Vjerojatno najkontroverzniji “zadarski Srbin”, od rata u Beogradu, Savo Štrbac, za Z NET govori o svojim sjećanjima na profesionalni život u Zadru i Benkovcu, o Domovinskom ratu i posljedicama istoga, prisjeća se svojih kolega sa zadarskog suda i procjenjuje daljnja događanja na relaciji Hrvatska-Srbija…
Štrbac je rođen 1949. godine u Rašteviću, gdje je pohađao osnovnu školu, a Pravni fakultet završio je u Zagrebu. U Zadar je došao 1988., sa pozicije suca na benkovačkom Okružnom sudu, gdje je proveo dvanaest godina.
– Zadnji dan listopada 1988. prestao sam raditi na Okružnom sudu jer sam razriješen u Saboru sudačke funkcije na moj zahtjev. Prvog studenog primljen sam u Odvjetničku komoru Hrvatske, kazat će Štrbac.
* Zašto ste tražili da vas razriješe sudačke funkcije?
– Jer sam bio sudac krivičar i počeli su mi već po dolasku HDZ-a na vlast u naramcima donositi kaznene predmete gdje su optuživali zadarske Srbe za svašta – da su protiv države, da ruše ustavno pravni poredak. Odlučio sam da ih branim, a ne da im sudim. A i počela je ta nezrela situacija, donosili su nam da potpisujemo izjave o lojalnosti toj novouspostavljenoj vlasti, hrvatskoj, što je bilo malo degutantno u najmanju ruku.
* Sjećate li se ljudi s kojima ste radili na zadarskom sudu?
– Mojih kolega?
* Da.

– Pa, recimo, sjećam se Vlade Mikolčevića koji je bio istražni sudac. Slaven Dmitrović za kojeg čujem da je sada odvjetnik, Šime Pavlović – ne znam što je s njim, je li otišao u mirovinu ili još radi. On mi je bio šef krivičnog odjela. Mira Motoušić Manojlović… Kako ne, sjećam se. Vjerojatno su neki i otišli. To su sve krivičari bili, a davno je to bilo. Šime Pavlović je bio od mene dosta stariji, a ja sam bio stariji od Milana Petričića. Mi smo bili kao drugostupanjsko kazneno vijeće. Sjećam se kako smo negdje u svibnju još vijećali pod Titovom slikom. I sjećam se da nas je Šime upitao – što mislite momci, ako bude ovdje umjesto Tita Tuđmanova slika, hoćemo li mi u ovome istome vijeću vijećati i suditi? Mislim da smo sva trojica rekli da nećemo i tako je i bilo. Šime i ja smo istog dana podnijeli zahtjev za odlazak u odvjetnike, njemu su udovoljili vrlo brzo, a meni su pravili neke probleme, pa sam tek negdje u studenom kad su me razriješili sudačke funkcije položio tu odvjetničku zakletvu.
* Sjećate li se Ivana Galovića?
– Da. On je bio tada zamjenik tužioca. Kako ne! Igrali smo nogomet u istoj ekipi na radničkim igrama pravosuđa Hrvatske. Ja sam bio golman. Tako da znam te ljude iz pravosuđa i sa te sportske strane. I prije nego što sam došao u Zadar smo se družili na raznim sportskim igrama, a imali smo i svoje sudske dane.

