Revizija povijesnih činjenica tradicija je u hrvatskoj historiografiji.
Tako se u zadnje vrijeme sve više provlači teza da je pokojni Kardinal Stepinac bio sustavno trovan tijekom robije i nakon robije, tijekom internacije u Krašiću.
Tema nanovo otvorena je da li je kardinal Stepinac umro prirodnom smrću ili je bio otrovan? Primjerenija tema trebala bi biti zašto već do sada nije proglašen Pravednikom među narodima?
Umro je 10. veljače 1960. godine. Proglašen je slugom božjim 9. 10. 1981. godine. Blaženim proglasio ga je Ivan Pavle II 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici.
Činjenica je da je mladi Alojzije Stepinac odmah nakon mature 1916. godine pozvan u austrougarsku vojsku. Raspadom Austro-ugarskog imperija i stvaranjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba, Stepinac je dragovoljno pristupio Jugoslavenskoj legiji te je na Solunskom frontu pridonio pobjedi sila Antante nad Centralnim silama. Iz rata je izašao ranjen, pet mjeseci je proveo u zarobljeništvu te s činom potpukovnika.
Alojzije Stepinac zaređen je za svećenika nakon studija u Rimu 1930. godine. Nadbiskup zagrebački Bauer 1932. godine proslavio je svoj 80. rođendan. Time je i otvoreno pitanje imenovanja njegovog nasljednika. Kako je tadašnja Jugoslavija bila kraljevina, za takovo imenovanje bila je neophodna i kraljeva potpisana suglasnost. Nakon nekolicine kandidata, nepovoljnih kralju Aleksandru Karađorđeviću, predložen je Alojzije Stepinac. Kralj Aleksandar Karađorđević bio je izrazito blagonaklon Alojziju Stepincu zbog njegovog sudjelovanja u Jugoslavenskoj Legiji na Solunskom frontu te zbog sklonosti prema dijelu projugoslavenski orijentiranog klera u katoličkoj crkvi. Tako je Alojzije Stepinac 1934. postavljen za nadbiskupa koadjutora te je zaređen za biskupa. Tijekom 1937. godine formalno postaje upraviteljem zagrebačke nadbiskupije i predsjednikom Biskupske Konferencije kraljevine Jugoslavije.
Proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. godine ostaje izvan državotvornih aktivnosti i ne opredjeljuje se ni za jednu političku opciju. Potaknut narodnim osjećajima pozdravlja uspostavu NDH, ali vrlo brzo počinje s kritikama režima  i Poglavnika. Osuđuje ubojstva Srba, Roma i Židova.
Pokušao je spasiti Rabina Miroslava Shaloma Freibergera no on je ubijen prilikom dolaska u Auschwitz 1943. On je, naime, ostao do kraja sa svojom pastvom za razliku od Jovana Pavlovića koji je 1991. pobjegao iz Zagreba i Hrvatske.
Padom Hitlera i njegovog posljednjeg saveznika Ante Pavelića nadbiskup Stepinac dobio je od Ministrastva vanjskih poslova obimnu arhivu Ustaškog prijeratnog pokreta. Cijelokupnu arhivu predao je vlastima Federalne Države Hrvatske koju je 09. svibnja 1944. godine utemeljio Andrija Hebrang.
Tijekom sastanka 1945. s Titom u Zagrebu Stepinac je odbio prijedlog Josipa Broza Tita da odvoji Katoličku crkvu od Vatikana.
U rujnu 1946 je uhapšen te mu je suđeno u sklopu procesa „Lisak, Šalić i drugi“. Tužitelj u sudskom procesu bio je Jakov Blažević.
Alojzije Stepinac optužen je za krivična djela političke suradnje s okupatorima i ratni zločin, vršenje nasilnih vjerskih prijelaza, vojni vikarijat, podrivanje političke osnove zemlje i neprijateljsku promičbu.
Optužnica je podignuta 23.09., a 30.09. je započeo sudski proces. Presuda je donesena 11.10. 1946. godine.
Stepinac je osuđen na 16. godina lišenja slobode s prisilnim radom, gubitkom političkih i građanskih prava u trajanju od 5. godina. U kaznu mu je priznato i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od. 18.09. do 11.11.1946. godine.
Dr Lav Znidaršić, jedan od branitelja kardinala Stepinca u procesu 1946. godine u svojoj knjizi „Alojzije Stepinac“ u izdanju Matice Hrvatske iz 1998. godine navodi da „Stepinac nije otrovan“. Nadalje, navodi da su liječnici koji su liječili kardinala Stepinca utvrdili da boluje od „polycythaemia rubra vera, morbus Osler-Vasquez“ – neizlječiva maligna bolest krvi.
O bolesti i liječenju Kardinala Stepinca pisao je svojevremeno i Vinko Nikolić u svojoj knjizi „Stepinac mu je ime – zbornik svjedočanstava i dokumenata“ izdane u Munchen-Barcelona 1980. Na strani 73. navodi da je Kardinal Stepinac bolovao od „polycythaemia rubra vera, morbus Vasquez“. Na istoj stranici navodi da je kardinal Stepinac umro od tromboze plućnih žila koja je najčešće posljedica navedene dijagnoze. Po Vinku Nikoliću dijagnozu su odredili hrvatski i inozemni lječnici. Uzrok smrti je potvđen i obdukcijom. Na stranici 74. iste knjige Nikolić navodi kako se pod međunarodnim pritiskom jugoslavenske vlasti odlučuju primiti dva američka liječnika, dr Lawrencea i dr Ružića. Oni su u Krašić stigli 20. srpnja 1953. godine. Dr John H. Lawrence, tada je bio najpoznatiji svjetski stručnjak za liječenje radioaktivnim fosforom – direktror Donner laboratorija, određuje liječenje upravo radioaktivnim fosforom što pomaže kardinalovom oporavljanju. Daljnju kontrolu provodio je prof. dr Hilmeyer iz Savezne republike Njemačke koji je u Krašić dolazio tri puta.
Mogućnost trovanja kroz hranu također je vrlo malo vjerojatna jer se Kardinal Stepinac od 1951. hranio isključivo u Krašiću.
Nema niti jednog valjanog razloga da bi dr. Znidaršić, kao ni Vinko Nikolić lagali u svojim svjedočenjima. Niti je bila gužva oko izbora branitelja 1946. godine niti bi tko mogao prisiliti dr. Znidaršića da 1998. laže u vlastitoj knjizi. Isto tako ni Vinko Nikolić nakon 35 godina emigracije 1980. godine nije imao niti jedan razlog lagati po ni jednom pitanju pa tako ni po pitanju smrti Kardinala Alojzija Stepinca.
Pokušaj revidiranja u historiografiji potežu samo oni koji se danas pokušavaju izboriti za svoju što bolju biografiju.  Nema niti jednog razloga revidirati povijest preko pokojnog Kardinala Stepinca koji je svoja uvjerenja platio zatvorom. Naime, bio je nevin po svim točkama optužnice što u montiranom političkom procesu nije bila smetnja za udjeljivanje višegodišnje robije.