Ideje o sudnjem danu izvorno su uglavnom vjerskog karaktera i ključni su sastavni dijelovi eshatologije, odnosno učenja o posljednjim stvarima i susretu s tvorcem koji nas očekuje nakon smrti. Međutim, kako se razvija znanstvena spoznaja svijeta, religiozne predodžbe o sudnjem danu postaju sve bljeđe i neuvjerljivije, gotovo smiješne u usporedbi sa stvarnim prijetnjama kojima smo okruženi u svemiru koji nije uvijek gostoljubivo mjesto.

Uzimajući u obzir ovu činjenicu ne trebamo se čuditi što su filmovi katastrofe tipa ‘Deep Impact’ i ‘The Day After Tomorrow’ u posljednjih nekoliko desetljeća toliko popularni. U vrijeme Isaaca Newtona, koji je bio uvjeren da će smak svijeta nastupiti u 21. stoljeću, ljudi nisu ni sanjali da su velika izumiranja oduvijek sastavni dio života na Zemlji. Danas znamo da je od oko četiri milijarde vrsta koje su se razvile u povijesti našeg planeta čak 99 posto njih izumrlo. U posljednjih 500 milijuna godina uvjeti života na Zemlji iz različitih su, uglavnom nedovoljno poznatih razloga, najmanje pet puta postajali izuzetno nepovoljni za život. U svakom od tih velikih izumiranja u geološkom treptaju oka nestalo je više od 75 posto postojećih vrsta.

Opasnosti iz svemira

Izumiranje dinosaurusa, ali i više od pola drugih vrsta prije 65 milijuna godina, najvjerojatnije je uzrokovao udar asteroida velikog 10-ak km u područje blizu Meksika. Prema jednoj novoj studiji konačan su udarac velikim gmazovima kasnije zadali vulkani u visoravni Dekan. Danas znamo da asteroida, odnosno tijela koja prolaze blizu Zemlje (NEO) ima toliko da uopće nije upitno hoće li se, već samo kada će se sličan scenarij ponoviti.

Zahvaljujući promatranjima svemira i našeg planeta danas možemo izračunati da NEO veći od jednog kilometra u Zemlju udari jednom u nekoliko stotina tisuća godina, a tijelo veće od šest kilometara, koje može izazvati masovno izumiranje, jednom u stotinu milijuna godina. Ako je vjerovati statistici, neki veći sudar samo što se nije dogodio.

Iz svemira nam uz asteroide prijete i neka druga opasna tijela. Primjerice našu galaksiju očekuje sudar s Andromedom. Kako će Sunce proći u njemu, za sada je nemoguće predvidjeti. Uz Andromedu, Mliječnu stazu mogla bi posjetiti i poharati i neka crna rupa.

Suvremena znanost pokazala je da je svemir nastao ni iz čega u velikom prasku – u jednom trenutku stvoreni su prostor, vrijeme i materija. No neke teorije danas ukazuju da postoji mogućnost da na neki način ono što doživljavamo kao vrijeme jednostavno nestane iz našeg svemira, a s njime i svaki smisao kretanja. Iz kozmičkih prostranstava mogla bi nas zaskočiti i hipotetska ubojita čudna tvar sazdana od tzv. ‘strangeleta’, nakupina gornjih, donjih i čudnih kvarkova u baznom stanju koja bi pokrenula transformaciju normalne tvari u čudnu i okončala život kakav poznajemo.

Naravno, tu je i neizbježna smrt Sunčevog sustava koja će se dogoditi kroz nekih milijardu godina. Sunce će tada postati crveni div, a temperature na Zemlji porast će iznad 1.000 stupnjeva. Atmosfera će uzavreti, a naš planet postati nepogodan za život. Ako do tada uspijemo kolonizirati neki drugi sustav, mogli bismo produžiti svoje postojanje za nekih 100 trilijuna godina kada će sve zvijezde početi izgarati. Tada će nam jedini spas biti izvori energije koji se neće temeljiti na zvijezdama. Kada bismo sve to nekako i uspjeli preživjeti, na kraju bi nas čekao raspad nuklearne tvari koji će se dogoditi negdje kroz 10³² godina. No takav optimističan rasplet vrlo je teško i zamisliti. Naime, Homo sapiens postoji oko 200.000 godina. Naš najbliži rođak Homo erectus postojao je oko 1,8 milijuna godina, a prosječno trajanje pojedinih vrsta sisavaca iznosi oko 2,2 milijuna godina.

Vulkani i promjene klime također su mogući scenariji sudnjeg dana. Jedno novo istraživanje pokazalo je da je najveće od poznatih izumiranja prije 250 milijuna godina, na kraju perma, uzrokovao lanac sibirskih vulkana. Oni su u atmosferu izbacili goleme količine CO2 i uzrokovali izumiranje oko 95 posto morskih te 70 posto kopnenih vrsta. Vulkani bi ponovno mogli uzrokovati globalne katastrofe koje bi uništile život u velikim dijelovima svijeta, međutim čini se da je malo vjerojatno da će poprimiti tako velike razmjere u narednih nekoliko stoljeća.

Najveća prijetnja smo sami sebi

Znanstvenici ističu da najveću prijetnju čovječanstvu ipak predstavljaju ljudske aktivnosti. Naša vrsta prva u povijesti ima sposobnost preoblikovati svijet, ali i uništiti ga. Razvoj znanosti i tehnologije omogućio nam je da duže živimo, pa čak i da se zaštitimo od nekih mogućih kataklizmi – od bolesti do udara asteroida. S druge strane, isti je razvoj omogućio stvaranje sredstava i mehanizama masovnog uništenja – od atomskog i biološkog oružja, preko iscrpljivanja resursa, do stakleničkih plinova i zagađenja. Martin John Rees, britanski astronom i nekadašnji predsjednik Kraljevskog društva u svojoj knjizi ‘Our Final Century’ (Naše posljednje stoljeće) upozorava da vjerojatnost da će čovječanstvo opstati duže od 2100. nije veća od 50 posto.

U prilog Reesovu upozorenju govori i najnovije izvješće Međunarodnog panela za klimatske promjene koje ističe da će u narednim desetljećima vrijeme postati toliko ekstremno da će zaprijetiti brojnim gospodarstvima i ljudskim životima. Porast razina mora ugrozit će priobalna područja, a ekstremno nevrijeme – vrućine, hladnoće, obilne kiše, suše i oluje i ostale dijelove svijeta.

Kiše kakve smo posljednjih tjedana navikli gledati u vijestima iz Tajlanda mogle bi posebno pogoditi viša područja i tropske krajeve, a suše i požari južnu Europu, Mediteran, Središnju Ameriku, centralni dio Sjeverne Amerike i južnu Afriku.

Stručnjaci ističu da bi svaki dolar koji se danas ulaže u sprečavanje ili prilagodbe klimatskim promjenama mogao uštedjeti oko 60 dolara od mogućih budućih šteta.

Hoćemo li na vrijeme reagirati na ovu prijetnju pokazat će naredne godine i desetljeća. Ako se ne možemo spasiti sami od sebe, teško je vjerovati da ćemo moći nešto učiniti protiv statistički manje vjerojatnih, ali još ozbiljnijih prijetnji izvana iz bližeg ili dalekog svemira.