Držeći za ruku svoju malu djevojčicu hrvatski je branitelj brisao crvene suzne oči nakon što je čuo presudu generalu Gotovini. Znao je da kavu koju je upravo naručio ni sa tonom šećera neće moći zasladiti. Plakao je, a kćer ga je ruku ovitih oko njegova vrata ljubila u  izborano lice i brisala mu suze malom ručicom.
– Tata, tata, ko je ovaj barba na slici, znatiželjno će djevojčica uperivši prst u veliku sliku generala Gotovine koja je stala nedaleko od kafića u kojem su sjedili.
– Heroj! General Ante Gotovina. Moj ratni zapovjednik. Čovjek s kojim se tata borio za tebe, brata, mamu i Hrvatsku, pokušao je objasniti branitelj još uvijek ne mogavši zaustaviti suze koje su mu tekle niz lice.
– A zašto plačeš tata? Nikada te prije nisam vidjela da plačeš. Ja sam mislila da tate ne plaču, tiho je pitala malena u rozoj haljinici, lakiranim cipelicama i mašnom vezanom oko kose.
– Heroji ne plaču. Ali tvoj tata nije heroj. Plačem jer su generala Gotovinu osudili na puno godina zatvora, a ja mu nikako ne mogu pomoći.
– Je li to ovaj sa slike, uporno će malena djevojčica smještajući se još dublje ocu u krilo i stavivši svoju malu ručicu u na njegovu ruku.
– Da, kćeri. To je taj čovjek sa slike, odgovori otac spreman na nova pitanja.
– Ima li on djece, opet će znatiželjno djevojčica.
– Ima, ljubavi, ima.
– Pa zašto ga nisu pustili kući njegovoj djeci, pogodila je djevojčica oca u slabu točku i branitelj koji je nekada goloruk rušio neprijateljske tenkove i avione opet je pustio suzu niz lice.
– A je li on heroj tata?
– Najveći heroj kojega je dala ova zemlja, strpljivo je odgovarao branitelj na pitanja svoje djevojčice.
– A je li on veći heroj od tebe tata?, nije se dala zbuniti malena.
– Naravno. On je najveći od svih. Čovjek, vojnik, zapovjednik, general. Nevino osuđen jer nosi križ tuđih pogrešaka na svojim leđima. Shvatiti ćeš kada narasteš, kazivao joj je otac.
– On je onda kao Isus ako nosi križ, treptala je malena svojim velikim crnim očima ne skidajući pogleda sa svog oca.
– Da, on ja kao Krist. Ni krivog ni dužnog su ga razapeli. Njegova krivnja naša je krivnja, njegova patnja naša je krivnja, njegova bol naša je krivnja, njegova osuda naša je nadgrobna ploča na kojoj će pisati: Ovdje počiva Hrvatska, zemlja generala Gotovine.
– Tata, ja tebe ništa ne razumijem, ako ste se vas dvojica borili skupa, zašto je on tamo a ti ovdje?
– Zato, kćeri, jer su njega optužili kao zločinca za nešto što nije napravio. On je bio zapovjednik, a ja nisam, iako ima više krivice na meni nego na njemu. Optužili su ga zato jer je oslobađao svoju domovinu.
– Pa jesi li i ti tata zločinac, jer si i ti oslobađao svoju domovinu, upitala je djevojčica.
– Ako je zločin braniti svoje, onda jesam, oko tatino, onda sam najveći zločinac što je ikada postojao. I opet bih sve ispočetka skupa sa generalom Gotovinom rame uz rame, govorio joj je otac srčući kavu.
– Tata, ja se ponosim tobom, ispalila je kao iz top ne trepnuvši.
– Zašto kćeri?
– Zato jer si ti moj najdraži heroj koji se borio da ja mogu živjeti u Hrvatskoj i jesti Čokolino svako jutro za doručak i poljubiti mamu i brata prije spavanja. Zato jer ću jednoga dana kada narastem velika kao ti, i kada me budu pitali u školi, hajde, reci nam, je li tvoj tata bio u ratu, ponosno odgovoriti – je, bio je. I onda kada svi zašute, jer njihovi tate možda nisu bili u ratu, još ću im samo reći:
– Moj se tata borio za Hrvatsku. Možda je nekima zločinac, ali za mene je heroj. A nakon mame, tate i brata najviše volim generala Gotovinu.
– Zašto, pitat će tada neki neupućeni u tajne djetinje ljubavi.
– Zato jer se on borio s mojim tatom. I zato jer je moj tata dva puta plakao u svom životu. Prvi put kada sam se ja rodila – onda je plakao od sreće i, drugi put, kada su osudili generala Gotovinu – onda je plakao od tuge, kazivala je djevojčica vrteći prstićima praznu šalicu kave.
– Sunce tatino, kazao joj je kada su izlazili iz kafića i prolazili pored velike slike generala Gotovine. Učini joj se, na trenutak, da joj je general mignuo. Pa i ona onda onako usput namigne njemu.
Onako između njih dvoje, za Hrvatsku.