* Tko je onda najbolje igrao nogomet na zadarskom sudu?
– Pa recimo Galović, kad si ga već spomenuo…
* Kao sudac Okružnog suda u Zadru presuđivali ste ljudima optuženim zbog nacionalizma ili izvrgavanja poruzi državnih simbola kao što su bili Titova slika, državna himna i zastava. Je li to točno?
– Točno. Sve što je bilo propisano zakonom kao kazneno djelo sudili smo ili u prvom ili u drugom stupnju. Sjećam se da sam bio vrlo, vrlo blag kao sudac i da sam više oslobađao nego kažnjavao. Jer sam shvatio, davno još, da se na taj način prave nacionalni junaci. Dovoljno je da nekoga osudiš i da nakon toga odleži malo u zatvoru i onda je on heroj. To je stara praksa na Balkanu. Ništa novo ni kod Hrvata ni kod Srba. Da bi postao netko i nešto, da bi dogurao do visokih funkcija – potreban je zatvor. To ni danas nije drukčije. Mislim da sam mahom sve oslobađao.
* Jeste li ostali dobri s kime sa zadarskog suda? Jeste li s kime u kontaktu?
– Pa ne baš. Ja mislim da sam se u svih ovih dvadesetak godina čuo sa par ljudi, telefonom ili direktno ili indirektno preko drugih ljudi. Uglavnom je to bilo traženje neke usluge, ili oni od mene ili ja od njih.
* Što je s vašom kućom u Rašteviću?
– Bila je devastirana i opljačkana, kao i svima ostalima. Ja dolje nisam išao, ali znam po pričama.
* Danas tamo nitko ne živi?
– Od mojih ne.
* Bili ste 1991. godine načelnik za obavještajne poslove pri štabu teritorijalne obrane Benkovca?
– Ja sam to radio od 1977. godine do 1991., a komadant štaba je bio Hrvat, Dinko Dražina. Dok nije došla 1990., kad su se Hrvati povukli iz toga štaba, pa je on dopunjen. Završio sam školu rezervnih oficira u Bileći, onda sam poslije toga završio kurs u Pančevu za obavještajne poslove. To je prava istina.
* I dalje se držite toga da je Domovinski rat bio “zločinački pothvat”?
– Za nas Srbe, da.
* Znate li gdje se skriva Ratko Mladić?
– Ne, kako bih znao?! Traži ga cijeli svijet, odakle bih ja znao. Nisam uključen u te timove koji tragaju za njim.
* Da znate kojim slučajem gdje se nalazi, biste li ga prijavili?
– Razmislio bih. Ovisi.

* O čemu?
– Sad kad prelazim granicu ponekad vidim da nude za njega 10 milijuna dolara. Za informaciju o njemu!? Pa se mislim… lijepe su to pare. Kada bi čovjek znao, bi li za te pare zaista rekao? Situacija čini čuda. Kukavice su postajali najveći junaci neočekivano, i obratno. Oni za koje se mislilo da su junaci postali su kukavice u određenim teškim situacijama. Teško je odgovoriti na to pitanje. Sve je relativno u životu.
* Kakvu presudu očekujete u slučaju protiv generala Ante Gotovine?
– Osuđujuću, protiv sve trojice.
* Koliko ste dugo u Beogradu? Dvadeset godina?
– Ne. Nisam ja otišao odmah u Beograd. Meni je stan bio u Benkovcu. Nisam nikada ni dobio stan u Zadru, pa sam na posao putovao iz Benkovca. Kao odvjetnik sam još odlazio braniti Srbe pred zadarskim sudovima i policijom u disciplinskim postupcima. Išao sam na posao jedno vrijeme preko barikada. Upravo u Zadru sam izvršio prve razmjene između hrvatske i srpske strane, negdje u srpnju 1991. Tada su svi mislili da sam ja specijalist za razmjene, pa su me angažirali na svim stranama. Tako sam se sve vrijeme rata i do današnjeg dana bavio razmjenama, traganjem za nestalima, za mrtvima, na to su se nadovezala suđenja za ratne zločine.
* Što je bilo s tim vašim stanom u Benkovcu?
– Kao i sa svim drugim stanovima, neki ljudi su se tamo uselili. U početku sam dobivao informacije tko je uselio, tko ovo, tko ono. Dobio sam taj stan kao općinski sudac u Benkovcu. Tamno netko živi i sad. Više me ne zanima tko živi u stanu.
* Zašto?
– Jer je odmah poslije Oluje kada sam ja otišao sa Srbima krajišnicima u Srbiju, država donijela zakon kojim su sve naše stanove, društvene stanove, nacionalizirali. Postao je državno vlasništvo. Račanova vlada donijela je 2003. program stambenog zbrinjavanja bivših nositelja stanarskog prava. Da bi čovjek ušao u taj program, ne dobiva taj stan već neki drugi, mora ispunjavati određene uvjete.
* Koji su to uvjeti?
– Povratak u Hrvatsku, zatim da nema kuću ili stan u privatnom vlasništvu na području bivše SFRJ, bilo gdje, da ništa od 1991. godine nije prodao, zamijenio, darovao i naslijedio. Nisu se ti stanovi mogli ni otkupiti. Sada je hrvatska Vlada u rujnu donijela novu odluku prema kojoj će se ti stanovi van Krajine moći otkupiti po nekakvim cijenama, netko kaže da su pristojne. Mislim da su prema cijenama onih koji su ušli u naše stanove ove prenapuhane. Ja ne ispunjavam uvjete nažalost. Trebao bih se vratiti u Hrvatsku, a već su me dva puta vraćali sa granice ljudi iz vlasti s kojima surađujem na humanitarnim stvarima. Rekli su da mi ne mogu garantirati sigurnost. Da su mediji i politika od mene napravili neprijatelja Hrvatske države. Vrlo važnog, značajnog neprijatelja. Sve bi bilo med i mlijeko u Hrvatskoj da nije Save Štrbca i Veritasa!? Rekli su mi da mi ne mogu garantirati sigurnost jer bi mogao netko na granici učiniti mi neko zlo, čak i oduzeti život, da bi postao nacionalni heroj. Do tud je to doguralo.
* Jeste li vi uistinu neprijatelj Hrvatske?
– Ne, ne, ne! Nisam ja neprijatelj hrvatskog naroda, ja sam samo – uvjetno rečeno – neprijatelj ljudima koji su počinili zlo nad Srbima, narodu kojem pripadam.
* Hrvatska je dobila od Srbije novi popis sa imenima 33 hrvatskih državljana optuženih za ratne zločine. Jeste li upoznati s time?
– Pa nešto da. Ne znam koja su sve imena u pitanju, ali od tih 33 zapravo bilo ih je 34, no jedan je umro u međuvremenu. Samo je sedam njih ostalo u daljnjem procesu, a protiv ostalih je obustavljen postupak. To nije konačno. Bit će još koliko ja znam izvučeno iz arhiva. Oni koji su procesuriani pred vojnim sudovima Savezne Republike Jugoslavije, a koje već dugo nema. Ti vojni sudovi su prestali sa radom 2004. godine, onda su njihove predmete po zakonu preuzeli redovni sudovi. Ono što je bilo kvalificirano kao ratni zločin preuzelo je Vijeće za ratne zločine u Beogradu.
* Nalazi li se netko iz Zadra na tom popisu?
– Ne znam. Mislim da ne. Tu su najviše ljudi koji su bili zarobljeni u Vukovaru prilikom pada Vukovara i koji su dovedeni u sabirne centre u Srbiji. To je bilo skoro 800 ljudi koji su razmjenjeni 1992. godine.
* Sprema li Srbija optužnicu za ratni zločin protiv Vladimira Šeksa?

