Đakon fra Antonio Gospić, OFM, član Franjevačke kustodije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru, zaređen je za svećenika po rukama zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je nadbiskup Zgrablić predvodio u subotu, 20. lipnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

„Gospodine, Ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim!“ (Iv 21, 17)

1. Draga braćo i sestre, poštovana braćo svećenici, redovnici i redovnice, dragi bogoslovi, dragi članovi Franjevačke kustodije sv. Jeronima, draga obitelji našega ređenika, a osobito dragi fra Antonio!

            Današnja liturgija svećeničkog ređenja stavlja pred nas jedan od prekrasnih i dirljivih evanđeoskih prizora susreta uskrslog Isusa sa svojim učenicima, kojeg smo maloprije čuli. Ovaj nas prizor vodi na obalu Tiberijadskog jezera, na mjestu gdje uskrsli Krist susreće Petra nakon njegove izdaje, njegove boli i „gorkih suza“ (usp. Mt 26,75), nakon njegova pada i dubokog iskustva vlastite ljudske slabosti. Upravo na tome mjestu događa se susret koji nije važan samo za Petra, nego i za svakog Kristova učenika, za svakog redovnika i redovnicu, za svakog svećenika, pa i za našeg ređenika Antonija, koji danas prima sakrament Svetog reda svećeništva.

            Ova liturgija svećeničkog ređenja dobiva još dublje značenje jer se odvija u Godini svetoga Franje Asiškoga, u kojoj zahvalno obilježavamo osamstotu obljetnicu njegova preminuća. Cijela Franjevačka obitelj ove se godine s posebnom zahvalnošću spominje Sveca koji je snažno u povijesti Crkve, nakon apostola, pokazao što znači Evanđelje živjeti doslovno, jednostavno i potpuno. Zato nije teško prepoznati duboku povezanost između današnjeg evanđelja, osobe svetoga Franje i svećeničkog ređenja jednog njegovog duhovnog sina, našeg đakona Antonija.

            Naime, pitanje koje Isus postavlja Petru na obali Genezaretskog jezera zasigurno je isto pitanje koje je odjekivalo u srcu sv. Franje pred raspelom svetoga Damjana, isto je pitanje koje je pratilo njegov put obraćenja, isto je pitanje koje je odzvanjalo u njegovu srcu dok je grlio gubavca, obnavljao Crkvu, naviještao Evanđelje i primao svete rane Kristove. To je pitanje koje danas Isus postavlja i našem ređeniku: „Antonio, ljubiš li me?“ Štoviše, to je pitanje koje Isus postavlja i svakome od nas danas ovdje nazočnome.

2. Na prvi pogled, mogli bismo očekivati da će Isus nakon uskrsnuća u ovom susretu pitati Petra nešto sasvim drugo. Mogli bismo očekivati da će ga podsjetiti na zatajenje, da će ga pitati zašto ga je ostavio samoga u času muke, da će od njega tražiti ispriku.

            Ali, Isus ne postavlja nijedno od tih pitanja. On ne vraća Petra njegovoj prošlosti i slabosti. Ne vraća ga njegovim padovima. Ne vraća Petra njegovoj nevjernosti. Isus zahvaća mnogo dublje od toga u njegov život. Uskrsli Krist zahvaća sâmo Petrovo srce. I pita ga: „Šimune Ivanov, ljubiš li me?“ (Iv 21, 16).

            Možemo reći, u ovom Isusovom pitanju Petru nalazi se ključ razumijevanja svakog kršćanskog poziva. Isus traži najprije ljudsko srce. Prije svakoga apostolata, Isus traži odnos sa živim Bogom. Jer Crkva se ne gradi prvenstveno organizacijom, ljudskim sposobnostima ili planovima. Crkva se rađa i živi iz ljubavi prema Kristu.

            To je vrijedilo za Petra. To je vrijedilo za sv. Franju. To vrijedi za svakog svećenika. To vrijedi za svakoga od nas.

            I zato se može reći, vjerujem, da današnje svećeničko ređenje nije prvenstveno potvrda Antonijevih intelektualnih sposobnosti, uljudnosti, naučenog znanja i vještina za određenu službu. Ono je, prije svega, potvrda jednog osobnog odnosa s Gospodinom koji traje godinama, odnosa između Krista koji poziva i Antonija koji nastoji odgovoriti na taj poziv.

