Heroj, kao (povijesni) pojam, označava onoga koji je izuzetne hrabrosti  i požrtvovnosti u ratu ili u mirnodopskom životu, znamenita osoba, junak, ratnik…, na ovim prostorima je odavno izgubio izvorno značenje, jer je ljudima dodjeljivan i oduziman po potrebi  pristrane političke elite, kao pokriće za ostvarivanje njihovih mahnitih ciljeva. Kako su njihovi ciljevi konačno ogoljeni, po logici stvari, dolazi  do poremećaja na „tržištu“ heroja, jer su u korelaciji. Ono je bilo strogo kontrolirano, jasno tek vladarima ljudskih sudbina u ratu. Mnogi su zauvijek nestali  čim su zablistali, (jer se nisu uklapali u „shemu“) potisnuti na marginu naših sjećanja i „spasiti“ ih može samo društvena katarza, koja je neumitna i, vjerujemo, pred vratima.
Sada je već sasvim jasno da su vrh „piramide“ vladara sudbina i autora pojma heroj tvorili beskrupulozni pljačkaši vlastitog naroda, osumnjičenici za ratne zločine i druga slična nečasna djela i da su, svakako, izvršili vidljivi, mirnodopski zločin prema vlastitom narodu lišavajući ga  civilizacijskih i  stečevina  živih i mrtvih heroja iz doba stvaranja države, ne nužno prema njihovom viđenju. Opet bi da manipuliraju pojmom po oprobanom receptu, iako su „svom“ narodu nanijelu štetu veću od svih osvajača u njegovoj povijesti.
„Najgora je zloupotrba najboljega“ ( Abusus optimi pessimus), povijesno potvrđena istina, traži mjesto pod suncem. Razotkriva manipulatorske namjere tvoraca i traži žrtve. Najveća od njih je grad Vukovar i njegovi ljudi, uvijek u službi manipulacija političke elite, a vjerujemo i posljednji put.  Predviđajući njihove planove za ovo vrijeme i okolnosti, redovno sam ( bar jednom mjesečno, na ovim stranicama) svraćao na tu temu uvijek dokazujući  bezočnu eksploataciju pojma heroj vezanog za grad Vukovar i pripremi da se žrtvuje trći put.  Vukovar nije grad heroj,  on je žrtva, jer je žrtvovan,  uništen, pretvoren u grad problem, grad ovisnik, koji će za „dozu“ političkog oportunizma elite, jednom godišnje, ostajati desetljećima na repu napretka. Kućama, srušenim ili obnovljenim, je svejedno kako im tepate, a ljudi, grupe ili pojedinci, njihovi korisnici ili branitelji, mogu biti i jesu heroji, koliko god je evidentno da nisu dobili rat ni sa ratnim ni poratnim neprijateljem. Heroji su zato jer su preživjeli izdaju koja traje. Možda im presudna bitka tek predstoji, a ona bi morala otkriti zašto dvadeset godina obilježavamo izdaju, a time svaki put nanovo izdajemo pale. Grad Vukovar mora prestati biti prirodna scenografija za mahnitanje zadrigle političke elite, toliko bezdušne da bez srama pleše na grobovima žrtava kojima su doprinijeli. Vukovar nije predan niti prodan, jer bi tu postojala kakva takva pravila, već izdan, a to je najnemoralniji ljudski čin, koji je najgori na ljestvici ljudskih zala i, jednostavno, pravila nema.
Vukovar, njegovi žitelji i branitelji, žrtvuju se treći put. Izdani 1991., pa od tada do danas i sada ponovo.  Dajmo im ime Purda , Bosanac, Dedaković  ili neko drugo, stvar će izgledati isto – stvori žrtvu da bi doziranjem pomoći i obećanja(uključujući i prijetnje) postala ovisna i podložna manipulaciji. Zatrebat će prije ili poslije. Koliko li  samo (ne) događanja  iz Vukovara ukazuje na školski primjer drskosti , ali i dilentatizma u stvaranju Vukovara slučajem – gradom s posebnim potrebama. Pušimo li priču da su za sadašnje stanje krivi Srbi, pa i za sudske procese, nećemo izbjeći još jedno žrtvovanje, a svako slijedeće  udaljavat će nas sve više od konačne pobjede. Za razliku od države grad je davno trebao proglasiti ratno stanje i zadržati ga do danas.