– Mislim da postoji nešto. Da je i on među tima koji su bili procesuirani pred vojnim sudom. Bar se on hvalio tako. Ja vjerujem da je. Da li će pravosuđe srbijansko odustati od njega ili će nestaviti, ne znam. To je njihova stvar. Ali mislim da će Šeksa Hrvatska morati procesuirati. Obzirom da je prozvan u izvještaju Amnesty Internationala, a što ga je i zasmetalo. Uvjeren sam da Amnesty International nije Savo Štrbac ili Veritas. To je poznata, čuvena, ugledna, međunarodna organizacija koja se bavi ljudskim pravima. Svojevremeno je i Šeksa branila i zastupala kad je bio proganjan u Titovom vremenu. Čak je Šeks bio 1990. godine i šef tog Amnesty Internationala za Hrvatsku. Tada je Amnesty bio najbolja organizacija na svijetu, a sad kad su njega prozvali – sad je najgora.
* Očekujete li da će i Šeks pobjeći u Bosnu kao Glavaš?
– Mislim da neće jer nema bosansko državljanstvo za razliku od Glavaša. Možda će pobjeći u neku drugu državu. Nije ni to isključeno. Ako i on pobjegne, onda bi to bio zaista krah Hrvatske države. Kažu kod vas, a ja im vjerujem, da je on danas najznačajnija figura u hrvatskoj politici i vlasti. Da je Jadranka samo lutka na koncu, a on drži te konce. Ako bi i on pobjegao, čovjek koji je stvarao sve zakone i propise i birao suce u Hrvatskoj, onda bi to bio zaista totalni mrak Hrvatske.

Ivica Marijačić

“MARIJAČIĆ – BIO BUDALA I OSTAO…”
* Dakle, strahujete od dolaska u Zadar?
– Ne strahujem od dolaska u Zadar. Strahuju ljudi iz hrvatske vlasti koji kažu da mi ne mogu garantirati sigurnost jer su mediji i političari poput Šeksa protiv mene. Čujem da baš on ovih dana, u intervjuu za Hrvatski list, mene naziva svim i svačim. Je li to Marijačićev list?
* Da.
– Bože! Njega znam još od prije rata.
* Koga? Marijačića?
– Da. On je iz Nadina. Ma budala bio i ostao. Znam ga još iz doba kada sam bio sudac. Htio je svog brata opljačkati jer mu je brat bio prodavač u selu, imao je trgovinu, pa ga je ovaj htio preveslati i u konačnici pobjegao.