Davne 1951. godine, sa napunjenih osamnaest godina, gospođa Nerina Ćorić položila je vozački ispit. I danas, kada priča o tome, u njezinim riječima osjeti se strast.
– Moj otac je imao tri, četiri kamiona i dva, tri auta. Kad su došli partizani i krenuli sa nacionalizacijom moglo se imati samo jedno auto. Obzirom da su moja braća bila mlađa od mene, otac mi je kazao – “brate, ajde ti položi vozački ispit”, priča nam gospođa Nerina i prisjeća se svoje prve vožnje na vozačkom ispitu, kada je imala bliski susret sa – magarcem.
– Krenula sam sa Relje u Fordu, prema Tvornici kruha. Trebala sam nastaviti voziti cestom prema Murvici. Kada smo došli na vrh ceste, negdje kod bivše Mehanizacije, ispred auta se našao vezan magarac. Ispitivač mi je rekao da ne smijem zaustavljati auto. Dala sam gas, malo zakačila magarca odostraga, prošla i tako položila vozački ispit, priča nam gospođa Ćorić koja je s automobilima povezana od malih nogu. U to vrijeme se živjelo od servisiranja automobila, a njezini su imali garažu na mjestu današnjeg Croatia osiguranja. Ona je prala automobile. Ne samo da je bila jedina žena koja je vozila auto u Zadru, već je bila i prvi zadarski taksist, kaže nam!
– Dobila sam odobrenje da na svoje ime mogu otvoriti taksi službu, i počela sam taksirati. Ali onda to nije bilo kurvanjsko zanimanje kao što je danas. Vozila sam Fiat Balliu od 56 konjskih snaga koji se palio sprijeda, na manicu, otkriva nam Nerina koja, iako ima 77 godina, vozi i dan danas.

– Vozačka mi ističe za dvije godine i mislim je produžiti jer ne mogu bez auta. Moj Renault Clio 4 i sada je parkiran u garaži. Često ga vozim. Doduše, s njim ne idem u Zagreb kod djece, ali zato gotovo svakodnevno odlazim u Škabrnju gdje imam imanje pokojnog supruga. Vozim bez ogrebotine već dvadeset godina, ističe gospođa Ćorić koja nije u životu podigla gas preko stotke, ali i danas osjeća istu strast kada sjedne za volan kao i prije dvadeset, trideset godina.
– Osjećaj je isti. Sasvim isti, kaže i dodaje kroz smijeh:
– Pred dva, tri mjeseca platila sam svoju prvu prometnu kaznu u životu, a prometnu nesreću nikada nisam imala.
Kada se udala, ona i njezin suprug imali su Taurusa 12. Nakon toliko vozačkog iskustva, zna što je najbolje.
– Baš kad me pitate, mislim da su njemački automobili iznad svih, veli nam gospođa Nerina koja je na selu imala traktor i, pogađate, i njega je vozila.
Nekada, dodat će, popraviti auto nije bilo tako jednostavno kao danas.
– Skidao se motor od auta i vadili bi se pištuni koji bi se zatim brusili. To je znalo trajati i po osam dana, zato me danas i bole ruke. Bila sam od samog početka članica i automobilističkog kluba Tempo u Zadru, objasnila nam je gospođa Nerina, a onda se spustila s nama u dvorište svoje kuće kako bi praksom potkrijepila teoriju.
Dok je autom izlazila iz garaže, na licu joj je igrao osmijeh, a iz njezinih pokreta izbijalo je dugogodišnje vozačko iskustvo.