            Braćo i sestre!

3. Dubina i ljepota ovoga evanđelja postaje još jasnija kada zavirimo u izvorni grčki tekst izvještaja sv. Ivana. U hrvatskom prijevodu tri puta čujemo isto Isusovo pitanje: „Ljubiš li me?“ (usp. Iv 21, 16-17). Međutim, u izvornom tekstu na grčkom jeziku, Isus i Petar ne koriste tri puta iste riječi za „ljubav“. Prva dva puta Isus pita: „Šimune Ivanov, agapas me?“. Riječ „agape“ na grčkom označava potpunu, bezuvjetnu, požrtvovnu ljubav. To je ljubav koja se potpuno daruje. To je ljubav koja ništa ne zadržava za sebe. To je ljubav kojom Bog ljubi čovjeka.

            Drugim riječima, Isus pita Petra: „Ljubiš li me onom ljubavlju koja je spremna dati sve? Ljubiš li me do kraja? Ljubiš li me više od svega?“. Petar, međutim, ne odgovara istom riječju, istim glagolom „agape“. On odgovara: „Gospodine, ti znaš da te volim“, ali koristi riječ „philia“. Grčka riječ „philia“ je ljubav prijateljstva, privrženosti, bliskosti i odanosti. Kao da Petar odgovara Isusu: „Gospodine, želim biti tvoj prijatelj. Pripadam ti. Privržen sam ti. Volim te. Ali nakon svega što se dogodilo, više se ne usuđujem tvrditi da sam sposoban za onu potpunu ljubav o kojoj govoriš.“

            Ovdje se nalazi jedna prekrasna pouka cijeloga Evanđelja. Petar više nije čovjek koji se oslanja na sebe. Više nije onaj Petar pun sebe, koji govori: „Ako se i svi sablazne o tebe, ja se nikada neću sablazniti“ (Mt 26,31-33) ili ono što nam prenosi sv. Luka, kada Petar kaže: „Gospodine, s tobom sam spreman i u tamnicu i u smrt“ (Lk 22,33). Petar više nije onaj koji obećava vjernost do smrti. Sada Petar nosi gorko iskustvo vlastite slabosti. Upoznao je svoju krhkost. Upoznao je granice svojih snaga. Spoznao je istinu o sebi. I upravo tada postaje spreman za veliko poslanje.

4. Vrhunac razgovora između uskrslog Isusa i Petra događa se u trećem Isusovom pitanju. Tada Isus više ne koristi riječ „agape“. On Petra pita: „Fileis me?“. Odnosno: „Petre, voliš li me barem onom ljubavlju prijatelja o kojoj govoriš?“.

            Ovdje se događa nešto zadivljujuće. Krist se spušta na Petrovu razinu. Ne zato što odustaje od punine ljubavi, niti zato što smanjuje svoj zahtjev – već zato što prihvaća Petra onakvim kakav jest. Blagopokojni papa Benedikt XVI. upravo je u ovom susretu vidio jednu od najljepših objava Božjega milosrđa.

            Braćo i sestre!

            Bog ne očekuje da postanemo besprijekorni kako bi nas pozvao. Bog nas poziva ovakve kakvi jesmo. On ne polazi od naših sposobnosti, nego od naše iskrenosti i raspoloživosti. On ne polazi od naše snage, nego od naše iskrenosti. Bog ne traži naše idealno srce. Traži naše ponizno i istinito srce.

            Nije li upravo to iskustvo obilježilo život sv. Franje? Sv. Franjo je postao svet zato što je dopustio da ga Kristova ljubav zahvati u njegovoj ljudskoj krhkosti. Svetost sv. Franje nije započela uvjerenjem u vlastitu snagu i besprijekornost. Njegova svetost započela je potpunim predanjem Božjoj ljubavi.

5. Upravo zato ljepotu cijeloga evanđelja nalazimo u riječima koje je Antonio izabrao za svoje mladomisničko geslo: „Gospodine, Ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim!“ (Iv 21, 17).

