Zadarski nadbiskup Želimir Puljić je, na misi za blagdan sv. Šime, izjavio: “Bolna je činjenica što u kršćanstvu nema euharistijskog zajedništva. Sveta zemlja u moru islamskog svijeta pruža tužnu sliku kršćanske razjedinjenosti. Zato je ovo poticaj našim vjerskim zajednicama i poziv na zajedničko djelovanje i molitvu.” Nadbiskup je, dakako, aludirao na “iznenadnu” prisnu suradnju dviju crkvi – katoličke i pravoslavne.
Ovakva nadbiskupova izjava, dakako da je razvila maštu javnosti i izazvala poneke kontroverze. U razgovoru za Z MAGAZIN, istu komentira i zadarski diplomat i sociolog religije, prof. dr. sc. Ivica Maštruko:
– Nadbiskupova izjava nije usmjerena protiv islama, nego je jedna dobro poznata ekumenska ideja. Priča počinje od toga, od razjedinjenosti armenske, pravoslavne i katoličke crkve koja je na tim prostorima jako dugo. Čak su postojali i fizički sukobi između pripadnika pojedinih religijskih zajednica i njihovih vođa na tim prostorima. Počevši od problema i situacije u Crkvi Kristovog groba, pa nadalje. Jer, ne samo da dugo godina nije bilo nikakvog ekumenizma i suradnje nego je bilo sukoba i protivljenja. Razumljivo je da je situacija na tim prostorima osjetljiva upravo zbog prisustva drugih religijskih sistema kao što je islam i, dakako, židovstvo. Na tim prostorima ta razjedinjenost unutar kršćanstva postaje uočljivija nego na nekim drugim prostorima jer je tamo sve sabijeno, koncentrirano, u destiliranom obliku izbija na vidjelo. Tako da je njegov poziv na jedinstvo kršćana u sklopu strategije katoličke crkve i njenog ekumenizma na jednoj strani, a na drugoj upravo na tim prostorima gdje je i u praktičnom životu ta razjedinjenost evidentna.

* Zbog čega je došlo do razjedinjenosti?
– Iz razumljivih razloga. Zbog odvajanja prvo armenske crkve, još prije velikog raskola, a zatim raskola do kojeg je došlo između istoka i zapada u 11. stoljeću. I, nakon toga, razumljivo, opet Luther i odvajanje protestanata. Dakle, ništa neuobičajeno za bilo koji religijski sistem u kojemu dolazi do sukoba nakon smrti karizmatskog vođe, utemeljitelja ili lidera (ako bismo uzeli primjer kršćanstva, Petar i Pavao i svi sukobi koji su izbili nakon toga). Imate primjer u islamu – podjela na Šite, Sunite i različite druge frakcije unutar tog jedinstvenog sistema. Slična je situacija i u budizmu. Isto kao u bilo kojim pokretima koji se zasnivaju na jednoj ideji i zatim na temelju te ideje osnuju instituciju, zvala se ona crkva ili partija, sa zadatkom da se ta religijska institucija brine o širenju i održavanju te temeljne ideje, ali kasnije ona počinje voditi računa o samoj sebi i, kao što je slučaj sa svim institucijama, dolazi do sukoba, raskola.
* To je, znači, prirodni proces?
– Jedan proces koji je razumljiv zbog sljedećega – čim imate instituciju, imate i sukob unutar institucije, borbu za vlast, za utjecaj, za poziciju, za moć. I, jasno, razlike koje se javljaju počinju obično na osnovama da se trebalo vratiti izvornim osnovama tog pokreta i te ideje. I onda se počinje sa raznim interpretacijama što je veliki vođa ili utemeljitelj tog pokreta htio reći. Različite interpretacije dokumenata ili svetih knjiga ili partijskih dokumenata u tim tumačenjima postave velike razlike.
* Crkva je danas jako daleko od svojih izvornih osnova na kojima temelji svoje postojanje?
