Sve je prolazno, samo mjena stalna jest! Prolazni su i imperiji i njihovi trabanti, talibani ili ma kako se zvali i što god u svoje vrijeme predstavljali.
Svako vrijeme nosi svoje heroje i svoje nepobjedive sile. Izrastanje Kine, Indije, Brazila iz neprepoznatljivog sivila u ključne gospodarske osovine prve polovine 21. stoljeća otvara niz pitanja, uzroka i posljedica koje danas živimo.
Političko osamostaljivanje i donošenje samostalnih međunarodno relevantnih političkih odluka Latinske Amerike prije desetak godina bilo je nezamislivo. Ipak, danas smo svjedoci serije priznanja države Palestine u granicama iz 1967. Jedino je Čile priznao Palestinu bez određenja u kojim granicama. No činjenica je da su odluke, od Brazila nadalje, ukazale da se Latinska Amerika politički emancipirala od SAD-a – ocvalog imperija, imperija na zalasku.
Koliko god ocvao, SAD još uvijek ima najsuvremeniju tehnologiju, najviše ulaže u znanost i najpametniji umovi cijelog svijeta u rijekama se slijevaju na prestižna sveučilišta i institute.
Unatoč svemu, tradiciji, obrazovanju, tehnologiji, kapitalu, vojno-industrijskom kompleksu, high tech inovacijama… Kina diše za vratom SAD-u koje i same postaju svjesne kako je samo pitanje vremena, i to ne daleke budućnosti, kada će s prvog mjesta skliznuti na drugo, treće itd.
Nemiri u Tunisu, Sudanu, Egiptu, Somaliji, Jemenu i stalni neredi u i oko Palestinaca samo su jedan od pokazatelja kako SAD više nije u stanju zadržati kontrolu nad svojim dojučerašnjim „saveznicima“.
Govoriti nešto novo o situaciji u, blago rečeno, stalno nemirnima Afganistanu i Iraku u potpunosti je nepotrebno jer tamo bilo kakvog suvislog rješenja nema niti će ga biti. Odnosno, neće biti rješenja kakvog bi to SAD željele.
Vojna intervencija SAD pokazala je da su u stanju bilo koju državu pacificirati u rekordno kratkom roku no da istovremeno nemaju nikakvo rješenje kad je u pitanju druga razina – asimetrični rat. Daleko manja, ali itekako ubojita i učinkovita vojna sila – Izrael  pokazala je također da za asimetrični rat nemaju učinkovitog odgovora.
 Zadnja vojna avantura u Libanonu završila je fijaskom. Svaljivanjem krivnje na izraelskog ex-ministra obrane/ ex-sindikalca Peretza samo je mazanje očiju lakovjernih. Činjenično je stanje da suvremena država, ma koliko bila vojno i tehnološki superiorna na svim nivoima, nije u stanju nositi se sa protagonistima asimetričnog rata.
Niti su nekadašnji „osloboditelji“ sovjeti od 1979-1989. godine, niti su sadašnji „osloboditelji“ amerikanci imali, a niti su kasnije otkrili bilo kakvo suvislo rješenje za asimetrični rat – učinkoviti odgovor. Koliko god imaju vojnih akademija, zapovjedno-stožernih i ratnih škola ni za milimetar se nisu približili odgovoru kako poraziti slabo povezane, odlučne i dislocirane islamske snage koje u Boga NE vjeruju već su u njega SIGURNE.
Kako zaustaviti bombaša samoubojicu koji sam sebe vidi samo kao jednokratni potrošni nosač eksploziva i metalne galanterije i ništa, ama baš ništa više za njega ne postoji? Kako zaustaviti udovice bombašice samoubojice koje ionako nemaju što izgubiti ili za čime žaliti. Ono najgore već im se odavno dogodilo.
Zapadni, konzumeristički svijet jednostavno nema odgovor na otpor siromašnih, deklasiranih, poniženih, obespravljenih i uglavnom nepriznatih skupina koje uporno pokušavaju odrediti, definirati –nacionalno. Sami su im stotinama puta pokušali objasniti, pokazati da ih  ne povezuje ništa nacionalno! Nacija im se nasilno nameće – jer oni su samo i jedino – Arapi. Povezuje ih jedino i isključivo vjera. I to vjera u bolji život nakon što se raznesu na ovome svijetu, dokazujući na taj način Bogu da su ga vrijedni i u njega bezrezervno sigurni. Ako na ovom svijetu ne očekuju ništa, onda će sreće biti barem na drugom. Čeka li ih na drugom svijetu jedna ili 72 djevice sasvim je nevažno jer su u Boga itekako sigurni i uvjereni da će od njega zbog žrtvovanja ionako dobiti sve ono za što smatraju da im od Boga pripada! Podjednako i žene i muškarci. Tko će ih od tih uvjerenja uspješno razuvjeriti? Sigurno ne oni koji bi ih učili ljudskim pravima i demokraciji na zapadnjački način, a pri tom im pravo na vlastiti put uskraćuju stoljećima. Zapadnjačku tradiciju kao što su demokracija i ljudska prava islamski svijet zasigurno ne razumije niti može razumjeti na istovjetan način način jer, jednostavno, poniru iz drugačije, različite kulture i tradicije.
Judeokršćansko nasljeđe sa islamom se može uspoređivati više ili manje neuspješno, ali se ni u kom slučaju ne može izjednačavati niti se uspješno može – međusobno – nametati. Kao što se ne mogu spariti ni rimsko i šerijatsko pravo. Mogu se, možda, uspoređivati. I to je sve.
SAD nije uspio te odnose riješiti niti je, u načelu, imao rješenje u primisli. Na prvom mjestu su bile nafta i sirovine, a sve ostalo kolateralna šteta. I nekako se čini da ta šteta polako, ali sigurno dolazi na naplatu. Bilo da se radi o Egiptu, Saudijskoj Arabiji, Albaniji, Iranu, Bosni, Afganistanu ili Jemenu. To su problemi koje će uredno naslijediti i Kina kad izbije na poziciju No. 1.