Sreo me prije par dana, ni krivog, ni dužnog, u gradu jedan prijatelj i umjesto pitanja kako si, odmah je onako cinički, s nogu pitao – što ima novo u Zračnoj luci? Čitao je moje posljednje tekstove o spomenutoj temi, naime. Da mu, opet onako s nogu, ne objašnjavam priču koja bi se mogla ispričati kao poduža sapunica sa elementima komedije, sjeli smo na kavu.
– Pao im je strop. Cijela jedna strana se srušila, rekoh mu.
– E, bit će to ona koju su radili sa jeftinijim knaufom, pa je slabije držao!? Zato je i palo. I, kad malo bolje pogledaš, što će im strop na kraju krajeva? Jesu li Zračna luka ili nisu? Pa daj onda zraka! – odvrati onako neozbiljno, cereći se ispod brka i srčući vruću kavu.
– Daj, budi ozbiljan. To su ozbiljne stvari. Mogao je netko tamo i stradati. – upozorio sam ga.
– Ma ‘ko, kad su rekli na televiziji da nije bilo nikoga, samo radnici koji tamo rade. A vidija sam i zračnolučku direktoricu. Kako se ono ona zove? Je l’ Kantica Papica Bubić? Tako nekako, je l’? – neodoljivo se pravio glup.
– Ne! Gospođa se zove Katica Pupić Bakrač. Joj, stvarno si neotesan!
– E, pa, ta mi je na onom televizijskom prilogu izgledala kao da su je netom izvukli ispod srušenog stropa. Oni to tamo malo prošire. Pa onda sruše strop. Pa malo suze. Pa nestane im para, onda opet sruše po zgrade, pa opet nešto krpaju. I, što ti je rekla ta Papica?
– Lijepo mi je objasnila da rade na proširenjima terminala dolazaka i odlazaka putnika, domaćih i stranih.
– To sam nešto čuo, da. Je l’ to ono di se naš naivni slikar župan Zrilić slika sa čašom u ruci?
– Da. Zar i ti znaš za tu sliku? – pitao sam ga trljajući ruke jer je bilo prohladno, a sjedili smo vani, pošto smo obojica pušači.
– Bogati, di neću znati. O toj slici svi govore jer je to navodno jedina slika na kojoj se župan smije. A nije ni čudo da se smije kad je tuka’ po šampanjcu. Ma vraga je to bija šampanjac, bit će prije Bakarska vodica, hahaha… Pari kolonjska vodica. Pa je on s tom kolonjskom vodicom blagoslovio aerodrom, a onda se poslije njegovog blagoslova srušio strop. Sve me je strah kad im naprave podvožnjak da se u dogledno vrijeme i on ne sruši!? Pogotovo ako ga opet župan blagoslovi s nekom vodicom. – nije odustajao moj prijatelj ni pod pritiscima hladnog zraka koji je već dobrano bridio naše sasvim pocrvenjele ruke.
– Pa jesi ti zvao župana? – upitao me onako nezainteresirano.
– Jesam. – odgovorih, paleći cigaretu.
– I, što si ga pitao? Je li pio šampanjac ili Bakarsku vodicu? – kroz smijeh je završio svoje pitanje.
– Ne. Za tvoju informaciju, pitao sam ga da mi kaže što se događa u Zračnoj luci. Pošto je on u Nadzornom odboru, morao bi znati. Ali, samo me je zamolio da mu ne prijetim. Premda ne znam gdje je uočio prijetnju u mom pitanju…
– Pa dobro ti je i rekao čovjek. Vjerojatno je vidio negdje tvoju sliku, povezao je sa tvojim pitanjem i eto ti prijetnje! Hahaha… Uostalom kakve on veze ima sa palim stropom? Njega se zove samo kada bude otvaranje tog novog stropa, kada se bude opet pio šampanjac. On pije šampanjac, direktorica popravlja srušene stropove i sa lavorima trči po aerodromu loveći kišne kapi, a Stipe, on ti je moj brate umjetnik, slikar. I to, kako sam imao čuti, jako dobar. On bi mogao taj strop oslikati kada ga završe. Nešto slično k’o Sikstinska kapela. Ličenje zračnolučkog stropa vodenim bojicama. Naslika lijepo na krovu direktoricu kako bdije nad svima. Mogla bi se zvati Stipina kapela? – opet je moj prijatelj razbacivao svoj cinizam oko sebe.
– Vidim ja da se s tobom ne da ozbiljno pričati. Ma kakva god tema bila, sve ti je zafrkancija. Pa jesi li ti ikada, bar jednom u životu, bio ozbiljan? – pitam ga najozbiljnije.
– Jesam brate. Ozbiljan sam bio zadnji put kada sam posjetio Stipinu izložbu slika. Naprosto nevjerojatno što taj radi sa svojim kistom. Zamisli kako ga umoči u neku od toplih boja, pa raspali po nevinom bijelom platnu. To ja zovem umjetnost.
– Uopće mi se ne zamišlja kako ga umače. Imam pametnijih stvari trenutačno od toga. Ali tebi, vidim, dobro idu te vizionarske slike. Ajme meni, s kime ja sve kave pijem? – cvokotao sam zubima, a on je samo nastavio kao da ga se ne tiče.
– Znaš li ti, je li on onaj LUD?
– Tko?
– Pa Stipe.
– Pitaš me je li župan lud?! Dobro, što je tebi? – upitah ga smrtno ozbiljan, sa gestom ljutnje na licu.
– Ma, pogrešno si me razumio. Je li on član onog društva, kako se ono zove, gdje su slikari? Na vrhu jezika mi je… – dok je govorio para mu mu je izlazila iz usta.
– HDLU, misliš to?
– Da, e to. Je l’ on taj HDLUD?
– Okud znam čovječe. Bože moj, koja si ti krtica. E, ajde, slušaj nemam baš previše vremena. Ajd, čujemo se, moram krenuti, već je kasno. – kazao sam mu skočivši na noge lagane kada sam shvatio koliko je već sati.
– Ajde. Čujemo se. – odgovorio je i izgubio se među tajnovitim ulicama Kalelarge.