Koliko nisko mora biti onaj tko poentira na nesretnom Purdi, bezočno izdanom dvaput do sada. Zloupotrba njega i njegovog stanja treći put, obećanjem političkog angažiranja za račun nouveau riche-a, koji su ga i doveli gdje jest  izvrgavajući ga ruglu bez presedana. Čemu krajnje diletantska zloupotrba slučaja doktorice Bosanac, koja svoj slučaj tempira deset dana kasnije tvrdeći kako joj je najmučniji u životu. Zaboravila je tko, kada i zašto ju je maltretirao i ponižavao usred Zagreba poslije pada Vukovara. Tko, krajnje diletantski, koristi Starog Jastreba i vodi ga u sigurno negiranje samog sebe? Ali, ako je strateg i ideolog bogomdanih doktor Hebrang, politički Antuntun, koji baš svaki posao naopako radi, bolje nije ni moglo ispasti.
Nisu samo Vukovarci  heroji po potrebi. Dovoljno se sjetiti mnogih heroja u kazamatima i onih koje to još čeka. Ima li u svemu sistema? Ima, dakako. Kako bi se inače mogao objasniti zadarski slučaj? Split, Šibenik, Gospić i drugi, sude „ratnim zločincima“, braniteljima iz Domovinskog rata, ali Zadar ne. Nije ih bilo, bar ne u zatvorima iako je  grad s okruženjem imao najizraženiji nacionalni antagonizam, a i danas se elita diči (pre)naglašenim nacionalizmom. Zadar su od „Lora“, „Kulina“ i sličnih mjesta spasili upravo oni rijetki koji  su bili  „u blizini događanja“,  a nisu bili skloni  HDZ-u, znajući njihovu prirodu i kakav će rasplet na kraju biti. No, nisu bili i svemogući, pa su  neki  stekli zavidne političke karijere i materijalno bogatstvo dokazujući se u „sobnim borbama “.  Razlika između njih su ogromne, a njih još uvijek potencira ista elita. Hoće li i oni biti amnestirani braniteljskim buntom? Zasad se još kriju iza zatamnjenih stakala na skupocjenim terencima, privatnim ili službenim, svejedno. Država je ionako njihova prćija. Glavno je da su drugi popunili mjesta u zatvorima, a za diranje njihovih tustih guzica i bankovnih računa uvijek se može prozvati Srbija. Hoćemo li se, definitivno, imati snage suprostaviti dvadesetgodišnjem nametanju one varijante ratne i poratne povijesti, koja je građena radi zaštite beskrajno bahate elite, koja je iznjedrila političke monstrume spremne da, radi opstanka, žderu vlastiti narod? One, koja je stvarala generale Zagorce, Koradea, tajkune, mafijaše, profesionalne ubojice i domoljube i slične. Svi su oni bili heroji.
„Danas, 08.03.2011., podnesena je kaznena prijava protiv nepoznatih počinitelja zločina u koncetracionom logoru u Srbiji“. Poslije punih 20 (dvadeset) godina predugih za svakoga, a naročito za nesretne logoraše. No, nihova majka Domovina, utjelovljena u liku premijerke,  i stih takvih prethodnika, nisu ranije imali vremena. Morali su prije zbrinuti sebe i sada bi da ostanu i dalje. Logoraši su ionako heroji jednom godišnje i to im je dosta.
Da li je sve posljedica specijalnog rata, kako tvrdi vukovarski logoraš, pravnik? Da, ali ga ne vodi Srbija, jer je ona samo oružje u rukama drugih, koji su u Hrvatskoj našli zahvalni poligon za treniranje.Hrvatska  politička elita je na njihovoj strani, ma tko oni bili. A, ako vas ikada ta ista elita proglasi herojem, poput dosadašnjih, poput kornatskih i drugih žrtava, poput Purde, dr. Bosanac, Dedakovića ili najpoznatijih haških uznika, bit će to zato jer ste žrtve, pa tako peru savjest, a imaju i druge planove. S vama će, kad zatreba, potkusurivati i zadovoljavati svoje neograničene apetite. Zato, neka idu u nepovrat, a pojam heroj, u budućim hrvatskim riječnicima valja dopuniti hrvatskim iskustvom.