobađanja od rada. Problem je što se marljiv rad ne cijeni, a što su prve vrednote, bogatstvo i uspjeh, koje se, u normalnim okolnostima ne mogu realizirati bez marljivog rada i štedljivosti.
Rad kao i novac, po sebi, nisu niti dobri niti loši. Problem nije samo nedostatak novca kad se radi a slabo zarađuje, već i (sve više) način na koji ga se troši. Razlog zbog kojeg ga netko nema, proizlazi (i) iz odnosa koji ima(mo) prema radu odnosno novcu. U odgoju i razvoju djece važna su uvjerenja koja su djeca  dobila u  ranom djetinjstvu. Nije li jedan od problema mladih o kojemu se puno govori, a malo istražuje – višak dosade i manjak ambicija. Umjesto da raspravljamo o odgojnoj vrijednosti rada zabrinjava prevladavajuća odbojna uloga. Zato poznati češki književnik M. Viewegh u svojoj knjizi „Odgoj djevojaka u Češkoj“ iznosi originalnu misao da današnja djeca nemaju pozitivan odnos prema radu, jer samo rijetka imaju predstavu o (mukotrpnom) radu svojih roditelja, nego ih isti nastoje osloboditi muke vlastitog napora (Viewegh, M, 1997, 182).
Dovoljna po(r)uka povodom blagdana 1. svibnja!?