“Zbog njega mi glava već odavno sida. I pape i dida bili su Torcida!”
I to je stvarno tako. Oba moja dida i moj ćaća, cila obitelj otkad pamtim sebe, druka za bile. Imao sam pet nejakih godina kada su me učlanili u Hajduka. Danas su mi trideset i dvije, a ljubav prema splitskom klubu trideset i dva puta je jača. Uvijek sam se pitao kako nekome tko to ne razumije objasniti tu ljubav koja u sebi sadržava neke sasvim druge dimenzije od onih inače poznatih i objašnjivih ljubavi. Kako objasniti sebe, kada prije utakmice od prstiju na nogama pa sve prema gore počnu tijelom strišati neki čudni žmarci, zanos, ponos što sam to što jesam. Ali to se objasniti ne može. To treba doživjeti. I tko samo jednom osjeti Poljud u punoj snazi, taj ostaje zauvijek zarobljen nekim tajnim vezama sa bilom bojom i hajdučkim srcem.
Nikada neću zaboraviti onaj 27. studeni 2003. kada je Hajduk na Poljudu u 2. kolu kupa UEFA dočekao talijansku Romu. U glavi mi je bila samo jedna jedina misao, Bože da mi je doživjeti Hajdukovo vodstvo, samo to. Ne tražim baš previše. Četrdeset tisuća ljudi stiskalo se u Poljudskom grotlu, stadion je podrhtavao cijelo vrijeme. A onda je došla ta 33. minuta utakmice. Petar Krpan probio je po lijevom boku, uvalivši igraču Rome, Zebini lagani “vlakić” turivši mu loptu kroz noge. Ušao je u šesnaesterac, pogledao i dodao. Ta je lopta, tada mi se učinilo do noge Nina Bule putovala cijelu jednu vječnost. Ali kada je konačno sjela na Bulinu nogu završila je u Rominoj mreži. Hajduk vodi 1:0! Ljudi moji, je li to moguće, odzvanjao mi je u glavi glas legendarnog Mladena Delića dok sam plačući baš ko malo dijete skakao od veselja. Doživio sam i to. Kako je kasnije završila ta utakmica vjerojatno znate, ali radi tog detalja, radi te 33. minute i one erupcije poljudskog vulkana koja je potom uslijedila vrijedile su sve one godine prije. Taj trenutak nikada u životu ne bih mijenjao za ništa na svijetu. I danas kada pogledam u svojoj obilnoj arhivi kartu s te utakmice pri pomisli na taj trenutak, kada ljubiš i grliš prvoga do sebe a nikada ga u životu nisi vidio i vjerojatno nikada više nećeš, je neprocjenjiv. I onda shvatiš da se takvo nešto ne može kupiti novcem.
Kao bršljan kada se ovije oko zida, tako se Hajduka provlačio kroz moj život. Kada god bih pogledao iza sebe on je bio tu. Ona nit koju su moji povukli davne 1984. kada su moje ime napisali u bijelu knjižicu sa Hajdukovim grbom samo je debljala i rasla, vezujući me neraskidivim sponama sa mojim najdražim klubom. A bilo je, kako to inače u nogometu biva, jer je nogomet takva igra, a Hajduk takav klub, i sretnih i tužnih dana. Suza radosnica i tolike tuge da bi cijeli jedan Poljud mogao njome ispuniti.
A onda je došao Niko Kranjčar. Zakleti dinamovac preko noći se uselio u hajdučka srca. Bio je poseban. Imao je nešto što do tada moram priznati nisam vidio ni osjetio. Imao je purgerski ponos. Obično igrač kada dođe u novi klub, u novu sredinu, još pogotovo ako je to iz tabora najljućeg suparnika, odmah se uvlači izjavama kako od malih nogu navija baš za taj klub u koji je došao. Međutim, Niko Kranjčar sa posebnim je sjajem u očima govorio da je on dinamovac, dijete čijim venama teče plava krv. Ali to ga nije spriječilo da donese Hajduku još jedan u nizu naslova prvaka i postane ljubimac svakog hajdukovog navijača zbog svoje nogometne umjetnosti. Kada je morao otići iz Hajduka u izjavi koju je dao za televiziju, Niko Kranjčar je govoreći kako nikada neće zaboraviti vrijeme provedeno u Splitu i ljubav koju je osjetio, zajecao. Bilo je stvarno pregršt velikih trenutaka u mom druženju sa splitskim bilima. Bilo je osjećaja kada sam mislio da je cijeli svijet tek ona Nike-ova lopta koju svojim nogama prema protivničkom šesnaestercu vješto gura Ibro. Senijad Ibričić, najfriškija ikona Hajduka ili kako su mu neki tepali ” hajdukov Baka 21. stoljeća”, vratio je bijeloj desetki staru ovjenčanu slavu i plemenitost kakvu je imala kada su je na leđima nosili strašni Jurica Jerković ili Aljoša Asanović. Ibro je mogao sve. A u simbiozi sa navijačima bio je nepobjediv. Naravno, najsvježija mi je uspomena protiv Uniree. Poljud rasprodan, tražila se karta više. Utakmica je počela sa najvišim očekivanjima koja su samo na trenutak splasnula u 34. minuti kada je Unirea povela. Opet ista priča, bilo je prvo što su svi pomislili. A onda je iz daljine, prvo tiše pa sve jače i jače počeo dopirati glas prepunog stadiona: Ibro poludi! Ibro poludi. I naravno, Senijad Ibričić je poludio i pet minuta nakon Unireina vodstva izjednačio rezultat. U medicinski sasvim neobjašnjivom deliriju potrčao je prema sjevernoj tribini dižući obje ruke u zrak, u znak pobjede i zajedništva. Bila je to njegova večer. Igrala se 66. minuta utakmice kada je Ibro, trideset metara od protivničkog gola uzeo loptu, prošao kostelićanskim slalomom kroz nekolicinu rumunjskih igrača i doveo se u, činilo se svima osim njemu, nemoguću situaciju za postizanje gola, ali kako Ibri ništa nije bilo nemoguće, lopta se čudnim efejom odbila od suprotne vratnice i ušla u gol. Sekunda muka, a onda u se bilijardama decibela zatresao Split. Iz svakog grla na prepunom stadionu koji je te večeri podsjećao na šipak, iz petnih žila i staro i mlado izvikivali su ime svoga junaka. “Ibro, Ibro! Osmijehom od uha do uha, što mu je bio zaštitnički znak Ibro je od protivničkog gola do sjeverne tribine rukama podignutim u znak doveo do eksplozije onu svoju simbiozu koju je imao sa navijačima. Znalo se tu večer, sa tako raspoloženim Ibrom Unireja je mogla, što se i dogodilo, samo izgubiti utakmicu. Biti dio svega toga bila je povlastica i ponos, barem sam tako ja osjećao nakon što sam s mojim prijateljima iz Torcide Knap nakon utakmice, grlo ispucalo od vikanja i urlanja liječio hladnim Heinekenom.
Danas, moj klub slavi svoj stoti rođendan. Sto godina ponosa i slave. Kako sam na početku kazao, i pape i dida bili su Torcida. Baš zato oko moga vrata visi lančić sa Hajdukovim grbom sprijeda i posvetom straga. A u posveti piše: “Marku od tate”! Eto, hajdučka je to krv. A jabuka ne pada daleko od stabla ako je stablo hajdukovo. Dopuštam sebi da na kraju svom stogodišnjaku Hajduku poželim još sto sretnih godina uz onaj poznati navijački poklik: Hajduk živi vječno !