Nema goreg nego kad se odseliš od svojih u nadi da si napokon samostalna i već prvi dan tog života shvatiš kako ne znaš na kojoj temperaturi se pere bijela roba! Nakon srednje škole, upisala sam fakultet i to što dalje od rodnog grada. Samostalnost i studentski život zvučali su više nego primamljivi i još na račun svojih roditelja koje vidiš tu i tamo kad se zaželiš starog društva i mamine spize. I eto našla se ja u stanu. Gazdarica objašnjava kako u stančiću nije bilo mjesta pa je perilicu za robu stavila u kuhinju. Mislim se “Ma ajde baba, nije bitno di stoji, nego kako ću ja to uključiti?!”. Riješili i to. Dobila sam i cijelu kolekciju rozog donjeg rublja. Nije bilo bitno. Studentski život pun je dogodovština i svega onog “što vole mladi”. U dvadesetima ne razmišljaš. Uvjeren si da si odrasla osoba, tridesete ti se čine kao daleka budućnost, a o ljudima u četrdesetima već misliš da su zreli za penziju i muka ti je jer znaš da su na teret ove države. Kad uđeš u tridesete shvatiš i trudiš se dvadesetogodišnjacima objašnjavati da su to najbolje godine. Ma! Jesu ajde.
Sjedimo na djevojačkoj večeri, kolegica s fakulteta i ja. Ova treća se sjetila udati. Prisjećamo se dana kada nismo imale za kruh jer smo sve spiskale na izlaske. Bilo je bitnije imati za cigarete i za piće, a to što ćemo sutra jesti, za taj problem u mozgu nije bilo mjesta. Bitnije je što će se obući. To je bio najveći problem. Sjedimo mi tako. Ne znamo hoćemo li plakati i žaliti za tim danima ili se smijati svemu što nas je zadesilo nakon fakulteta.
– E da mi je mater onda rekla za neke stvari, govori kolegica.
Sjećam se kad mi je moja za sex samo rekla da – čuvam to što imam. Nije rekla ni kako ni zašto! Onda postepeno shvatiš da je to što imaš oružje kojem možeš manipulirati. Sad hoću, sad neću. Nije mi rekla da muškarce ne dobivam s uputama i da nisu igračke. A jebemu. Jednom sam dečku poklonila onu malu ploču s kredom za klince. Stavila na hladnjak i crtala svaki put kad sam nešto objašnjavala. Nije skužio jer nisam obojala!
– Boje su bitne stara, nije život crno-bijeli. Triba nešto i obojati!, govorim ja njoj, a ona me gleda kao da pita s kim ja to razgovaram.
Onaj njezin blentavi izraz mi je uvijek išao na živce. Uvijek se pravila luda! I kad je trebalo suđe prati, platiti piće, odnijeti smeće. Takve najbolje prođu. Ja se uvijek pravim pametna. Mogu ja to sve, znam ja to, nikad ništa nije problem. Uvalim se u sranja! Tko mi je kriv. “Ludilo se često sastoji od previše razvijenih crta karaktera.” citat je iz jedne zbirke o “čudacima” tj. vladarima koji su zaslužili dio povijesti.
Od te ploče i crtanja – nemam dečka, a živci su mi se stanjili. Valjda nisam znala crtati. Pitaj vraga. Završila fakultet, uzela diplomu i rekla svima nek sad odjebu jer sam nešto napravila u životu. E uslijedila ona turbo super pitanja o udaji. Mama mi počinje govoriti kako mi je vrijeme. Tata pita hoće li me se ikad riješiti. Prijatelji uvijek dolaze sa “fiks” idejama i likovima koji su na razini srednje škole. One dobre frajere “pametne tuke” pokupile su još za vrijeme studiranja, kad sam se ja zajebavala i govorila ima vremena i da sam još mlada.
Osjećaj starosti je relativan. Djevojačka je samo jedna večer. Brak je… ne znam. Dvadesete su ludilo. U tridesetima se trudiš izgledati ludilo. O četrdesetima razmišljaš o ludilu.
Dođe mi da sad sebi kupim onu ploču… I definiram “ludilo”.