            Vjerujem da to nisu riječi Antonija koji se hvali svojom vjerom, da to nisu riječi osobe koji se uzda samo u svoje sposobnosti. Vjerujem: To su riječi Antonija koji se potpuno oslanja na Krista. Stoga, u ovom mladomisničkom geslu, kao da Antonio moli: „Gospodine, ti poznaješ moje uspone i padove. Ti poznaješ moje uspjehe i neuspjehe. Ti poznaješ moje slabosti i moje želje. Ti poznaješ moje rane i moje čežnje. Ti znaš sve. I upravo zato znaš da te volim.“

             Nije to, braćo i sestre, molitva rezervirana samo za našeg ređenika Antonija. Upravo je to molitva i svakog autentičnog kršćanina. To je sigurno bio duh molitve sv. Franje. To je molitva svakog svećenika. To je molitva koja može pratiti Antonija tijekom cijelog njegovog života.

6. Tek nakon ove iskrene ispovijesti, Isus Petru povjerava svoje stado. Tek nakon toga govori Petru: „Pasi jaganjce moje“ (Iv 21, 16), „Pasi ovce moje“ (Iv 21, 17).

            Redoslijed ovih Isusovih riječi nije slučajan. Najprije ljubav, zatim poslanje. Najprije osobni odnos prijateljstva i ljubavi, zatim poslanje i služenje. Najprije Krist, a zatim Crkva, ili još točnije rečeno, Krist u Crkvi.

            Ljubav prema Bogu uvijek je prva i najveća zapovijed, ali put kojim se ta ljubav provjerava i ostvaruje prolazi preko čovjeka – Crkve. Što više rastemo u ljubavi prema bližnjemu, to više raste i naša ljubav prema Bogu. Ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku dvije su strane iste stvarnosti koje se ne mogu razdvojiti. Jer nema Krista bez Crkve, ni Crkve bez Krista.

            Jer samo onaj tko ljubi Krista, može autentično ljubiti njegov narod – Crkvu. Samo onaj tko je iskusio Božje milosrđe, može drugima naviještati i dijeliti Božje milosrđe. Samo onaj tko je upoznao vlastitu slabost, može imati strpljenja za slabosti drugih.

            To je bio put apostola Petra. To je bio put sv. Franje. To je put svakog svećenika.

7. Dragi Antonio, danas primaš svećeništvo kao sin sv. Franje Asiškoga. Primaš ga u godini u kojoj cijela Crkva, a osobito Franjevačka obitelj, zahvaljuje za osam stoljeća od njegova prijelaza u vječnost. Primaš ga kao osoba koji želi nasljedovati Krista i Franjinu poniznost, njegovu jednostavnost, njegovo siromaštvo, njegovu ljubav prema Crkvi i njegovu bezuvjetnu predanost Kristu.

            Neka te zato tijekom cijeloga života prati primjer sv. Franje, koji je znao da najveća veličina čovjeka nije u posjedovanju ili vanjskom uspjehu, nego u tome da svim srcem odgovori na Kristovu ljubav.

            Na kraju ovog promišljanja, od srca čestitam tebi, dragi Antonio, dan tvoga svećeničkog ređenja. Neka Krist kojega danas primaš kao središte svoga svećeničkog života, bude izvor tvoje radosti, tvoje snage i tvoje vjernosti.

            Od srca čestitam svoj tvojoj braći franjevcima i članovima Franjevačke kustodije sv. Jeronima, koji danas s radošću primaju novoga svećenika u svoje svećeničko bratstvo. Neka ovo ređenje bude znak da Gospodin i danas poziva mlade ljude da ga slijede stopama sv. Franje i da svoje živote velikodušno stave u službu Evanđelja.

            Posebno čestitam roditeljima našeg Ređenika, članovima obitelji, rodbini i prijateljima, jer je današnji dan plod i vaše vjere, vaše ljubavi, vaših molitava i vaših žrtava.

            Čestitam i župnoj zajednici Presvetog Srca Isusova na Voštarnici u Zadru iz koje je Antonio potekao. Svako svećeničko zvanje predstavlja dragocjeni dar cijeloj Crkvi, a na poseban način radost zajednici u kojoj je Božji poziv prvi put prepoznat, prihvaćen i njegovan.

            Neka zagovor Blažene Djevice Marije, sv. Franje Asiškoga i sv. Stošije prati novoređenog Antonija kroz sve dane njegovog života, kako bi uvijek mogao živjeti ono što danas ispovijeda svojim geslom, svojim srcem i cijelim svojim životom: „Gospodine, Ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim!“.

            Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Foto: Ines Grbić