– Ništa neuobičajeno. Prvo treba imati na umu jednu temeljnu stvar – razlikovati, kad je u konkretnom slučaju, primjera radi, o kršćanstvu riječ, vjeru od religije i vjeru i religiju od crkve. Kod nas se u kolokvijanom i svakodnevnom životu ta tri termina i te tri temeljne odrednice ne razlikuju dovoljno. Jedna je stvar imati vjeru. Vjera je dar, prema definiciji kršćanstva, koji se prima od Boga, pa se prima ili se pak ne prima. Ona je stvar pojedinca i neupitna je. Vjera se ne preispituje. Nju imaš ili nemaš. Religijski sistemi su pak djelo čovjeka. Različitih tumačenja, pravila, propisa, rituala, obaveza, zakonika koji se unutar ove treće stvari crkve na hijerarhijskoj razini uređuju i određuju. Ona se uvijek preispituje. Ona se mijenja. Ona se usklađuje sa novim uvjetima postojanja čovjeka. I dokumenti se mijenjaju. Koncili, recimo, u katoličkoj crkvi, mijenjaju te neke uzuse, običaje i tumačenja. To je religija. Ona je upitna i može se preispitivati. Ona je djelo čovjeka. I na trećoj strani imate crkvu koja je tipična institucija. I bez obzira na osnovnu tezu da je crkva zajednica vjernika, božjih ljudi, u osnovi tom crkvom kao hijerarhijskom piramidom upravlja hijerarhija. I hijerarhija kao i svaka organizacija podložna je svim ljudskim slabostima – borbi za moć, za vlast, za poziciju, za napredovanje u toj hijerarhijskoj ljestvici. I, dakako, ta crkva često puta u povijesti zaboravi temeljnu i osnovnu ideju zbog koje je osnovana.
* A ta je?
– Osnovana je s ciljem da širi, štiti, unaprijeđuje i brani određeni  religijski sistem. Crkva kao institucija često zaboravi na tu svoju temeljnu ideju i, što je sasvim razumljivo, počinje voditi računa o sebi kao organizaciji i instituciji i svojim interesima, zaboravljajući na temeljnu ideju zbog koje je osnovana.
* Obzirom da se crkva, kako ste sami istakli, po tradiciji bazira na patrijarhalnom sistemu, nije li to diskriminatorno?
– Ne. Naprosto je taj sistem, imajte na umu katoličku crkvu, također temeljen na osnovnim zahtjevima i idejama održavanja crkve kao organizacije. Zašto je katolička crkva u povijesti uspjela zadržati takav utjecaj, takvu disciplinu, takvu strukturu i uopće jedan neprikosnoveni položaj unutar svih kršćanskih religijskih sistema? To treba zahvaliti upravo ovoj poziciji patrijarhalnih, konzervativnih onemogućavanja, ostajanja pri ideji celibata. Jer, ideje celibata nisu samo teološke premise, nego i zahtjev crkve kao institucije, kao organizacije da se održi. Imate potpunog čovjeka koji je oslobođen svih tereta, i onih ljudskih obaveza prema porodici, onome što donosi sa sobom briga o održavanju egzistencije svoje botelji. Brige o bolesnom djetetu, o svemu onome što u svakodnevnom životu opterećuje svakog normalnog pojedinca. Ovdje je zapravo čovjek koji prihvaća svećenstvo potpuno i u potpunosti posvećen toj svojoj misiji, odnosno svojoj instituciji, odnosno crkvi. To pridonosi čvrstini i jačini crkve kao institucije i kao organizacije.
* Postoji li mogućnost da bi Hrvatska mogla dati papu?
– Ne. To je vrlo teško. Logično bi bilo očekivati da slijedeći papa bude iz Južne Amerike. Danas Brazil, obzirom na broj stanovnika, ima veći broj biskupa nego Italija. Mislim da je teško očekivati, sudeći po odnosu broja kardinala i utjecaja pojedinih djelova svijeta, da bi opet, tako skoro, papa dolazio iz slavenskog svijeta.
* Komunizam i kršćanstvo u korijenu imaju zajednički nazivnik?
– Apsolutno. Komunizam je težio raju na zemlji, a kršćanstvo raju na nebu. Korijen riječi je isti, comuone, što na talijanskom jeziku znači “misa”. I jedno i drugo su utopističke ideje. Lijepo zamišljene, ali ne ostvarive. U katoličkoj crkvi demokracija je hereza!

“JEDINSTVO KRŠĆANA VIŠE NIJE MOGUĆE!”
* Postoje li razlozi koji bi mogli ujediniti kršćane?
– Ima masu razloga i masu potreba, ali mislim da u perspektivi to potpuno, ponovno jedinstvo kršćana pod kapom jednog i jedinog vođe, zvali ga mi papa, patrijarh ili kako hoćete, više nije moguće.
* Zašto?
– Postoji toliko različitih interesa i toliko je dugotrajno to povijesno stanje da do takvog jednog organizacijskog, čvrstog i unitarnog jedinstva nije moguće doći. Ali, u svakom slučaju, doći će do približavanja, suradnje i jednog ekumenizma u praktičnom, svakodnevnom životu.